Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-697/15 (B. I. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-697/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-697/15, rješavajući apelacije Boška Iveljića i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Boško Iveljić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 043743 14 Rev od 21. novembra 2014.
godine;
Ali Makki, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 147845 14 Gž od 29. oktobra 2015. godine;
"M DESIGN" d.o.o. Istočno Sarajevo, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011152 15 Rev od 26. novembra 2015. godine;
Živko Stokić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 022318 15 Gž od 25. novembra 2015. godine;
Danica Stupar, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 Mal 035812 15 Gž od 16. oktobra 2015. godine;
Jovan Jakovljević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 024578 14 Rev od 9. decembra 2015. godine;
Željko Gajić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 045757 14 Gž od 16. decembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-697/15 Boško Iveljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bukinja, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 043743 14 Rev od 21. novembra 2014. godine. Osporenom konačnom odlukom obvezan je tuženi JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo „Rudnici Kreka“ d.o.o. Tuzla apelantu, na ime materijalne štete zbog oštećenja kuće bliže označene u presudi, isplatiti iznos označen u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva (naknada za oštećeno zemljište označeno u presudi i troškovi postupka), apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Apelant je obvezan tuženom naknaditi troškove postupka. Sud je tokom postupka utvrdio da je apelant vlasnik predmetne kuće i zemljišta; da je objekt izgrađen 1955. godine i da je korišten do 1986. godine od kada nije nastanjen; da je tuženi u neposrednoj blizini nekretnina vršio podzemne rudarske radove, te da je počev od 1989. godine apelant primijetio oštećenja na zemljištu i objektu. Iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke Sud je utvrdio da je nastalo klizište neposredno ispod objekta rezultat direktnog utjecaja obavljene eksploatacije od strane tuženog, te da prslina i pukotina na objektu upućuju na zaključak da je obavljena eksploatacija očito imala utjecaja na stanje oštećenosti postojećeg objekta o čijem je intenzitetu, značaju i karakteristikama nastalih od oštećenja, obzirom na starost i način gradnje, kao i o iznosu proizašle štete dao vještak, koji je u nalazu i mišljenja utvrdio da je šteta na objektu 1.511,10 KM. Sud je iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrdio da su promjene stanja zemljišta uzrokovane blizinom rudarskih radova beznačajne za njegovo ekonomsko korištenje, odnosno nemaju utjecaja na umanjenje prinosa poljoprivrednih kultura. Na temelju navedenog Sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju, kada tuženi obvezan da tužitelju na ime naknade štete na objektu-kući isplati iznos od 1.511,10 KM, te kad je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete na zemljištu, pravilno primijenjene čl. 155. i 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
2. AP-57/16 Ali Makki (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju advokati Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić iz Banja Luka, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 147845 14 Gž od 29. oktobra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi „Bosna sunce osiguranje“ d.d. Sarajevo obveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 12.044,90 KM. Tokom postupka je utvrđeno da se 3. jula 2009. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali vozilo marke „Ford Fiesta“ u vlasništvu Unicredit Leasing d.o.o. osigurano kod tuženog i vozilo marke „BMW“ koje je u apelantovom vlasništvu. Apelant tvrdi da njegovim vozilom nije skrivljena nastala šteta i tužbeni zahtjev temelji na činjenici da je Ž. K., koji je upravljao vozilom „Ford Fiesta“ u prekršajnom postupku kod Općinskog suda u Banja Luci proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 49. stav 4. ZOBS i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM. Sud je ukazao da ne odredbom člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisano da u je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učionica vezan za presudu krivičnog suda kojom je optuženi proglašava krivim i konstatirao kako se iz navedenog ne može zaključit kako rješenje doneseno u prekršajnom postupku obvezuje parnični sud u pogledu odgovornosti učinioca nezgode. Sud smatra da je apelant, da bi uspio u konkretnom postupku, bio dužan dokazati da se saobraćajna nezgoda dogodila upravo onako kako je on opisao u tužbi, da je za nezgodu odgovoran isključivo vozač vozila „Ford Fiesta“ i da oštećenja na apelantovom vozilu proizlaze isključivo iz prometne nezgode. S obzirom da apelant navedeno nije dokazao, Sud je stava da su pravilno primijenjene odredbe čl. 155. i 161. ZPP kada je apelantovom tužbeni zahtjev odbijen.
3. AP-61/16 "M DESIGN" d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011152 15 Rev od 26. novembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom djelomično je uvažen apelantov tužbeni zahtjev i obvezana tužena Centralna izborna komisija Bosne i Hercegovine apelantu isplatiti iznos od 17.506,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je višak tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa odbijen. Sud je tokom postupka utvrdio da je predmet spora apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu iznosa od 119.158,88 KM po osnovu naknade štete zbog djelomičnog raskida ugovora o izvršenju usluga štampanja i pakovanja izbornog materija, koji se odnosi na pribavljeni repromaterijal; na neostvarenu zaradu zbog nerealizacije zaključenog ugovora; na izgubljenu dobit zbog odbijanja suradnje s firmom Visia, Istočno Sarajevo; na ime više isplaćenih kamata po ugovoru o kreditu označenom u presudi, te na iznos od 17.506,65 KM na ime bankarske garancije za dobro izvršenje posla koja sredstva su skinuta s računa apelanta u korist tužene. Dalje, utvrđeno je da apelant nije izvršio svoju obvezu štampanja obrazaca iz LOT 3 uvjetujući ispunjenje nerazumno povećanjem cijene posebno fakturirane u iznosu ne većem od 585.000,00 KM koju tužena nije mogla prihvatiti, zbog čega je u skladu s odredbom člana 124. ZOO imala temelj da jednostrano djelomično raskine ugovor i to u dijelu u kojem apelant nije izvršio obvezu. Utvrđeno je da apelant nije preuzeo pripremu koju je tužena izradila i koju mu je ponudila, a u postupku nije dokazao da je ta priprema bila izrađena po izmijenjenoj tenderskoj dokumentaciji zbog čega apelant nije bio u mogućnosti obvezu izvršiti. S tim u vezi, apelant ničim nije dokazao da je za izvršenje preostale obveze u vezi s izvršenim izmjenama u pripremi za štampanje morao nabaviti odgovarajuću mašinu s kojom ranije nije raspolagao. Da bi ostvario pravo na naknadu štete, apelant je u skladu s odredbom člana 154. stav 1. ZOO bio dužan dokazati da je šteta nastala bez njegove krivice, pa budući da apelant tokom postupka to nije učinio. odlučeno je kao u izreci odluke.
4. AP-305/16 Živko Stokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 18. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 72 0 P 022318 15 Gž od 25. novembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženih JP „Putevi Republike Srpske“, JP „Autoputevi Republike Srpske“ i „Integral Inženjering“ a.d. Laktaši kojim je tražio da tužene obveže da mu solidarno plate iznos od 6.679,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade štete pričinjene na stambenom objektu u apelantovom vlasništvu, označenom u posudi, kao i da se tužene obveže da apelantu solidarno naknade troškove postupka. Istom je presudom obvezan apelant tuženima naknaditi troškove postupka u iznosu od po 6.950,00 KM. Sud je tokom postupka utvrdio da je apelant tužbu podnio radi oštećenja koja su nastala na njegovoj kući koja se nalazi neposredno uz trasu kojom se gradio autoput Banja Luka – Gradiška, tvrdeći da su oštećenja na kući nastala zbog stalnog rada teških mašina. Sud je iz provedenih dokaza, između ostalih i nalaza dva vještaka, utvrdio da je uzrok nastalih oštećenja nesolidna granja objekta, konkretno nestručna gradnja i konstruktivne greške. Utvrđeno je i da apelant nije dokazao postojanje općih pretpostavki odgovornosti za štetu na strani tuženih jer nije dokazao postojanje uzročne veze između radnji tuženih i nastale štete. Pravo na naknadu štete oštećeni bi mogao ostvariti u situaciji kada je šteta u uzročno posljedičnoj vezi s ponašanjem štetnika. Slijedom navedenog, Sud je na temelju odredaba čl. 154., 155. i 207. u vezi s članom 376. ZOO odlučio kao u izreci presude.
5. AP-306/16 Danica Stupar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 18. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 Mal 035812 15 Gž od 16. oktobra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obveže tuženu Općinu Prijedor da joj na ime materijalne štete isplati iznose označene u presudi sa zakonskom zateznom kamatom. Istom je presudom apelantica obvezana tuženoj naknaditi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je apelantica tužbom tražila naknadu materijalne štete iz razloga što je ovlašteno lice tužene izvršilo blokiranje kotača njenog automobila budući da je bio parkiran na mjestu na kojemu zaustavljanje i parkiranje nije dozvoljeno, nakon čega je premješteno u dvorište AMS u Prijedoru. Utvrđeno je i da apelantica tokom postupka nije dokazala da joj je pričinjena šteta, pa je Sud našao da, u skladu s odredbama člana 172. ZOO i odredbom člana 9. stav 1. točka 2. Zakona o komunalnoj policiji, na strani tužene nema odgovornosti za štetu, budući da postupanje organa tužene u vršenju svojih funkcija nije uzrok materijalne štete nastale kod apelantice.
6. AP-1194/16 Jovan Jakovljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriča, kojeg zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnio je 15. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 024578 14 Rev od 9. decembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženog Biroa zelene karte Bosne i Hercegovine kojim je tražio da tuženi obveže da apelantu na ime materijalne štete isplati iznos označen u presudi sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka. Istom je presudom apelant obvezan tuženom naknaditi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da apelant tužbom traži naknadu štete iz razloga što je prilikom prometne nezgode koja se dogodila 6. juna 2011. godine pretrpio štetu izgubljene zarade zbog nemogućnosti korištenja vozila koju bi ostvario da nije došlo do štete. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da apelant tokom postupka nije dokazao pravni temelj za svoje potraživanje, odnosno iz izvedenih dokaza nije bilo moguće izvesti pouzdan zaključak o istinitosti činjenica na kojima apelant temelju svoj tužbeni zahtjev. Iz navedenog proizlazi da apelant, na kojemu je teret dokazivanja, snosi teret nedokazanosti relevantnih činjenica odlučnih za pravilnu primjenu odredaba člana 178. stav 1. i 2. ZOO, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.
7. AP-1281/16 Željko Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa ZAK Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnio je 21. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 P 045757 14 Gž od 16. decembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene Općine Kozarska Dubica kojim je tražio da se tuženu obveže da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos označen u presudi sa zakonskom zateznom kamatom; da se tuženu obveže da mu isplati zakonske zatezne kamate koje se imaju obračunati na iznos od 2.861,50 KM, te da se tuženu obveže da mu plati troškove postupka. Istom je presudom apelant obvezan tuženoj naknaditi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da apelant tužbom traži naknadu iz razloga što je pretrpio štetu nakon što se javio na javni natječaj za dodjelu građevinskog zemljišta za izgradnju stambeno-poslovnog objekta; da je na natječaju izabran kao najpovoljniji ponuđač; da je natječaj poništen rješenjem tužene zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa i da je apelant pretrpio štetu jer je poduzeo određena ulaganja u vidu nabavke investiciono-tehničke dokumentacije zbog čega je pretrpio određene troškove. Dalje, Sud je utvrdio da je osnovan prigovor zastare koji je istakla tužena. Naime, rokovi zastare su propisani odredbom člana 376. ZOO, tako da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. Nakon što je poništen postupak dodjele građevinskog zemljišta, tužena je 26. septembra 2005. godine pozvala apelanta da dostavi račun na koji bi se izvršio povrat iznosa od 2.861,50 KM koji je apelant uplatio na ime kaucije za učešće u natječaju. Budući da apelant nije dostavio broj računa, to ga je tužena dopisom od 9. septembra 2009. godine obavijestila o razlogu povrata novca i pozvala ga da s računa kod Uni Credit banke u Kozarskoj Dubici preuzme deponirani novčani iznos. Apelant je navedeno obavještenje primio 6. oktobra 2009. godine, pa se subjektivni rok zatare ima računati od tog datuma kao krajnjeg roka kada je apelant saznao da mu građevinsko zemljište neće biti dodijeljeno, a ne od 26. novembra 2012. godine kada je apelant novac podigao. S obzirom da je tužba podnesena 11. decembra 2012. godine, Sud je našao da je podnesena po proteku subjektivnog roka od tri godine, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-697/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman