Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4438/15 (F. M. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4438/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-4438/15, rješavajući apelacije Fahrudina Mujagića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Fahrudin Mujagić protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017661 13 U od 28. jula 2015. godine;
Labud Vujisić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001761 13 Uvp od 1. oktobra 2015. godine;
R.G. protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 016296 15 Gž 3 od 20. novembra 2015. godine;
Sahba Krajina protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 037397 14 Rev od 29. septembra 2015.
godine;
Medžlis Islamske zajednice Mostar protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 098268 14 Rev 2 od 22. decembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4438/15 Fahrudin Mujagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatica Zahirović advokatica iz Sarajeva, podnio je 29. septembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 017661 13 U od 28. jula 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa kojim je apelantu utvrđena obaveza plaćanja naknade za privremeno korištenje javne površine za izgrađeni poslovni objekat privremenog karaktera, za period i u iznosu pobliže navedenom u osporenoj odluci Kantonalnog suda. U toku postupka je utvrđeno da apelant koristi poslovni prostor privremenog karaktera, da postoje urbanističko-tehnički uvjeti da se predmetni poslovni prostor privremenog karaktera zadrži do realizacije planiranog Gradskog autoputa, te da su se stekli uvjeti za obračun naknade za korištenje javne površine. Kantonalni sud je istakao da je apelantu obaveza plaćanja predmetne naknade utvrđena na osnovu utvrđene zone, površine, jedinične cijene, poreza na dodanu vrijednost i perioda korištenja, slijedom čega je zaključeno da je tuženi upravni organ pravilno primijenio relevantne odredbe Odluke o visini naknade, načinu i mjerama za osiguranje naplate za privremeno korištenje javnih površina na području Općine Novo Sarajevo (čl. 3., 4. i 5.), kao i odredbu člana 27. Zakona o privremenom korištenju javnih površina na području Kantona Sarajevo. Citiranom odredbom navedenog Zakona je propisano da za korištenje javnih površina u smislu tog zakona korisnici tih površina iz člana 4. istog zakona plaćaju naknadu u visini koju, prema odredbi stava 2. navedenog člana, utvrđuje Općinsko vijeće svojim propisom (Odlukom o visini naknade, načinu i mjerama za osiguranje naplate za privremeno korištenje javnih površina). Kantonalni sud je istakao da je, iz navoda žalbe protiv prvostepenog rješenja, kao i same tužbe, vidljivo da ni sam apelant ne spori da koristi javnu površinu za namjenu iz člana 2. Zakona o privremenom korištenju javnih površina na području Kantona Sarajevo, kao i da je tu površinu koristio u periodu na koji se odnosi prvostepeno rješenje, zbog čega je dužan platiti naknadu u skladu sa odredbom člana 27. navedenog zakona. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima FBiH.
2. AP-45/16 Labud Vujisić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 4. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 U 001761 13 Uvp od 1. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu kojom je odbijena tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa kojim je odbačen zahtjev apelanta i preduzeća „D.L.M.-Co“ iz Istočnog Sarajeva za priznavanje svojstva stranke u postupku izdavanja rješenja o rušenju objekta na lokalitetu Poljice-Jahorina. U toku postupka je utvrđeno da je na zahtjev vlasnika objekta organ uprave donio rješenje kojim je naloženo uklanjanje predmetnog objekta (zbog neuslovnosti i opasnosti po okolinu), te da su apelant i preduzeće „D.L.M.-Co“ iz Istočnog Sarajeva kao zakupci manjeg dijela predmetnog objekta podnijeli zahtjev za priznavanje svojstva stranke u navedenom postupku rušenja. Vrhovni sud je naveo da pravilno Okružni sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o jednostranačkoj upravnoj stvari, što podrazumijeva da naspram upravnog organa stoji jedna ili više stranaka, koje stoje na istoj pravnoj poziciji i čine procesnu zajednicu u kojoj nema suprotstavljenih interesa, te da se svojstvo stranke u upravnom postupku, prema odredbi člana 38. Zakona o opštem upravnom postupku, prosuđuje po materijalno-pravnim propisima kojima se uređuje pojedina upravna materija iz koje proizlaze prava, obaveze ili pravni interesi o kojima se rješava u postupku. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak organa uprave da apelant, koji je zakupac dijela objekta u kome se obavlja ugostiteljska djelatnost, nije stranka u postupku donošenja rješenja o uklanjanju objekta, niti je zainteresovano lice u postupku za uklanjanje objekta kakvo ima u vidu odredba člana 104. stav 1. Zakona o prostornom uređenju i građenju. Naime, interes apelanta je da se zadrži postojeće stanje na terenu i da objekt i dalje ostane, a ne uklanjanje objekta, zbog čega svoj ekonomski interes koji se sastoji u izvršenim ulaganjima u dio objekta po ugovoru o zakupu ne može štititi u ovom upravnom postupku. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 40. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS.
3. AP-349/16 R.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Marko Kraljević i Dario Kraljević advokati iz Ljubuškog, podnio je 19. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 016296 15 Gž 3 od 20. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, određen je prekid parničnog postupka po tužbi apelanta protiv tuženih (M:V., N.V. i Z.V.) u postupku zaštite prava vlasništva i predaje u posjed nekretnina. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da se pred nadležnom Službom Općine Ljubuški od ranije vodi upravni postupak po zahtjevu prednika tuženih za priznavanje prava na uzurpiranom zemljištu, koji predstavlja prethodno pitanje o kojem sud ne može odlučivati i od kojeg zavisi odluka o tužbenom zahtjevu apelanta. Dakle, s obzirom da pred nadležnim organom uprave nije pravosnažno završen upravni postupak u vezi sa predmetnim nekretninama, to je pravilno odbijen prijednog apelanta za nastavak predmetnog parničnog postupka koji je prekinut rješenjem Općinskog suda od 13. marta 2014. godine. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku FBiH.
4. AP-621/16 Sahba Krajina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Minhena, Savezna Republika Njemačka, koju zastupa Mirza Šabić advokat iz Lukavca, podnijela je 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 037397 14 Rev od 29. septembra 2015. godine. Apelantica je 7. marta 2016. godine dopunila apelaciju. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odlučeno je da se tužba apelantice podnesena protiv tuženih (M.I. i S.I.), radi vraćanja stvari i isplate protivnaknade, smatra povučenom. Vrhovni sud navodi da je u konkretnom postupku, po zahtjevu apelantice za povrat stvari pojedinačno navedenih u tužbi ili isplatu protuvrijednosti koje je aplantica povjerila prvotuženom, pravilno prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučio da se tužba apelantice smatra povučenom. Dalje se navodi da, kada postoje okolnosti koje opravdavaju razloge propuštanja neke procesne radnje (pristupanja na pripremno ročište), kao što je okolnost elementarnih nepogoda i njenih posljedica, odredba člana 328. Zakona o parničnom postupku predviđa, na zahtjev stranke, odlučivanje o povratu u pređašnje stanje. Vrhovni sud je istakao da apelantica u konkretnom slučaju nije podnijela prijedlog za povrat u pređašnje stanje već je podnijela žalbu na prvostepeno rješenje, te da drugostepeni sud, odlučujući u granicama ispitivanja prvostepenog rješenja (član 221. Zakona o parničnom postupku) po žalbi apelantice, nije povrijedio odredbe postupka kada je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. AP-1226/16 Medžlis Islamske zajednice Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Sadović advokat iz Mostara, podnio je 17. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 098268 14 Rev 2 od 22. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, usvojena je revizija apelanta i preinačena je drugostepena presuda u odnosu na apelanta na način što je odbijena žalba tužitelja (Federalni zavod PIO) i potvrđena prvostepena presuda (odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog i nekretnine navedene u dispozitivu prvostepene presude, u pravnoj stvari tužitelja protiv tuženih (Grada Mostara, apelanta i ZZO HNK) radi utvrđenja i uknjižbe), dok je obavezan tužitelj da apelantu na ime cjelokupnih troškova parničnog postupka islati iznos od 3.869,72 KM. Vrhovni sud navodi da je odluku o troškovima cjelokupnog postupka donesena saglasno odredbama člana 397. stav 2. u vezi sa odredbama člana 383. i 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, na određen zahtjev apelanta, jer je usvajanjem revizije apelanta i preinačenjem drugostepene presude tužitelj u odnosu na drugotuženog-apelanta izgubio parnicu u cijelosti. Dalje se navodi da je udio vrijednosti nekretnine koja je predmet zahtjeva u odnosu na apelanta 15% od ukupne vrijednosti predmeta spora od 300.000,00 KM, te su apelantu dosuđeni troškovi postupka srazmjerno površini njegovih nekretnina u odnosu na ukupnu površinu utuženih nekretnina, odnosno u iznosu od 3.869,72 KM što čini 15% ukupnih troškova (25.798,15 KM).
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4438/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost, slobodu izražavanja itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman