Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1220/16 (UG "Demira" d.o.o. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1220/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1220/16, rješavajući apelacije UG "Demira" d.o.o. i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
UG "Demira" d.o.o., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 002483 13 Rev od 1. decembra 2015.
godine;
UG "Demira" d.o.o., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016405 15 Gž od 18. februara 2016. godine;
Miroslav Adamović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 004547 13 Rev od 24. decembra 2015. godine;
Zlatko Čilić, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 023671 15 Gž od 2. februara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1220/16 UG "Demira" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, koju zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 17. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 27 0 P 002483 13 Rev od 1. decembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom obvezan je apelant tužitelju E. D. na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i na ime duševnih bolova isplatiti iznose označene u presudi. Istom je presudom obavezan apelant tužitelju na ime materijalne štete u vidu izgubljene zarade - na ime razlike plaće i mirovine mjesečno plaćati iznos od 900,00 KM od 1. maja 2009. godine pa ubuduće dok za to budu postojali zakonski uvjeti, te na ime naknade za tuđu pomoć i njegu tužitelju mjesečno plaćati iznos od 300, 00 KM počev od 28. augusta 2008. godine. Tokom postupka je utvrđeno da je tužitelj bio zaposlenih kod apelanta na poslovima deminera, da je obavljajući poslove deminera doživio nesreću na poslu u kojoj je, kako proizlazi iz nalaza vještaka, zadobio teške tjelesne povrede uslijed kojih je trpio bolove i strah, koje su dovele do naruženosti i čija je posljedica umanjenje opće životne sposobnosti u obimu od 100%. Na temelju navedenog je utvrđeno da je prilikom donošenja odluke u ovom predmetu pravilno primijenjena odredba člana 85. Zakona o radu kojom je propisano ako uposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan da mu je naknadi po opštim pravilima obligacionog prava. S obzirom na navedeno, Sud je odlučio kao u izreci presude.
2. AP-1221/16 UG "Demira" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, koju zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 17. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016405 15 Gž od 18. februara 2016. godine. Osporenom konačnom odlukom obvezani su Ministarstvo civilnih poslova (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i apelant tužitelju D. M. na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha, i na ime duševnih bolova zbog naruženosti solidarno isplatiti iznos označen u presudi. Tokom postupka je utvrđeno da je tužitelj 29. novembra 2011. godine povrijeđen uslijed eksplozije zaostale mine, te da je zadobio teške tjelesne povrede. Utvrđeno je i da je apelant u periodu od 25. augusta do 26. oktobra 2005. godine obavljao poslove deminiranja na lokaciji na kojoj je tužitelj povrijeđen, a Ministarstvo je izdalo uvjerenje o izvršenoj kontroli kvaliteta tehničkog izviđanja lokacije. Na temelju navedenog, Sud je utvrdio da se odgovornost Ministarstva i apelanta zasniva na odredbi člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) budući da je nastala šteta u uzročno-posljedičnoj vezi s radnjama koje su poduzete deminiranjem lokacije na kojoj se dogodio štetni događaj. S obzirom da je do štete došlo eksplozijom zaostale mine na deminiranom teritoriju, Sud je stava da je nepravilan rad Ministarstva i apelanta uzrokovao nastanak štete. S obzirom na navedeno, Sud je, na temelju odredbe člana 200. ZOO tužitelju dosudio novčanu naknadu kao pravičnu satisfakciju za otklanjanja svih posljedica štetnog događaja.
3. AP-1231/16 Miroslav Adamović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banja Luka, podnio je 19. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 004547 13 Rev od 24. decembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obvezan je tuženi „Triglav Krajina Kopaonik Osiguranje“ Banja Luka apelantu na ime nematerijalne štete, zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha te naruženosti isplatiti iznos označen u presudi sa zakonskom zateznom kamatom, te mu naknaditi troškove postupka. Apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen. Tokom postupka je utvrđeno da se 6. septembra 2005. godine u mjestu Glamočani dogodila prometna nesreća u kojoj su sudjelovali putnički automobil Ford i motocikl Honda kojim je upravljao apelant. Utvrđeno je da apelant ničim nije doprinio nastanku nesreće, pa samim tim ni šteti koju je pretrpio; da je apelant pretrpio tjelesne povrede koje su uzrokovale umanjenje životne aktivnosti od 80%, kao i da je trpio bolove i strah, te je naružen. Na temelju navedenog Sud je u skladu s odredbama čl. 200. i 277. ZOO odlučio kao u izreci odluke.
4. AP-1239/16 Zlatko Čilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Medugorja, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 19. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 023671 15 Gž od 2. februara 2016. godine. Osporenom konačnom odlukom obvezan je tuženi „Croatia osiguranje“ d.d. Ljubuški apelantu na ime naknade štete za pretrpljenu bol, pretrpljeni strah, za tuđu njegu i pomoć, na ime troškova liječenja i za uništenu motorističku opremu platiti iznos označen u presudi, te mu naknaditi troškove parničnog postupka. Apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa je odbijen. Tokom postupka je utvrđeno da se 5. maja 2013. godine u mjestu Međugorje dogodila prometna nesreća koju je skrivio osiguranik tuženog. Sud je, na temelju nalaza vještaka, uzimajući u obzir stupanj umanjenja životne aktivnosti te dužinu i jačinu pretrpljenog bola i straha, u skladu s odredbom čl. 200. ZOO odlučio kao u izreci odluke.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1220/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman