Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2294/15 (Udruženje Radio-amaterski klub „Cazin“ i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2294/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2294/15, rješavajući apelacije Udruženja Radio-amaterski klub „Cazin“ i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Udruženje Radio-amaterski klub „Cazin“, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mals 041602 14 Pž od 17. mara 2015. godine;
Mustafa Bahtijaragić i Vildana Malkić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 166686 14 Gž od 20.
novembra 2015. godine;
Alija Kovačević, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 070092 15 Gž od 4. decembra 2015. godine;
Muhamed Salihović, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 003648 15 Gž 2 od 15. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2294/15 Udruženje Radio-amaterski klub „Cazin“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Fikret Kličić, advokat iz Cazina, podnio je 11. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Mals 041602 14 Pž od 17. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan iseliti se iz 4 prostorije koje se nalaze u suterenu kuće (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), te ih predati u posjed tužitelju JU Dječije obdanište „Hasnija Omanović“ Cazin, slobodne od lica i stvari u slobodno raspolaganje. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant na osnovu Naredbe o izuzimanju na korišćenje Općine Cazin od 24. jula 1993. godine, stupio u predmetni poslovni prostor, koji je u vlasništvu Dječijeg obdaništa iz Cazina. Nadalje je utvrđeno, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke da tužitelj ima pravo raspolaganja predmetnom nekretninom, odnosno pravo posjeda. Također, zaključeno je da Naredbom Općine Cazin apelant nije postao vlasnik predmetne nekretnine, te da navedena naredba ne može biti osnov za sticanje prava vlasništva putem dosjelosti. Dakle, zaključeno je da apelant nije dokazao da je na predmetnim poslovnim prostorom stekao pravo vlasništva po bilo kom osnovu, dok je tužitelj dokazao da je vlasnik, obzirom da u zemljišnoj knjizi ima upisano-uknjiženo pravo raspolaganja na nekretnini, odnosno zgradi u kojoj se nalazi predmetni poslovni prostor, koje je izjednačeno sa pravom vlasništva.
2. AP-712/16 Mustafa Bahtijaragić i Vildana Malkić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Banja Luke, koje zastupa Omer Hadžiselimović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 13. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 166686 14 Gž od 20. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata te je naloženo tuženom G. B. da apelantima preda u posjed nekretninu (pobliže opisana u izreci prvostepene presude), površine 12 m , dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kome su tražili da se utvrdi da su apelanti suvlasnici sa 1/2 dijela na dijelu k.č. (pobliže opisano u izreci prvostepene presude), u ukupnoj površini od 58 m , prema gruntovnim mapama 1. januara 2008. godine i upisa u zemljišnu knjigu, novoformirane građevinske parcele tuženog prema regulacionom planu, što je tuženi dužan priznati i apelantima predati u posjed na slobodno raspolaganje sporni dio parcele prema skici lica mjesta od 28. marta 2014. godine, koja je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka geometra od 25. marta 2014. godine. U toku postupka, utvrđeno je da odredba člana 126. Zakona o stvarnim pravima propisuje da vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem, te da pravo na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 127. istog zakona propisuje da vlasnik, da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog. U vezi s tim, utvrđeno je da su apelanti u predmetnom postupku dokazali da je parcela površine 12 m njihovo vlasništvo sa po 1/2 dijela, te da se nalazi u državini tuženog. Nadalje je utvrđeno, vezano za dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen, da provedenim dokazima apelanti nisu dokazali da su vlasnici spornog dijela nekretnina u ukupnoj površini od 58 m , odnosno da nisu ispunjene kumultivno propisane pretpostavke iz člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima za predaju u posjed.
3. AP-724/16 Alija Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 11. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 070092 15 Gž od 4. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnine (pobliže opisana u izreci prvostepene presude), na imenu tuženog M. F. što su tuženi F. Dž. i M. F. dužni priznati i trpiti da se apelant na navedenim nekretninama upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je predmetna parcela vlasništvo tuženog M. F. sa 1/1, na kojoj je upisana tužena F. Dž., a koja je ovu parcelu Ugovorom o poklonu od 13. oktobra 2011. godine poklonila tuženom M. F.. Nadalje, konstatovano je da je odredbom člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. U vezi s tim, zaključeno je da je apelant na osnovu valjanog pravnog posla (ugovora iz 1981. i 1983. godine) stekao pravo vlasništva na nekretninama koje su predmet tih ugovora, ali da predmet tih ugovora nije bila parcela koju apelant traži tužbenim zahtjevom, niti je on stupio u posjed navedene nekretnine. Osim toga, utvrđeno je da tužena F. Dž. u predmetnoj pravnoj stvari nema pasivnu legitimaciju, iz razloga što ona nije vlasnik predmetne nekretnine, niti je bila prodavac spornih nekretnina po navedenim ugovorima iz 1981. i 1983. godine.
4. AP-753/16 Muhamed Salihović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zvornika, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 15. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 003648 15 Gž 2 od 15. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja O. S., kojim su tražili da se utvrdi da su ih tuženi I. Š., I. Š., I. Š., N. S. i N. M. uznemirili u vršenju njihovih suvlasničkih prava na parcelama (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), na način što su zaprijetili da će samovoljno postaviti ograde i međe između njihovih i parcela tuženih, te da se naloži tuženima da prestanu sa takvim i sličnim uznemiravanjem u korištenju parcela. Osporenom odlukom odbijen je protivtužbeni zahtjev kojim su tuženi tražili da se utvrdi da su im apelant i tužitelj dužni predati dio parcele (pobliže opisana u izreci prvostepene presude), te da im se naloži da zemljište predaju u posjed i vlasništvo tuženih i uklone drveno kolje sa žičanom ogradom. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je odredbom člana 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da vlasnik ima pravo da zahtijeva od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem. Nadalje, zaključeno je da se uznemiravanje može učiniti i verbalnom prijetnjom, ali da ta prijetnja mora biti ozbiljna, protivpravna i uticati na to da vlasnik zbog nje ne vrši neka svoja prava. U vezi s tim, konstatovano je, na osnovu provedenih dokaza, pa i samih tužbenih navoda da ta prijetnja nije bila takva. Također, konstatovano je da je prednik tuženih A. Š. sudu podnio zahtjev za uređenje međe koji je prekinut zbog tužbe u ovom predmetu, a da prijetnja koja je bila 2009. i 2010. godine nije ni pokušana niti ostvarena. Dakle, konstatovano je da sama verbalna prijetnja ne znači i uznemiravanje apelanta i tužitelja u korišćenju njihovih vlasničkih prava. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2294/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman