Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-965/15 (M. O. iz Beograda, Republika Srbija, i M. M. iz Banja Luke)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ostavina
  • Doživotno izdržavanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-965/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-965/15, rješavajući apelacije Mire Obućina i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mira Obućina i Milena Marić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048074 14 Rev 4 od 16. decembra 2014.

godine;

Živka Blanuša, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000462 15 Rev 2 od 5. novembra 2015. godine;

Ivan Nikešić i Goran Nikešić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 013939 14 Rev od 15.

decembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-965/15 Mira Obućina iz Beograda, Republika Srbija, i Milena Marić iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banja Luke, podnijele su 4. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 048074 14 Rev 4 od 16. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, a među njima i apelantica, kojim su tražili da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 4. jula 2000. godine u Banja Luci i dopuna tog ugovora od 28. januara 2002. godine koji su zaključeni između prednika tužitelja, sada pokojnog B.K., kao primatelja izdržavanja (u daljnjem tekstu: primatelj izdržavanja) i tužene D.V. (u daljnjem tekstu: tužena), kao davatelja izdržavanja. U toku postupka je utvrđeno da da je pravilan zaključak drugostepenog suda, da nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu relevantnih odredaba Zakona o nasljeđivanju, obzirom da su apelantice spriječile tuženu da izvršava svoje ugovorene obaveze od 10. novembra 2003. godine do 28. januara 2004. godine kada primatelj izdržavanja, i umro.

Nadalje, utvrđeno je da ovakav zaključak nije doveden u pitanje prigovorima apelantica, da je drugostepeni sud, pogrešnom ocjenom provedenih dokaza, tj. povredama relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, došao do pogrešnog zaključka, kod nespornih činjenica: da je tužena izvršavala svoje ugovorene obaveze do 10. novembra 2003. godine, kada je u posjetu ocu došla njegova kćerka, tj. prvoapelantica, koja inače, već godinama, živi i radi u Beogradu; da je nakon njenog odlaska u Beograd 23. novembra 2003. godine, u stan kod oca, primatelja izdržavanja, uselila njegova druga kćerka, tj. drugoapelantica, sa porodicom, sa kojom on godinama nije govorio niti ga je ona godinama posjećivala; da tužitelj, M.K. ne živi u Banja Luci od 1995. godine, kada je odselio u Australiju; da su tužitelji, baš u to vrijeme, od kada tužena ne izvršava svoje ugovorene obaveze, 10. novembra 2003. godine, i saznali za predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

2. AP-485/16 Živka Blanuša (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kostajnice, koju zastupa ZAK Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnijela je 28. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 76 0 P 000462 15 Rev 2 od 5. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, tj. apelantice i M.B., kojim su tražili da se utvrdi da u ostavinsku masu iza ostaviteljice P.B., ne spada njen suvlasnički dio na nekretninama upisanim u zk.ul. broj 285 k.o. Kostajnica (k.č. broj 203/2), a koji suvlasnički dio iznosi 148/240 dijela, kojim nekretninama prema katastarskom operatu odgovaraju nekretnine upisane u p.l. broj 51 k.o. Kostajnica gdje je P.B. upisana kao suposjednik sa 1/6 dijela, što bi tuženi M.J. i D.R. (u daljnjem tekstu: tuženi) bili dužni priznati i trpjeti da se tužitelji na navedenim nekretninama, umjesto suvlasnika P.B., upišu kao suvlasnici u zemljišnim knjigama svaki od tužitelja sa suvlasničkim dijelom od 148/720 i kao suposjednici u katastarskom operatu svaki od tužitelja sa suvlasničkim dijelom od 1/18, što bi tuženi bili dužni priznati i izdati tabularnu ispravu podobnu za prenos navedenih nekretnina u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina na ime tužitelja.

U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, utvrđeno je da je pravilno drugostepeni sud cijenio da su M.B. i P.B. kupci po ugovoru od 20. augusta 1958. godine i od 10. augusta 1976. godine, vezano za k.č. broj 203/2, a ne prednik tužitelja, njihov sin M.B.. Nadalje, utvrđeno je da je po zaključenju navedenih kupoprodajnih ugovora, P.B. zajedno sa suprugom M.B., ostvarila upis u zemljišne knjige kao suvlasnik kuće, dakle i spornog poslovnog prostora koji je smješten u prizemlju kuće, što znači da je u tom njenom pravu bila koncentrisana sva pravna vlast koja može postojati na jednoj stvari i koja joj daje ovlaštenja da raspolaže tom stvari. Naime, utvrđeno je da upis u zemljišne knjige, kojim se stječu stvarna prava na nepokretnostima i koji stvara fikciju apsolutne tačnosti, znači dokaz o svojini i pravni značaj gruntovnog upisa ukazuje na to da uknjižba prava svojine u korist nositelja, koja ima konstitutivni karakter, znači da uknjižena prava dobijaju značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes), a ne relativnog (inter partes), koji bi postojao samo između ugovornih strana. Dakle, utvrđeno je da je upisom u zemljišne knjige P.B. postala vlasnik sporne nepokretnosti, saglasno svom suvlasničkom dijelu, i titular jednog apsolutnog prava u kom je koncentrisana najviša pravna vlast. Osim toga, utvrđeno je da se ne može se prihvatiti osnovanom apelantičina tvrdnja da su M.B. i P.B. bili samo formalni kupci iz razloga što su i ranije bili ugovorne strane u vezi zaključenja ugovora o kupovini k.č. broj 203/2, kod činjenice da prednik tužitelja nije do svoje smrti 1992. godine, dakle više od 15 godine od zaključenja ugovora od 10. augusta 1976. godine, pokretao sudski postupak kojim bi osporavao izvršeni upis vlasništva u korist M.B. i P.B., niti preduzimao bilo kakvu drugu pravnu radnju radi svog upisa kao vlasnika.

3. AP-945/16 Ivan Nikešić i Goran Nikešić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 29. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 013939 14 Rev od 15. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da se iz ostavinske mase ostavitelja D.N. (u daljnjem tekstu: ostavitelj) izdvajaju nekretnine pobliže precizirane u izreci prvostepene presude, jer predstavljaju posebnu imovinu ostavitelja, i da su apelanti vlasnici i posjednici na tim nekretninama sa po ½ dijela; da se utvrdi da su apelanti jedini i isključivi nasljednici iza ostavitelja na imovini koja se sastoji od certifikata i zaostalim potraživanjima po osnovu penzije, a što su tuženi J.N. i S.N. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i trpjeti i da se utvrdi da je prvoapelant sa 1/1 dijela jedini i isključivi nasljednik ostavitelja na dijelu zaostavštine koja se sastoji od pištolja, a što su tuženi dužni da trpe i priznaju.

U toku postupka je utvrđeno da parnične stranke, apelanti (djeca ostavitelja iz prvog braka) i tuženi (supruga i dijete iz drugog braka) su nasljednici prvog nasljednog reda koji zaostavštinu umrlog nasljeđuju na jednake dijelove (član 10. ranijeg Zakona o nasljeđivanju), koji se primjenjuje na predmetni slučaj. Nadalje, utvrđeno je da tužbenim zahtjevom postavljenim u stavu I alineja prva izreke prvostepene presude apelanti kao nasljednici traže utvrđenje da sporna imovina, predmetne nekretnine, predstavljaju posebnu imovinu ostavitelja, da se ta imovina izdvoji iz ostavinske mase i da se na istoj utvrdi vlasništvo, odnosno suvlasništvo apelanata. Međutim, utvrđeno je da tako postavljen tužbeni zahtjev nije osnovan, prije svega, iz razloga što se iz ostavinske mase ne može izdvajati imovina ostavitelja, jer upravo posebna imovina čini zaostavštinu (pojam zaostavštine se određuje kao skup imovinskih prava i obaveza koje je ostavitelj imao u trenutku smrti). Naime, utvrđeno je da su izdvajanje spornih nekretnina iz zaostavštine apelanti mogli tražiti samo u slučaju da oni imaju prava na tim nekretninama, a ne u slučaju kada su nekretnine posebna imovina ostavitelja. Također, utvrđeno je da zahtjevi apelanata određeni u alineji drugoj i trećoj stava I izreke prvostepene presude kojim su tražili da se utvrdi da su isključivi nasljednici ostavitelja na certifikatima i zaostalim potraživanjima po osnovu penzije, odnosno da je prvoapelant jedini nasljednik ostavitelja na pištolju, nisu utemeljeni na odredbama navedenog zakona, kada među nasljednicima nije postignut dogovor o tome, kada nije izvršena dioba naslijeđene pokretne imovine. Najzad, sud je zaključio da oglašavanje lica za nasljednike vrši sud u ostavinskom postupku kada utvrdi kojim licima pripada pravo na nasljeđe prema relevantnoj odredbi pomenutog zakona.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-965/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom BiH. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-965/15 (M. O. iz Beograda, Republika… | Sudska praksa | Aktio