Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1681/13 (Ž. R.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pasivna legitimacija
  • Kamata
  • Naknada štete
  • Stara devizna štednja
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1681/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1681/13, rješavajući apelaciju Živka Rauša, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Živka Rauša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047446 12 Rev od 14. marta 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Živko Rauš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047446 12Rev od 14. marta 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Poštanske štedionice Republike Srpske A.D. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Poštanske štedionice A.D. Beograd (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 12. januara 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, prvotužena i drugotužena su, 26. i 27. januara 2016. godine, dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047446 07 P od 30. aprila 2010. godine, obavezane su tužene, da solidarno, na ime naknade štete apelantu isplate iznos od 11.025,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, pobliže navedenim u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, u skladu sa odredbama čl. 7 i 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučujući o tužbi koju je apelant podnio 25. februara 1994. godine, utvrdio da je 14. maja 1990. godine, Poštanska štedionica iz Banjaluke apelantu izdala štednu knjižicu broj 75191955 za štedni ulog u iznosu od 80.000 dinara, koji je apelant oročio na rok od 12 mjeseci. Navedeno je da iz te knjižice proizlazi da je poslovna jedinica Poštanske štedionice Beograd sa sjedištem u Čelincu, 17. juna 1991. godine, na glavni ulog obračunala i upisala kamate i da je apelant određeni iznos podigao te da je preostali štedni ulog, 17. juna 1991. godine, iznosio 86.000,00 dinara.

7. Osnovni sud je u odnosu na istaknuti prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije na njihovoj strani, zaključio da nije osnovan. U vezi s tim Osnovni sud je, u odnosu na prvotuženu, istakao da je u vrijeme nastanka spornog odnosa Poštanska štedionica Banjaluka obavljala poslove za Poštansku štedionicu Beograd koja je imala filijalu u Čelincu u kojoj su vršene transakcije sa apelantovim novcima, a što jasno proizlazi iz materijalnih dokaza. Navedeno je da je Odlukom od 20. jula 1992. godine, broj 023670/ 92, na osnovu člana 35 Statuta DP PTT saobraćaja Banjaluka izvršen prenos poslovnog prostora i opreme na Poštansku štedionicu Srpske Republike BiH kako je pobliže označeno u reg. spisu u predmetu U/I 2187/92 i navedeno u svojstvu osnivačkog uloga tako da prenosom osnivačkog uloga, „koji čini poslovni prostor i oprema PŠ SR BiH prenose se i obaveze koje su samim tim i naslijeđene“. Dalje, Osnovni sud je naveo da pozivanje drugotužene na Sporazum o pitanjima sukcesije bivših republika SFRJ i to na prilog C nema nikakvog osnova i da je pravilan apelantov stav da su tim Sporazumom regulisani odnosi pravnih lica i bivših republika SFRJ.

8. Osnovni sud je ukazao da su odredbama čl. 1035, 1036, 1038 i 1042 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisane obaveze ugovornih strana prilikom polaganja novčanog depozita, način otvaranja računa vrste novčanih depozita. Nadalje, ukazao je da je ulog na štednju kakav bi praktično bio apelantov polog novca regulisan odredbama čl. 1043, 1044, 1045 i 1046 ZOO-a. Takođe, Osnovni sud je ukazao da su odredbama člana 154 ZOO-a propisani osnovi odgovornosti za štetu dok je odredbama člana 155 ZOO-a propisan pojam štete. Prema mišljenju Osnovnog suda, apelant je nesumnjivo pretrpio štetu radnjama tuženih, a kod nesporne činjenice da je 14. maja 1990. godine svoj štedni ulog u iznosu od 80.000 dinara oročio na 12 mjeseci o čemu svjedoči isprava drugotuženog i to štedna knjižica broj 75191955, a kojim su, nakon toga, tužene slobodno raspolagale, a koji apelantu nije vraćen. Dalje je navedeno da apelant taj iznos nije podigao te da, prema nalazu i mišljenju vještaka Miodraga Zeljkovića od 20. decembra 2005. godine, taj ulog, konvertovan u njemačku marku, na dan 17. juna 1991. godine, iznosi 5.512,82 DEM, a prema dopuni nalaza tog vještaka od 15. decembra 2009. godine, kada se navedena kamata uskladi sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 52/06) kojim je ograničen obračun zakonske kamate na iznos glavnog duga, kamata za period od 17. juna 1991. godine do 20. decembra 2005.godine iznosi 5.512,82 KM.

9. Prema stavu Osnovnog suda, nesporan je osnov apelantovog potraživanja jer tužene nisu dokazale da je apelantu vraćen uloženi novac sa zakonskom kamatom pa je stoga jasno da je između apelanta i tuženih nastao obligacioni odnos. Apelant je štedni ulog predao tuženima 1990. godine i sud je zaključio, na osnovu izvedenih dokaza te odredbe člana 154 ZOO-a da mu pripada pravo na naknadu štete koju je sasvim jasno pretrpio postupcima tuženih, a što je jasno utvrđeno u ovom dugotrajnom postupku. Stoga je Osnovni sud zaključio da je apelantovo potraživanje legitimno i osnovano budući da je tražio utvrđivanje visine pretrpljene štete koju je sud ustanovio angažovanjem stručnog lica i to vještaka ekonomsko-finansijske struke sa kojim je apelant uskladio svoj zahtjev, jer, kako je naveo Osnovni sud, činjenica da je došlo do statusnih promjena na strani tuženih ne utiče na obavezu naknade štete koju je pretrpio apelant i iz kojih razloga se apelant ne može upućivati na okolnost da su nastupile statusne promjene koje bilo da su okončane ili ne, ne mogu izmijeniti činjenicu postojanja obaveze naknade štete.

10. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047446 10 Gž od 16. juna 2011. godine žalba prvotužene je djelimično usvojena, dok je žalba drugotužene u cjelini usvojena i prvostepena presuda preinačena tako da je prvotužena obavezana da plati apelantu, na ime naknade štete iznos od 11.025,64 KM i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.290,00 KM, umjesto iznosa od 11.719,25 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenoj u izreci presude, dok je u odnosu na drugotuženu odbijen, u cjelini, apelantov tužbeni zahtjev i apelant je obavezan da drugotuženoj naknadi troškove prvostepenog postupka.

11. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je tokom postupka bilo nesporno, da je apelant, bio štediša kod „pošte u Čelincu“, te je nesporan i iznos položenih sredstava na štednju u dinarskom iznosu. Prema shvatanju Okružnog suda, Osnovni sud je pravilno zaključio da je prvotužena pasivno legitimisana u ovoj parnici, jer je Odlukom o osnivanju Poštanske štedionice Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koju je donijelo Jedinstveno javno preduzeće PTT Srpske Republike Bosne i Hercegovine, 4. jula 1992. godine, i to članom 37 (te odluke) odlučeno, da osnivač odgovara za obaveze i rizik poslovanja „Poštanske štedionice“ do visine sredstava uloženih u fondove poštanske štedionice. Navedena poštanska štedionica je upisana u Registar kod Osnovnog suda pod brojem U/l 2187/92. Navedeno je da je Odlukom radničkog savjeta DP PTT saobraćaja „Banja Luka", Banjaluka, broj 02-3670/92 od 20. jula 1992. godine, odobren prenos poslovnog prostora i opreme na Poštansku štedionicu Srpske Republike Bosne i Hercegovine u Banjaluci, prema popisnoj listi, koja čini sastavni dio te odluke. Stavom 2 odluke određeno je da se poslovni prostor i oprema iz tačke 1. te odluke prenosi iz sredstava navedenog DP u sredstva Poštanske štedionice Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kao osnivački ulog. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je pravilan stav Osnovnog suda, da je prvotužena pasivno legitimisana u ovoj parnici i da je u obavezi, da apelantu, nadoknadi predmetnu štetu, u skladu sa odredbom člana 155 ZOO-a, te članom 154 stav 1 istog zakona, jer je nesumnjivo, da je preuzela navedena sredstva ranije Poštanske štedionice, kao osnivački ulog.

12. Međutim, prema stavu Okružnog suda, odluka Osnovnog suda u odnosu na drugotuženu, nije pravilna i zakonita. Prema shvatanju Okružnog suda, apelant nije dokazao da je i drugotužena pasivno legitimisana u ovoj parnici, a što je bio dužan da dokaže u smislu člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 ZPP-a, slijedom čega je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu, uz pozivanje na odredbe člana 229 tačka 4 ZPP-a.

13. Odlučujući o reviziji prvotužene protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 047446 10 Gž od 16. juna 2011. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 047446 12 Rev od 14. marta 2013. godine, kojom je reviziju usvojio, Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 047446 10 Gž od 16. juna 2011. godine, u dosuđujućem dijelu odluke, preinačio i presudio da se žalba prvotužene usvaja, Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 047446 07 P od 30. aprila 2010. godine preinačava, tako što se odbija tužbeni zahtjev apelanta da mu prvotužena iz osnova naknade štete isplati iznos od 11.025,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

14. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Osnovnog suda i Okružnog suda te istakao da presuda Okružnog suda u osporenom dijelu nije pravilna i zakonita. Navedeno je da apelant svoj tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 11.025,64 KM u odnosu na prvotuženu temelji na činjenicama da je kod Poštanske štedionice Beograd na štednu knjižicu broj 75191995, izdatu u pošti u Čelincu, 14. maja 1990. godine, uložio štedni ulog u iznosu od 80.000,00 dinara oročen na 12 mjeseci te da je nakon obračuna i upisa kamata i podizanja određenog novčanog iznosa, 17. juna 1991. godine na štednoj knjižici ostao štedni ulog u iznosu od 86.000,00 dinara.

15. Ukazano je da iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj parnici proizlazi da je prvotužena osnovana Odlukom o osnivanju Poštanske štedionice Srpske Republike Bosne i Hercegovine broj 01-1/92 od 22. jula 1992. godine, koju je donio njen osnivač Javno preduzeće PTT Saobraćaja Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koji prema odredbi člana 37 te odluke odgovara za obaveze prvotužene do visine sredstava uloženih u njene fondove. Na osnovu te odluke upisano je osnivanje prvotužene u sudski registar Rješenjem Osnovnog suda broj U/I 2187/92 od 26. avgusta 1992. godine, kao novog pravnog lica, čiji je osnivač Jedinstveno javno preduzeće PTT Saobraćaja Srpske Republike Bosne i Hercegovine, sa osnivačkim ulogom od 2.256.671,00 dinara. Osnivač prvotužene je Odlukom broj 02-3670/92 od 20. juna 1992. godine kao osnivački ulog na prvotuženu prenio svoj poslovni prostor i opremu. Ponovljeno je da su nižestepeni sudovi usvojili apelantov tužbeni zahtjev, u odnosu na prvotuženu, nalazeći da je ona pasivno legitimisana u ovoj parnici zbog činjenice da je njen osnivač JP PTT saobraćaja Banjaluka Odlukom broj 02- 3670/92 od 20. juna 1992. godine na prvotuženu, kao osnivački ulog, prenio poslovni prostor i opremu, pa da stoga ona odgovara za naknadu štete apelantu do visine tog osnivačkog uloga. Međutim, kod utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku, da je apelant novčani ulog od 86.000,00 dinara na dan 17. juna 1992. godine imao kod Poštanske štedionice Beograd, a da je prvotužena osnovana odlukom o osnivanju od 22. juna 1992. godine, kao novo pravno lice, kao takva upisana u registar kod nadležnog suda dana 26. avgusta 1992. godine, prvotužena u reviziji pravilno ukazuje da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je ona pasivno legitimisana u ovoj parnici.

16. Ukazano je da je u predmetnom slučaju apelant svoj štedni ulog imao kod Poštanske štedionice čije je sjedište bilo u Beogradu, što među strankama nije bilo sporno tokom postupka, a naknadu štete u iznosu od 11.025,64 KM, na ime obezvrijeđenog štednog uloga od 86.000,00 dinara kod te štedionice, zahtijeva od prvotužene, iako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je ona novo pravno lice osnovano 22. jula 1992. godine. Stoga, kako je istakao Vrhovni sud, činjenica da je osnivač prvotužene JP PTT Saobraćaja Srpske Republike Bosne i Hercegovine na prvotuženu kao osnivački ulog prenio poslovni prostor i opremu, nije osnov za odgovornost prvotužene za naknadu štete koju apelant zahtijeva na ime obezbijeđenog štednog uloga od 86.000,00 dinara na dan 17. juna 1992. godine kod Poštanske štedionice Beograd, kako pogrešno smatraju nižestepeni sudovi. Ovo iz razloga što iz dokaza koje je izveo apelant ne proizlazi da je prvotužena pravni sljednik Poštanske štedionice Beograd, kod koje je apelant imao svoj štedni ulog, pa time i da je ona pasivno legitimisana u ovoj parnici.

17. Uostalom, kako je naveo Vrhovni sud, budući da se radi o dinarskom štednom ulogu od 86.000,00 jugoslovenskih dinara na dan 17. juna 1992. godine, do uvođenja valute KM u Bosnu i Hercegovinu, 1. jula 1998. godine, izvršena je višestruka denominacija ove novčane jedinice, koja je pored toga obezvrijeđena i hiperinflacijom, pa bi zbog toga odgovornost prvotužene, kao finansijske organizacije, i pod uslovom da je pasivno legitimisana u ovoj parnici, bila isključena za naknadu štete i isplatu štednog uloga u valorizovanom iznosu, saglasno odredbama članova 394, 15 i 18 ZOO-a. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je pobijana odluka u odnosu na prvotuženu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa je reviziju usvojio i tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, kao neosnovan, odbio.

18. Ustavni sud konstatuje da je apelant, između ostalog, uz apelaciju dostavio i kopiju Odluke o prenosu poslovnog prostora i opreme na Poštansku štedionicu Srpske Republike BiH od 20. jula 1992. godine, Odluke o osnivanju Poštanske štedionice Srpske Republike BiH od 22. jula 1992 godine i Rješenje Osnovnog suda (o osnivanju) Poštanske štedionice Srpske Republike BiH broj U/I 2187/92 od 26. avgusta 1992. godine. Dalje, da iz Odluke od 20. jula proizilazi da DP PTT Saobraćaja „Banjaluka“, odobrava prenos poslovnog prostora i opreme, kao osnivački ulog, na Poštansku štedionicu Srpske Republike BiH, prema popisnoj listi koja čini sastavni dio odluke ta da iz te liste proizlazi da se radi 21 komadu kancelarijskog namještaja te o [neimenovanoj] opremi za računarski centar kao i o zgradi u ulici V. Nazora, sve u ukupnoj vrijednosti od 2.256.671 dinara. Takođe, Ustavni sud konstatuje da iz Rješenja broj U/I 2187/92 od 26. avgusta 1992. godine, proizlazi da DP PTT Banjaluka obezbjeđuje sredstava – stvari prema spisku u navedenoj vrijednosti od 2.256.671 dinara, te da za obaveze subjekta upisa odgovara cjelokupnom svojom imovinom (prilog 3. uz izvornik rješenja).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda „očigledno nezakonita“. U tom kontekstu prigovara stavu Vrhovnog suda da prvotužena nije pasivno legitimisana te stavu da je njegov štedni ulog obezvrijeđen zbog velike inflacije, odnosno pozivanju tog suda na odredbe člana 344 ZOO-a. Navodi da je nesporno da je 1992. godine Republika Srpska, formirala svoje poštansko preduzeće, kao i poštansku štedionicu, prisvojivši cjelokupnu imovinu poštanskog preduzeća SFRJ, odnosno Poštanske štedionice SFRJ, zbog čega je jasno da je potpuno pogrešna konstatacija Vrhovnog suda da prvotužena nije pasivno legitimisana u ovoj parnici. Takođe, navodi da je Vrhovni sud potpuno zanemario Sporazum o pitanjima sukcesije, odnosno paragraf (g), stava 1, člana 3 Priloga C tog sporazuma, gdje je navedeno da su pitanja garancija SFRJ za štednju deponiranu kod Poštanske štedionice i njenih filijala riješena tako što je svaka država sljedbenica preuzela garancije za filijale na svojoj teritoriji. Ističe da je Vrhovni sud uopšte nije uzeo u obzir da su svi dijelovi bivše SFRJ, koji su formirali svoje poštanske službe i svoje poštanske banke, pravni sljednici ranijeg preduzeća PTT saobraćaja SFRJ i Poštanske štedionice SFRJ na svojoj teritoriji. Apelant je u tom kontekstu citirao stav Evropskog suda, iz Presude broj 60642/08 od 6. novembra 2012. godine u kojem je navedeno da „45. Trebalo bi imati u vidu da je slično pitanje garancija SFRJ za štednju deponovanu kod Poštanske štedionice i njenih filijala rešeno mimo pregovora o Sporazumu o pitanjima sukcesije, tako što je svaka država sledbenica preuzela garancije za filijale na njenoj teritoriji.“ Dalje, istakao je da je tokom predmetnog postupka nesporno utvrđeno da je prvotuženoj pripao dio vrlo vrijedne imovine ranijeg preduzeća PTT sobraćaja SFRJ, odnosno Poštanske štedionice SFRJ (velika poslovna zgrada i druga vrijedna imovina), „pa ako je novoformirana prvotužena naslijedila dio prava ranije Poštanske štedionice SFRJ - sasvim je jasno da odgovara i za njene obaveze“. Ukazuje i na Odluku Ustavnog suda broj U 35/00 od 27. juna 2003. godine u kojoj je zauzet stav „da su novoosnovana osiguravajuća društva odgovorna za dugovanja osiguravajućih društava čiju su imovinu prisvojili“. Dalje, ističe da je Vrhovni sud osporenom presudom očigledno proizvoljno primijenio član 394 ZOO-a, jer nije uzeo u obzir dio tog člana koji kaže „izuzev kad zakon naređuje što drugo“ te slijedom toga nije uzeo u obzir ni član 1 Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda te ostavi na snazi presudu Okružnog suda broj 71 0 P 047446 10 Gž.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju pobijane presude, te smatra da njenim donošenjem nisu povrijeđena prava na koja se apelacijom ukazuje.

21. Prvotužena je istakla iz činjeničnih navoda predmetne apelacije proizlazi da je apelant 14. maja 1990. godine uložio ušteđevinu i istu oročio u Poštansku štedionicu SFRJ, a Poštanska štedionica Republike Srpske osnovana je 22. jula 1992. godine, što očito govori da sami navodi apelacije ne mogu biti prihvatljivi, jer nema pasivne legitimacije na strani prvotužene. Navedeno je da je novo pravno lice u navedenom postupku Poštanska štedionica RS A.D. Banjaluka nastala 22. jula 1992. godine i njen osnivač je JP PTT Saobraćaja Srpske Republike BIH, pa je u tom postupku na podnosioca odgovora na apelaciju prenesen osnivački ulog u pogledu poslovne zgrade i opreme, što očito govori da Poštanska štedionica RS Banjaluka nije pravni sljednik Poštanske štedionice Beograd. Imovina koja je data podnosiocu odgovora na apelaciju nije imovina koja je data od strane Poštanske štedionice A.D. Beograd, pa u tom pravcu A.D. Poštanska štedionica Beograd nije unijela nikakav kapital u A.D. Poštansku štedionicu RS, nego je ta imovina kao osnivački ulog dobivena od PTT Saobraćaja Banjaluka i u tom pravcu je vidljivo da apelant svoja prava može ostvarivati samo kod Poštanske štedionice Beograd, gdje je i uložio sredstva. Takođe, u odgovoru je naglašeno da, nasuprot apelantovim tvrdnjama, poslovna zgrada i druga imovna prvotužene nikada nije bila vlasništvo Poštanske štedionice SFRJ jer i u kontekstu toga Vrhovni sud svojom presudom nije povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje i pravo na imovinu, kao ni član 394 ZOO-a niti Sporazum po pitanju sukcesije odnosno paragraf G, stav 1 člana 3 priloga C tog sporazuma.

22. Drugotužena je istakla da je Okružni sud pravilno postupio kada je svojom presudom odbio tužbeni zahtjev prema njoj, jer ona nije odgovorna za štetu koju je pretrpio apelant, što proizlazi i iz činjenice da apelant nije izjavljivao reviziju na tu presudu. Međutim, iako je pravosnažno potvrđeno da drugotužena nije odgovorna za štetu pričinjenu apelantu, te iako na ovaj dio presude nije ni izjavljivana revizija, drugotužena je radi boljeg sagledavanja spornog pitanja pojasnila da je raspadom države SFRJ došlo do odvajanja pojedinih organizacionih dijelova tadašnje Poštanske štedionice u skladu sa teritorijalnom pripadnošću njihovih osnivača, odnosno PTT organizacija. Teritorijalni princip je bio i osnova za izradu diobnog bilansa između osnivača Poštanske štedionice tj. PTT organizacija iz bivših republika SFRJ. Predmet diobnog bilansa bila su i međusobna potraživanja iz redovnih poslovnih odnosa vezanih za rad sa stanovništvom, a kao kriterijum je uzeto prebivalište vlasnika štednih računa, odnosno mjesto otvaranja štednog računa. Zbog poznatih događaja 1992. godine došlo je i do prekida poslovnih odnosa između Poštanske štedionice i njenih osnivača PTT organizacije iz BiH, pa je došlo i do uvođenja nove valute u BiH, čime je onemogućeno obavljanje poslova iz djelatnosti Poštanske štedionice na teritoriji BiH. Usljed svega navedenog sačinjen je diobni bilans kojim su svi štedni ulozi građana iz BiH prenijeti na BiH. Diobni bilans je, inače, rađen poslije denominacije od 30. juna 1992. godine, što znači da je denominacija primijenjena i na sporni štedni račun apelanta na način da je 10 dinara = 1 novi dinar („Službeni list SFRJ“ broj 15/92). Navedeno je da je i sporni štedni račun apelanta na koji je primijenjena navedena denominacija, predat Bosni i Hercegovini u visini od 21.548,00 tadašnjih dinara, sa svim pripadajućim kamatama do momenta izrade bilansa, od kada prestaje obračun kamate za sve štedne račune građana koji su pripali otcijepljenim republikama. Dakle, kako je naglasila drugotužena, apelantov štedni račun nije ostao kod nje, već je prenijet na BiH kao predmet diobnog bilansa bivših repblika, članica SFRJ. Da je diobni bilans sačinjen i da je njime obuhvaćena štednja kod Poštanske štedionice, konstatovano je u međunarodnom ugovoru – Sporazum o pitanjima sukcesije, gde se u prilogu C člana 3 paragraf (1) navodi da je „veći deo aktive i pasive SFRJ već u praksi raspoređen na osnovu sporazuma između država sukcesora ili sporazuma između njih pojedinačno i odgovarajućih institucija“, pa se u tački (d) posebno navode „garancije SFRJ za štednju deponovanu pre određenih datuma kod Poštanske štedionice i njenih filijala“. U paragrafu (3) se dalje navodi „raspodela iz paragrafa (1) ovog člana je konačna i neće se ponovo pokretati od strane bilo koje države sukcesora u kontekstu rešavanja pitanja sukcesije“. Iz naprijed navedenog međunarodnog ugovora proizlazi ono što je drugotužena tvrdila od samog početka, a to je činjenica da su „svi štedni računi pa i račun apelanta preneti na BiH, kao i na druge republike sukcesore“. Samim tim apelant svoje potraživanje može da ostvaruje jedino prema osnivačima bivše Poštanske štedionice iz BiH tj. preduzećima PTT saobraćaja ili njihovim naslednicima iz BiH, na koje su ova sredstva prenijeta.

V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.

Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 291. stav 1.

Stranka u postupku može biti svaka fizičko i pravna osoba.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njena povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Načelo monetarnog nominalizma Član 394.

Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

25. Sporazum o pitanjima sukcesije (Odluka o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije, „Službeni glasnik BiH“ - Međunarodni ugovori, br. 43/01 i 8/09 - ispravka): Član 2.

Tekst Sporazuma glasi

SPORAZUM O PITANJIMA SUKCESIJE

Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija, Republika Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, pet jednako suverenih država nasljednica bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

[ ] Sporazumjele su se o sljedećem Član 3.

Niže navedeni Aneksi utvrđuju uslove pod kojima se rješava predmet svakog Aneksa:

[ ] Aneks C: Finansijska potraživanja i dugovanja (osim onih koji su predmet Dodatka ovom sporazumu);

[ ] Aneks „C“ Finansijska potraživanja i dugovanja Član 2.

(1) (a) Finansijska dugovanja bivše SFRJ obuhvataju (zavisno od st. 2. i 3. ovog člana) dugove bivše SFRJ, dugove za koje jamči bivša SFRJ i finansijska potraživanja od bivše SFRJ, a koja se sastoje uglavnom od:

[ ] (3) Ostala finansijska dugovanja uključuju:

(a) garancije bivše SFRJ ili njene Narodne banke Jugoslavije za štednju u čvrstoj valuti položenu kod komercijalnih banaka ili njihovih filijala u bilo kojoj državi nasljednici prije datuma na koji je ona proglasila nezavisnost, i (b) garancije bivše SFRJ za štednju položenu prije određenih datuma kod Poštanske štedionice i njenih filijala u bilo kojoj Republici bivše SFRJ. Član 3.

(1) Glavni dio potraživanja i dugovanja bivše SFRJ je u praksi već raspodijeljen na osnovu sporazuma između država nasljednica ili sporazuma između njih pojedinačno i dotičnih institucija, naime:

[ ] (g) garancije bivše SFRJ za štednju položenu prije određenih datuma kod Poštanske štedionice i njenih filijala;

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 047446 12 Rev od 14. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2013. godine a apelacija je podnesena 17. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 001526 10 Uvp od 9. marta 2011. godine, ukazujući da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud smatra nespornim da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i da se stoga na njega primjenjuju i standardi koje propisuju član 6 stav 1 Evropske konvencije i član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

34. U konkretnom slučaju, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje u predmetnom postupku je, da li je prvotužena pasivno legitimisana, te da li su zakonski propisi pravilno primijenjeni. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacija pokreće, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova, u ovom postupku, zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

36. Dovodeći u kontekst prednje stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud će, prije svega razmotriti navode apelanta da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da prvotužena nije pasivno legitimisana u predmetnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 291 stav 1 ZPP-a propisano da stranka u postupku, tj. tužitelj i tuženi, može da bude svako fizičko i pravno lice. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se pod stvarnom legitimacijom podrazumijeva aktivna i pasivna legitimacija stranaka u svakom konkretnom predmetu. Tužilac je aktivno legitimisan ako je nosilac prava koje je predmet spora, dakle, ako je ovlašten da zahtjev istakne prema tuženom i ako taj zahtjev pripada njemu, a ne nekom drugom, a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja proizlazi iz prava tužitelja. Dakle, stvarna legitimacija je materijalno-pravni odnos stranaka prema predmetu spora i odnosi se samo na subjekte građanskopravnog odnosa. Slijedom toga, proizlazi da je u konkretnom slučaju prvotužena pasivno legitimisana ako na njoj „leži“ obaveza koja odgovara pravu koje „ima“ apelant. Nadalje, Ustavni sud ističe da iz navedenog slijedi da redovni sud u svakom konkretnom slučaju, kada se pojavi kao sporno pitanje koje se tiče stvarne legitimacije stranaka (kako aktivne tako i pasivne), mora utvrđeno činjenično stanje podvesti pod određenu normu materijalnog prava, te na osnovu toga odlučiti da li u konkretnom predmetu postoji međusobni materijalno-pravni odnos stranaka prema predmetu spora. Samim tim, proizlazi da sud u svakom slučaju mora slijedom činjeničnih utvrđenja tokom provedenog postupka da riješi odgovorajućom presudom i pitanje postojanja pasivne legitimacije te da u tom pravcu donese svoju odluku.

37. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, za razliku od Osnovnog suda i Okružnog suda, zaključio da je prigovor prvotužene o nedostatku pasivne legitimacije na njenoj strani osnovan te je slijedom toga, u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je zaključio da, dakle, apelant nema pravo na traženje da mu prvotužena „naknadi štetu“ u iznosu od 11.025,64 KM, odnosno da pravo apelanta nije u korelativnoj vezi sa obavezama prvotužene. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je predmet ove parnice bio apelantov tužbeni zahtjev, usmjeren protiv prvotužene i drugotužene, radi naknade štete u iznosu od 11.025,64 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja je faktički nastala zbog nemogućnosti apelanta da „preuzme“ novčani iznos koji je uložio na štednu knjižicu 14. maja 1990. godine, u pošti u Čelincu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u cijelosti usvojio apelantov tužbeni zahtjev jer je zaključio da su obje tužene solidarno odgovorne za „štetu koju je apelant pretrpio“ te da njihov prigovor nedostatka pasivne legitimacije nije osnovan, budući da je, u odnosu na prvotuženu utvrdio da je u vrijeme nastanka spornog odnosa Poštanska štedionica Banjaluka obavljala poslove za Poštansku štedionicu Beograd koja je imala filijalu u Čelincu u kojoj su vršene transakcije sa apelantovim novcima. Navedeno je da je Odlukom Predsjednika Republike Srpske, od 20. jula 1992. godine, broj 023670/ 92, na osnovu člana 35 Statuta DP PTT saobraćaja Banjaluka izvršen prenos poslovnog prostora i opreme na Poštansku štedionicu Srpske Republike BiH kako je pobliže označeno u reg. spisu u predmetu U/I 2187/92 i navedeno u svojstvu osnivačkog uloga tako da prenosom osnivačkog uloga, koji čini poslovni prostor i oprema, prenose se i obaveze koje su samim tim i naslijeđene.

38. Nadalje, Ustavi sud zapaža da je, nasuprot tome, Okružni sud zaključio da drugotužena nije pasivno legitimisana u predmetnom sporu te je, slijedom toga, u odnosu na nju tužbeni zahjev odbio u cijelosti, jer apelant nije dokazao tu okolnost. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant protiv te presude nije izjavio reviziju, jer kako tvrdi i u apelaciji, nije imao pravnog interesa, te da ni u apelaciji ne prigovara tom stavu suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoj stav o pasivnoj legitimaciji prvotužene zasnovao na činjenici da je Odlukom o njenom osnivanju, koju je donijelo Jedinstveno javno preduzeće PTT Srpske Republike Bosne i Hercegovine, 4. jula 1992. godine, (član 37) odlučeno da osnivač odgovara za obaveze i rizik poslovanja „Poštanske štedionice“ do visine sredstava uloženih u fondove poštanske štedionice. Odlukom radničkog savjeta DP PTT saobraćaja „Banja Luka", Banjaluka, broj: 02-3670/92 od 20. jula 1992. godine, odobren je prenos poslovnog prostora i opreme na Poštansku štedionicu Srpske Republike Bosne i Hercegovine u Banjaluci, prema popisnoj listi, koja čini sastavni dio te odluke. Stavom 2 odluke, određeno je, da se poslovni prostor i oprema iz tačke 1 te odluke prenosi iz sredstava navedenog DP u sredstva prvotužene, kao osnivački ulog.

39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot tom stavu, Vrhovni sud u svojoj odluci, zaključio da ni prvotužena nije dužna da apelantu naknadi traženu štetu jer je zaključio da oni ona nije pasivno legitimisana u konkretnom sporu, te, pri tome, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da apelant u ovom sudskom postupku nije dokazao da je prvotužena pravni sljednik Poštanske štedionice u koju je apelant uložio svoju štednju 17. juna 1990. godine, slijedom čega je zaključio da njegov tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je prvotužena osnovana 22. juna 1992. godine, kao novo pravno lice koje je, kao takvo, upisano u registar kod nadležnog suda 26. avgusta 1992. godine, pa da samim tim ona ne može odgovorati za štetu koju je apelant pretrpio. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj štedni ulog u iznosu od 86.000,00 dinara, 17. juna 1991. godine, imao kod Poštanske štedionice čije je sjedište bilo u Beogradu, što među strankama nije bilo sporno tokom postupka. Naknadu štete u iznosu od 11.025,64 KM, na ime štednog uloga od 86.000,00 dinara kod te štedionice, je zahtijevao od prvotužene, iako iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je ona novo pravno lice, osnovano 22. jula 1992. godine. Stoga činjenica, da je osnivač prvotužene JP PTT Saobraćaja Srpske Republike Bosne i Hercegovine na prvotuženu kao osnivački ulog prenio poslovni prostor i opremu, nije osnov za odgovornost prvotužene za naknadu štete koju je apelant zahtjeva na ime obezbijeđenog štednog uloga od 86.000,00 dinara na dan 17. juna 1992. godine kod Poštanske štedionice Beograd. Ovo iz razloga što iz dokaza koje je izveo apelant ne proizlazi da je prvotužena pravni sljednik Poštanske štedionice Beograd, kod koje je apelant imao svoj štedni ulog, pa time i da je ona pasivno legitimisana u ovoj parnici, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra prizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant svoj stav da je prvotužena pasivno legitmisana zasniva na činjenicama da je njoj prilikom osnivanja pripao „dio vrlo vrijedne imovine ranijeg preduzeća“ PTT sobraćaja SFRJ, odnosno Poštanske štedionice SFRJ (velika poslovna zgrada i druga vrijedna imovina), „pa ako je novoformirana prvotužena naslijedila dio prava ranije Poštanske štedionice SFRJ - sasvim je jasno da odgovara i za njene obaveze“. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz Odluke od 20. jula 1992. godine proizlazi da DP PTT Saobraćaja „Banjaluka“, „odobrava prenos poslovnog prostora i opreme, kao osnivački ulog, na Poštansku štedionicu Srpske Republike BiH, prema popisnoj listi koja čini sastavni dio odluke“ te da iz te liste proizlazi da se radi 21 komadu kancelarijskog namještaja, o [neimenovanoj] opremi za računarski centar kao i o zgradi u ulici V. Nazora u ukupnoj vrijednosti od 2.256.671 dinara, koji iznos je (Rješenje broj U/I 2187/92 od 26. avgusta 1992. godine), proizlazi da „DP PTT Banjaluka obezbjeđuje sredstava – stvari prema spisku u navedenoj vrijednosti od 2.256.671 dinara, te da za obaveze subjekta upisa odgovara cjelokupnom svojom imovinom (prilog 3. uz izvornik rješenja). Dakle, iz navedenog proizlazi da prvotužena nije nastala statusnom promjenom bilo kojeg ranije postojećeg pravnog subjekta pa samim tim njenim osnivanjem nije moglo doći do preuzimanja bilo kakvih ranijih obaveza. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije, a što tvrdi i apelant, ne proizlazi da je osnivanjem prvoapelanta došlo do gašenja bilo kojeg pravnog subjekta koji je egzistirao u vrijeme prije osnivanja prvotužene.

40. Što se tiče apelantovih navoda da je Vrhovni sud zanemario odredbe Sporazuma o pitanjima sukcesije, odnosno paragraf (g), stava 1, člana 3 Priloga C tog sporazuma kao i stav iz presude Evropskog suda u predmetu Ališić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Ališić protiv Bosne i Hercegovne, zahtjev broj 60642/08, presuda od 16. jula 2014. godine), Ustavni sud ukazuje da je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 28. novembra 2001. godine donijelo Odluku o ratifikaciji Sporazuma o pitanjima sukcesije koji su, s ciljem pronalaženja i utvrđivanja pravične raspodjele prava, obaveza, potraživanja i dugovanja bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, potpisale Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija, Republika Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija. Ustavni sud zapaža da je u citiranom stavu navedeno da „(1) Glavni dio potraživanja i dugovanja bivše SFRJ je u praksi već raspodijeljen na osnovu sporazuma između država nasljednica ili sporazuma između njih pojedinačno i dotičnih institucija, naime: [ ] (g) garancije bivše SFRJ za štednju položenu prije određenih datuma kod Poštanske štedionice i njenih filijala;“. Dakle, u konkretnom slučaju, iz citiranih odredaba jasno proizlazi da se odredbe Sporazuma o sukcesiji ne tiču štednje [u tadašnjim dinarima] koju su fizička lica imala kod poštanskih štedionica gdje je navedeno da su pitanja garancija SFRJ za štednju deponovanu kod Poštanske štedionice i njenih filijala riješena tako što je svaka država sljedbenica preuzela garancije za filijale na svojoj teritoriji. U prilog tome, Ustavni sud podsjeća da je i Evropski sud u presudi (ibid, tačka 64) ukazao da „Treba primijetiti da je usporedivo otvoreno pitanje jamstava SFRJ za štedne uloge položene u Poštanskoj štedionici i njezinim podružnicama bilo riješeno izvan pregovora o Ugovoru o pitanjima sukcesije, tako što je svaka država preuzela jamstva za podružnice na svom području.“ Slijedom toga, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo kakvo pozivanje na citirani Sporazum u konkretnom slučaju je irelevantvo, jer ta „materija“ nije regulisana njime, pa samim tim ni apelantovi navodi da je Vrhovni sud zanemario citirane odredbe nisu osnovani.

41. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i na odredbe člana 2 ZPP-a kojim je propisano da „u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava“. Dakle, sud, u svakom slučaju, prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu ispituje da li su tužilac i tuženi subjekti u materijalno-pravnom odnosu iz kojeg tužilac izvodi svoje pravo. U konkretnom slučaju, i prema stavu Ustavnog suda, u odluci Vrhovnog suda koji je zaključio da apelant i prvotužena nisu u materijalno-pravnom odnosu da bi apelant iz tog odnosa crpio svoje pravo na naknadu štete, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost.

42. Zatim, u pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud proizvoljno cijenio i odredbe člana 394 ZOO-a, jer nije uzeo u obzir dio tog člana koji kaže „izuzev kad zakon naređuje što drugo“, te, slijedom toga, nije uzeo u obzir ni član 1 Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate redovni sudovi kod odlučivanja o tužbenom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan iz razloga što je Vrhovni sud zaključio da prvotužena nije pasivno legitimisana u predmetnom postupku. S tim u vezi Ustavni sud zaključio da stav Vrhovnog suda nije donijet uz proizvoljno pozivanje na materijalno pravo te da nije bilo proizvoljnosti u odlučivanju Vrhovnog suda. Budući da prvotužena nije pasivno legitimisana u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno bilo kakvo daljnje ispitivanje eventualnih proizvoljnosti u apelantovom predmetu jer ukoliko nema pasivne legitimacije onda je potpuno nebitno na koji način bi se utvrdila visina štete koju je apelant eventualno pretrpio i eventualni drugi prigovori istaknuti u postupku.

43. Nadalje, u pogledu apelantovog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj U 35/00 od 27. juna 2003. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 35/00 od 27. juna 2003. godine, tačka 13. i dalje) u kojoj je, kako apelant tvrdi zauzet stav „da su novoosnovana osiguravajuća društva odgovorna za dugovanja osiguravajućih društava čiju su imovinu prisvojili“, Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu tuženo bilo Osiguravajuće društvo „Krajina osiguranje“, te da je navedeno da (tač. 15) “[…] imovina Osiguravajućeg društva "Dunav" na teritoriji Republike Srpske, u augustu 1993. godine, pripojena Osiguravajućem društvu "Krajina-osiguranje". U skladu sa članom 4 Odluke "Krajina-osiguranja", broj 02-311/93 od 31. augusta 1993. godine, glavna filijala Petrovac, koja je, između ostalih, uključila i filijalu u Bosanskom Grahovu, nema svojstvo pravnog lica, a u pravnom prometu istupa u okviru utvrđene djelatnosti u ime i za račun Osiguravajućeg društva "Krajina-osiguranje". Prema članu 5 ove odluke, Osiguravajuće društvo "Krajina-osiguranje" preuzima zaposlene i cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu glavne filijale Petrovac. Prema tekstu ove odluke, Osiguravajuće društvo "Krajina-osiguranje" stupa u prava i obaveze koje je glavna filijala Petrovac stvorila nakon 1. septembra 1993. godine u ime i za račun Osiguravajućeg društava "Krajina-osiguranje". Pripajanje nije nikada pravno registrovano. […].“ ,te (tač 16) „U kontekstu relevantnog utvrđenog činjeničnog stanja, od značaja je i činjenica da je Osiguravajuće društvo "Krajina-osiguranje" 27. maja 1996. godine informisalo javnost u novinama "Glas srpski" da je ono, kao najveće osiguravajuće društvo u Republici Srpskoj, jedini pravni sljednik, inter alia, glavne filijale Osiguravajućeg društva "Dunav".“ Ustavni sud je zaključio (tač 45 i 49.) da „[…].Ustavni sud je zaključio iz raspoloživih dokumenata [proizilazi]da je Osiguravajuće društvo "Dunav" prihvatilo faktičke promjene u pogledu pripajanja Filijale.[…]. Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da se Filijala "Petrovac", zbog činjenice što faktičke statusne promjene nisu popraćene adekvatnim pravnim radnjama u skladu sa važećim zakonom kojim se uređuje ta materija, ne može osloboditi obaveze da plati osiguravajući iznos apelantima.“ Stoga, budući da, u konkretnom slučaju, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da imovina pravnog subjekta kod kojeg je apelant uložio svoj štedni ulog nije, ni de facto ni de iure pripojena prvotuženoj, Ustavni sud smatra da se ne radi o identičnom slučaju zbog čega se stav Ustavnog suda iz tog predmeta ne može primijeniti na konkretan predmet.

44. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantovim navodima, obrazloženje osporene odluke detaljno, jasno, argumentovano i logično i da u njoj nema ništa što ukazuje na to da je na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi

45. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te u vezi s tim primjenom relevantnih odredaba pozitivno-pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1681/13 (Ž. R.) | Sudska praksa | Aktio