Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1059/16 („I.T.G.“ d.o.o. Sarajevo i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1059/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1059/16, rješavajući apelacije „I.T.G.“ d.o.o. Sarajevo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„I.T.G.“ d.o.o. Sarajevo protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 204367 13 Rsž od 18. decembra 2015. godine;
Dušan Keleman protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 077275 14 Rev od 25. februara 2016. godine;
Viktor Ramljak protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj S1 0 P 077897 15 Gž od 3. februara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1059/16 „I.T.G.“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ilidže, kojeg zastupa Amra Gurda, advokatica iz Sarajeva, podnio je 9. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 204367 13 Rsž od 18. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice E.O. kojeg je podnijela protiv apelanta radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je poništena odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužiteljice i obavezan apelant da ju vrati na njeno ranije radno mjesto, kao i da joj isplati neisplaćene plaće i uplati pripadajuće doprinose. Apelant je, također, obavezan da tužiteljici naknadi troškove postupka. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je odlukom apelanta otkazan ugovor o radu tužiteljici zbog povrede radne discipline (neizvršavanja radnih zadataka), a da zbog povrede radne obaveze protiv tužiteljice nije vođen disciplinski postupak, te da joj nije omogućeno da iznese svoju odbranu, a da pritom apelant nije dostavio dokaze o postojanju razloga za otkaz. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno prvostepeni sud zaključuje da su osporene odluke apelanta (odluka o otkazu ugovora o radi i rješenje o prestanku radnog odnosa) nezakonite, te da je prvostepeni sud dao jasne i pravilne razloge u obrazloženju prvostepene presude, koji razlozi su prihvatljivi i za Kantonalni sud.
2. AP-1347/16 Dušan Keleman (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 077275 14 Rev od 25. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je preinačena drugostepena presuda i potvrđena prvostepena presuda, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene GP „Krajina“ a.d. Banja Luka, radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanje na rad, te isplata izgubljene zarade). Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan jer je odredbom člana 12. Pravilnika o radu tužene propisano da je spavanje na radnom mjestu teža povreda radne obaveze zbog koje se radniku može dati otkazati ugovor o radu. Dalje je utvrđeno da je apelantu u disciplinskom postupku omogućeno da iznese svoju odbranu i on nije tom prilikom ni negirao da je počinio disciplinski prekršaj koji mu je stavljen na teret. S tim u vezi je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke istakao da apelantu nije uskraćeno pravo na odbranu zbog toga što je imao sedam (a ne osam) dana za pripremanje odbrane, a sama činjenica što je odluku o njegovoj odgovornosti donio generalni direktor tužene ne znači prema shvatanju Vrhovnog suda da mu je na taj način priznat manji obim prava od onog koji bi imao da je odluku donijela disciplinska komisija. Tvrdnja apelanta da mu tužena nije obezbijedila branioca u disciplinskom postupku i da je odluka o njegovoj odgovornosti utemeljena na nezakonitom dokazu (video zapis sa postavljene kamere) nije, po ocjeni Vrhovnog suda, od utjecaja kod činjenice da apelant u disciplinskom postupku nije ni negirao da je počinio povredu radne obaveze, već je samo ukazivao na olakšavajuće okolnosti tražeći da mu se izrekne blaža sankcija. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu konačno osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS.
3. AP-1390/16 Viktor Ramljak (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Travnika, podnio je 25. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj S1 0 P 077897 15 Gž od 3. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je preinačena prvostepena usvajajuća odluka tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tužene Općine Novi Travnik radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje rješenja tužene i isplata novčanog iznosa koji je obustavljen na platnoj listi za april 2013. godine). U obrazloženju osporene odluke je Kantonalni sud naveo da iz činjeničnog utvrđenja, koji nije sporan ni za sud ni za parnične stranke, proizlazi da je tužena donijela dvije odluke vezano za obustavu isplate dijela plaće apelantu i to prva odluka od 2. aprila 2013. godine (kojom je određena mjera obustave isplate dijela plate u iznosu od 20% od apelantove plaće za mart 2013. godine) i druga odluka od 31. jula 2013. godine, kojom je odbijena kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Načelnika tužene od 2. aprila 2013. godine. Dalje je Kantonalni sud istakao da apelant u svom preciziranom tužbenom zahtjevu nije tražio da prvostepeni sud utvrdi nezakonitost prve odluke tužene od 2. aprila 2013. godine, već samo poništenje druge odluke tužene. Kako apelant nije osporavao tužbom navedenu prvu odluku, Kantonalni sud je zaključio da nije bilo osnova da prvostepeni sud cijeni njenu zakonitost i da obaveže tuženu da apelanta vrati iznos dijela plaće naveden u istoj, slijedom čega je po ocjeni Kantonalnog suda prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), tj. nije odlučivao u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Također je navedeno da su osnovani žalbeni razlozi tužene da prvostepeni sud nije ovlašten da cijeni zakonitost općeg akta tužene, već samo pojedinačne akte koji se odnose na prava ili obaveze zaposlenika, slijedom čega je prvostepeni sud nepravilno utvrdio činjenično stanje i nepravilno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene drugostepene odluke primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1059/16.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti (AP-1347/16 i AP-1390/16) su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman