Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-220/13 („Elektrometal“ d.o.o. Cazin)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Tužba
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-220/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP 220/13, rješavajući apelaciju „Elektrometal“ d.o.o. Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Elektrometal“ d.o.o.
Cazin podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 006046 11 U od 24. decembra 2012. godine, rješenja Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća općine Cazin broj 01/V- 23-90/10 od 13. januara 2012. godine, zaključka Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko –sanskog kantona broj 1172-23-684-UP-2/2010 od 10. augusta 2011. godine i rješenja Službe za imovinsko pravne, geodetske i katastarske poslove općine Cazin broj 05-23-5262/10 od 28. oktobra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Elektrometal“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 18. januara 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 006046 11 U od 24. decembra 2012. godine, rješenja Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe Općinskog vijeća općine Cazin (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 01/V-23-90/10 od 13. januara 2012. godine, zaključka Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko –sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 1172-23-684-UP-2/2010 od 10. augusta 2011. godine i rješenja Službe za imovinsko pravne, geodetske i katastarske poslove općine Cazin (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-23-5262/10 od 28. oktobra 2010. godine.
2. Služba je donijela rješenje o obavezi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta broj 05-23-5262/10 od 28. oktobra 2010. godine kojim je apelantu utvrdila godišnju naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u preciziranom iznosu za period od 1. januara do 31. decembra 2009. godine. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv tog rješenja može izjaviti žalba Ministarstvu u roku od 15 dana od dana prijema istog.
3. Apelant je 20. decembra 2010. godine podnio žalbu Ministarstvu protiv navedenog rješenja Službe od 28. oktobra 2010. godine. Odlučujući o žalbi Ministarstvo je zaključkom broj 1172-23-684-UP-2/2010 od 10. augusta 2011. godine žalbu apelanta odbacilo zbog nenadležnosti. U izreci zaključka je navedeno da je nadležni organ za postupanje po žalbi apelanta Komisija. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je taj zaključak konačan u upravnom postupku, te da protiv njega nije dopuštena žalba ali da se može pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom.
4. Apelant je 5. septembra 2011. godine protiv navedenog zaključka Ministarstva od 10. augusta 2011. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.
5. Služba je žalbu apelanta od 20. decembra 2010. godine, nakon zaključka Ministarstva dostavila Komisiji kao nadležnom organu. Komisija je odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja Službe od 28. oktobra 2010. godine donijela rješenje broj 01/V-23-90/10 od 13. januara 2012. godine kojim je žalbu apelanta odbila kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pravilno primijenio pozitivne odredbe Odluke o građevinskom zemljištu, te pravilno utvrdio činjenično stanje i visinu naknade pridržavajući se kriterija koji su propisani Odlukom. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se protiv tog rješenja ne može izjaviti žalba ali da se može pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom.
6. Kantonalni sud je u upravnom sporu pokrenutom radi poništenja zaključka Ministarstva od 10. augusta 2011. godine donio rješenje broj 01 0 U 006046 11 U od 7. decembra 2012. godine. Navedenim rješenjem Kantonalni sud je pozvao apelanta da tužbu podnesenu tom sudu 5. septembra 2011. godine dopuni i ispravi tako što će označiti ime i prezime zakonskog zastupnika apelanta kao i ime i prezime zakonskog zastupnika tuženog Ministarstva i da tužbu dopuni određenim zahtjevom da se nakon poništenja drugostepenog i prvostepenog upravnog akta predmet vraća prvostepenom upravnom organu na ponovno rješavanje i zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora, te je precizirano kako zahtjev treba da glasi. Također, je zatraženo i dostavljanje još jednog primjerka priloga za tužbu - fotokopije punomoći od 25. augusta 2011. godine. Dalje je navedeno da je apelant dužan dopunjenu tužbu dostaviti sudu u roku od osam dana od dana prijema rješenja kao i da ukoliko apelant ne postupi po tom rješenju u ostavljenom roku sud će tužbu odbaciti kao neurednu.
7. Apelant je 18. decembra 2012. godine Kantonalnom sudu dostavio dopunu i ispravku tužbe od 5. septembra 2011. godine zatraživši i poništenje rješenja Komisije od 13. januara 2012. godine.
8. Kantonalni sud je rješenjem broj 01 0 U 006046 11 U od 24. decembra 2012. godine u upravnom sporu radi poništenja rješenja Ministarstva od 10. augusta 2011. godine i rješenja Komisije od 13. januara 2012. godine tužbu apelanta odbacio kao neurednu. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz pismenog podneska apelanta i priloga uz taj podnesak proizlazi da je apelant na osnovu odredbe člana 26. stav 1. Zakona o upravnim sporovima FBiH (u daljnjem tekstu: ZUS) obavijestio sud da je nadležni organ Komisija za vrijeme sudskog postupka donijela drugi upravni akt. Međutim, tim upravnim aktom, kako je istakao Kantonalni sud, se stavlja van snage upravni akt protiv kojeg je upravni spor pokrenut a to je zaključak Ministarstva od 10. augusta 2011. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da nije mogao postupiti na osnovu odredbe iz člana 26. stav l. ZUS i tražiti od apelanta očitovanje u roku od 15 dana da pisano izjavi da li je sa naknadno donesenim upravnim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom obimu, odnosno da li tužbu proširuje i na novi upravni akt Komisije, jer za to nisu ispunjeni uvjeti propisani u navedenom članu ZUS. Citiranom odredbom zakona je propisano, da ako nadležni organ za vrijeme sudskog postupka donese drugi upravni akt kojim se mijenja ili stavlja van snage upravni akt protiv kojeg je upravni spor pokrenut, te ako u slučaju iz član 20. navedenog zakona naknadno donese upravni akt, taj organ je dužan pored tužioca, istovremeno pisano obavijestiti i sud pred kojim je spor pokrenut s tim da sudu dostavi i novi upravni akt. U tom slučaju, kako je dalje navedeno, sud poziva tužioca da u roku od 15 dana pisano izjavi da li je sa naknadno donesenim upravnim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom obimu, odnosno da li tužbu proširuje i na novi upravni akt, jer iz formulacije ove zakonske odredbe proizlazi da sud poziva tužitelja da se pismeno izjasni u roku od 15 dana u slučaju kada organ pored tužitelja istovremeno obavještava i sud pred kojim je spor pokrenut, s tim da sudu dostavi i novi upravni akt, te da je to jedan od dva uvjeta koji trebaju biti ispunjeni iz ovog člana kada se traži pismeno očitovanje tužitelja u roku od 15 dana u skladu sa ovom odredbom.
9. Kantonalni sud je naveo da budući da iz dopune tužbe apelanta proizlazi da je rješenjem drugotužene Komisije stavljeno van snage rješenje Ministarstva protiv kojeg je apelant podnio tužbu u konkretnom upravnom sporu, time apelant na osnovu odredbe iz člana 26. stav l. ZUS nije mogao u tužbi kao tuženog označiti Ministarstvo već je kao tuženu trebao označiti Komisiju. Kantonalni sud je utvrdio da je tužba na osnovu navedene dopune i dalje neuredna jer dopunom tužbe apelant pobija dva upravna akta i to akt tuženog Ministarstva od 10. augusta 2011. godine koji je stavljen van snage donošenjem drugostepenog rješenja Komisije. Kantonalni sud se pri tome pozvao na odredbe iz člana 24. stav 1, član 8 stav 1. i član 9. stav 1. ZUS. Pored toga Kantonalni sud je naveo da osim navedenih razloga iz člana 26. stav 1. ZUS, apelant nije označio zakonskog zastupnika te Komisije, iako je u obrazloženju rješenja Kantonalnog suda o dopuni tužbe sud upozorio apelanta na odredbe iz člana 55. ZUS i člana 334. stav 2. Zakona o parničnom postupku koje se odnose na označavanje zakonskog zastupnika tuženog.
10. Kantonalni sud je zaključio da je članom 9. stav 1. ZUS propisano da se upravni spor može pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu, odnosno da navedenim članom nije propisano da se upravni spor može pokrenuti protiv dva upravna akta koji su doneseni u drugom stepenu već samo protiv jednog, pa kako je apelant označio u tužbi da spor pokreće i protiv akta koji je stavljen van snage i protiv akta Komisije a pri tome nije ni pravilno označio zakonskog zastupnika Komisije, tužba apelanta je neuredna. Kantonalni sud je istakao da je apelant upozoren da ako u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke tužbe a oni su takvi da sprečavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu. Kantonalni sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o nedostacima tužbe koji su takvi da sprečavaju rad suda shodno odredbama člana 27. stav 1. ZUS i člana 9. stav 1. ZUS.
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz odredbi člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešnom primjenom Zakona o upravnom postupku. Smatra da su Ministarstvo donošenjem zaključka i Služba donošenjem rješenja u sveukupnoj proceduri povrijedili pravo apelanta da raspravlja pred organom uprave, odnosno da učestvuje u postupku i da daje potrebne podatke. Time je po mišljenju apelanta povrijeđena odredba čl. 8. i 141. Zakona o upravnom postupku. Pored toga apelant navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno da je apelant obavezan da plati naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u navedenom iznosu. Također, ukazuje da je povrijeđena i odredba člana 223. stav 1. Zakona o upravnom postupku jer mu je suprotno navedenoj odredbi, prvostepeni organ uprave dao pogrešnu uputu o pravnom lijeku. Nadalje ističe da je Ministarstvo zbog pogrešne upute o pravnom lijeku od strane prvostepenog upravnog organa bilo dužno žalbu apelanta uputiti nadležnoj Komisiji a nikako odbaciti žalbu zbog nenadležnosti. Na taj način je po mišljenju apelanta povrijeđena odredba člana 65. stav 4. Zakona o upravnom postupku. Apelant ističe da je Kantonalni sud u osporenom rješenju pogrešno utvrdio da je rješenjem Komisije stavljeno van snage rješenje Ministarstva a čije je poništenje apelant tražio tužbom kojom je pokrenuo upravni spor.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog upravnog organa u konačnici meritorno ispitana od strane nadležnog drugostepenog upravnog organa (nakon što ju je Služba dostavila Komisiji), čime je ispravljena pogreška u uputi o pravnom lijeku u rješenju Službe. U odnosu na apelantove navode da mu nije bilo omogućeno da raspravlja pred organom uprave odnosno da učestvuje u postupku Ustavni sud zapaža da iz dokumenata u spisu proizlazi da apelant u podnesenoj žalbi nije tražio da se ispitni postupak provede odnosno da mu se pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama a takvu zakonsku mogućnost je imao shodno odredbama člana 234. Zakona o upravnom postupku. Nadalje Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud rješenje o odbacivanju apelantove tužbe kao neuredna jasno obrazložio, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti se apelacionim prigovorima mogu dovesti u pitanje. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Kantonalnog suda jasno proizlazi zbog čega je apelantova tužba odbačena (apelant nije naveo u konkretnom slučaju jedan konačni upravni akt shodno članu 9. stav 1. ZUS, niti je naveo zakonskog zastupnika Komisije). Također, Ustavni sud ističe da se Kantonalni sud pozvao na relevantne odredbe ZUS i Zakona o upravnom postupku, da je o tome dao jasna obrazloženja, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje u okolnostima konkretnog slučaja očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman