Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5187/15 (B.G. iz Trebinja, B.Č., P.S., Ž.Ž. i Z.K. svi iz Nevesinja, M.P. iz Foče, te M.L. i R.J.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Građanski postupak
- Nadležnost suda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5187/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-5187/15, rješavajući apelaciju B.G. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.G., B.Č., P.S., Ž.Ž., Z.K., M.P., M.L. i R.J. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 054489 15 Gž od 15. septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
B.G. iz Trebinja, B.Č., P.S., Ž.Ž. i Z.K. svi iz Nevesinja, M.P. iz Foče, te M.L. i R.J. Kalinovika (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nada Ćorić, advokatica iz Trebinja, podnijeli su 23. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 054489 15 Gž od 15. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba apelanata i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda u Bijeljini od 7. novembra 2014. godine, kojim se taj sud oglasio apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te su ukinute provedene radnje i odbačena je tužba. U toku postupka je utvrđeno da stanje spisa pokazuje da su apelanti odbijeni sa zahtjevima za ostvarivanje prava na prijevremenu penziju, koju pravnu formulaciju koristi član 1. Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH, navodeći da se u članu 48. iza stava 3. dodaje novi stav 4., a koji propisuje da izuzetno na prijedlog MO BiH pravo na prijevremenu starosnu penziju, bez obzira na godine života i penzijskog staža ima vojnik koji je najmanje dvije godine do 23. decembra 1995. godine bio pripadnik Armije RBiH, HVO ili VRS, a koji se 1. januara 2010. godine nalazio u vojnoj službi, te mu, zbog nemogućnosti produženja služba prestaje u skladu sa tim zakonom (entitetski zakon RS nije poznavao ovaj termin). Nadalje, utvrđeno je da je novim Zakonom o izmjenama i dopuni Zakona o službi u oružanim snagama BiH članom 1. izbrisan član 48. stav 4. Zakona, a članom 2. stav 1. određeno da se iza člana 48. dodaje novi član 48.a) koji definira da naprijed navedena kategorija kojoj služba prestaje, u skladu sa tim Zakonom ima pravo na status i primanja po tom osnovu, na način kako su ta prava entitetskim propisima regulirana za srodne kategorije.
Također, da bi se realizirala isplata licima koji su na to imali pravo po Zakonu o oružanim snagama BiH zaključen je sporazum o transferu grant sredstava (nepovratnih) iz razdjela budžeta MO BiH dana 27. jula 2012. godine između Ministarstva rada i socijalne politike FBiH, Ministarstva rada boračke i invalidske zaštite RS, MO BiH i Fondova PIO oba BiH entiteta. Isto tako, utvrđeno je da je u članu 2. predviđeno da će se transfer sredstava iz budžeta MO BiH u iznosu od 19.917.000 KM izvršiti u skladu sa ukupnim brojem mjeseci i dana od otpuštanja iz službe osoba na koje se odnosi implementacija zakona do dana prestanka važenja zakona, u iznosima bliže određenim za oba entiteta, dok je u članu 3. određeno da će visinu pojedinačnih isplata u okviru dodijeljenih sredstava utvrditi nositelji PIO-MIO osiguranja u skladu sa entitetskim propisima u zavisnosti od broja mjeseci i dana od prestanka službe do 31. maja 2012. godine. Naime, utvrđeno je da apelanti i potražuju ova sredstva u konkretnom sudskom postupku, a to su očito tražili i od tuženog Fonda PIO RS (u daljnjem tekstu: tuženi), pogrešno formulirajući zahtjev kao zahtjev za prijevremenu penziju. Kako sadržaj zahtjeva određuje njenu suštinu, tuženi koji raspolaže stručnim službama je mogao i trebao pravilno shvatiti zahtjeve apelanata za isplatu iznosa koji su predmeti i ovog spora. Međutim, o tim zahtjevima do donošenja presude nije donesena odluka, pa su se apelanti obratili sudu. Budući da se ova prava tiču u širem smislu prava vezanih za penzijsko-invalidsko osiguranje i kako je Sporazum o transferu grant sredstava od 27. jula 2012. godine odredio da će pojedinačne isplate utvrditi PIO-MIO osiguranja, sud je zaključio da je jasno da se radi o pravima koja se rješavaju u upravnom postupku u skladu sa pravilima upravnog postupka.
U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman