Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2517/15 (A. B. iz Tuzle, te Samir Salkić, Z. E., A. A. i Mevludin Begić svi iz Lukavca)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2517/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2517/15, rješavajući apelacije Amira Balukovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Amir Baluković, Samir Salkić, Zinudin Efendić, Alija Ahmetović i Mevludin Begić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 008077 14 Rev od 17. marta 2015. godine;

Edin Kamenčić, Rešid Omerović, Senad Jusufović, Fahrudin Osmanović i Asmir Alimanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 001922 14 Rev od 24. novembra 2015.

godine;

Zenija Hajdarević, Zaim Ruhotina, Elvedin Hadžialić i Muriz Mulaosmanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 204348 13 Rev od 10. decembra 2015. godine;

„Energopetrol“ d.d. Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 204348 13 Rev od 10. decembra 2015.

godine;

„Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 018001 14 Rev od 19. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2517/15 Amir Baluković iz Tuzle, te Samir Salkić, Zinudin Efendić, Alija Ahmetović i Mevludin Begić svi iz Lukavca (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 20. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 008077 14 Rev od 17. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu razlike plata i razlike toplog obroka za određene vremenske periode, precizirane u izreci prvostepene presude. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se u odnosu na tražena potraživanja za navedeni vremenski period nisu mogle primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU), već su se kao relevantno materijalno pravo mogli primijeniti Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU), Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH, Zakon o unutrašnjim poslovima TK i Zakon o policijskim službenicima TK.

Osim toga, kako na usaglašeni tekst GKU tuženi TK (za MUP TK; u daljnjem tekstu: tuženi) nije dao saglasnost, niti je istom naknadno pristupio - član 73. stav 2. GKU, sud je zaključio da se isti mogao primijeniti samo do 8. septembra 2005. godine radi popunjavanja pravne praznine u regulativi visine novčanih naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika budući da visina ovih naknada nije bila uređena propisima iz oblasti radnih odnosa ove kategorije zaposlenika. Nadalje, utvrđeno je da je pravna praznina u pogledu visine predmetnih naknada otklonjena donošenjem OKU, a pošto je OKU prema članu 2. stav 2. obavezujući i za tuženog, na potraživanja apelanata na ime plata mogu se primijeniti samo odredbe člana 7. i 8. tog kolektivnog ugovora. Također, utvrđeno je da GKU-om koji se primjenjivao do 8. septembra 2005. godine nisu bili propisani parametri za obračun osnovne plate, već samo visina zagarantovane najniže plate (član

24. GKU), a apelantima su u spornom periodu, kako je to utvrđeno finansijskim vještačenjem, isplaćivane plate veće od zagarantovane. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

2. AP-701/16 Edin Kamenčić, Rešid Omerović, Senad Jusufović, Fahrudin Osmanović i Asmir Alimanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 11. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 001922 14 Rev od 24. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi TK (za MUP TK; u daljnjem tekstu: tuženi) da im na ime razlike plata, toplog obroka i regresa za određene vremenske periode isplati određene novčane iznose, sve precizirano u izreci prvostepene presude. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je tuženi u spornom periodu (do 8. septembra 2005. godine) apelantima obračunavao i isplaćivao plate u skladu sa odlukama svoje vlade, kojima je utvrđena osnovica za obračun plata, a koeficijenti složenosti poslova, kao drugi element za obračun plata, utvrđeni su normativnim aktom organa u kome su zaposleni apelanti. Kako je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno da je apelantima u spornom periodu obračunavana i isplaćivana plata u visini koja nije bila ispod najniže plaće zagarantovane u članu 24. stav 2. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU), sud je zaključio da apelantima za taj period ne pripada razlika plate. Osim toga, kako na usaglašeni tekst GKU tuženi nije dao saglasnost, niti je istom naknadno pristupio - član 73. stav

2. GKU, sud je zaključio da se isti mogao primijeniti samo do 8. septembra 2005. godine radi popunjavanja pravne praznine u regulativi visine novčanih naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika budući da visina ovih naknada nije bila uređena propisima iz oblasti radnih odnosa ove kategorije zaposlenika. Nadalje, utvrđeno je da je pravna praznina u pogledu visine predmetnih naknada otklonjena donošenjem Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: OKU), a pošto je OKU prema članu 2. stav 2. obavezujući i za tuženog, na potraživanja apelanata na ime plata mogu se primijeniti samo relevantne odredbe tog kolektivnog ugovora

3. AP-899/16 Zenija Hajdarević, Zaim Ruhotina i Elvedin Hadžialić, svi iz Sarajeva, te Muriz Mulaosmanović iz Trnova (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 26. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 204348 13 Rev od 10. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, revizija tuženog „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je djelimično uvažena i presude prvostepenog i drugostepenog suda djelimično preinačene u odnosu na apelante u dosuđujućem dijelu odluke o isplati razlike osnovnih plata uvećanih za minuli rad za određeni vremenski period, tako što je tuženi obavezan isplatiti novčane iznose niže od iznosa dosuđenih presudama prvostepenog i drugostepenog suda. U toku postupka je utvrđeno da kako je tuženi nakon privatizacije i donošenja internih Kolektivnih ugovora za ,,Energopetrol“ d.d. Sarajevo (2008., 2009. i 2010. godine) sa apelantima zaključio nove ugovore o radu u skladu sa Kolektivnim ugovorom za ,,Energopetrol“ d.d. Sarajevo, to su isti obavezujući za apelante, pa se odredbe u pogledu visine plate i ostalih naknada primjenjuju prema ovom Kolektivnom ugovoru, odnosno prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU), ukoliko bi primanja po internom ugovoru bila manja nego što bi apelantima pripadalo po relevantnim odredbama OKU. Budući da je apelantima isplaćivana plata po internom kolektivnom ugovoru, a koja je manja od one koja bi im pripadala po odredbama OKU (nalaz vještaka), to je sud zaključio da je razliku plata apelantima trebalo dosuditi u skladu sa odredbama OKU.

4. AP-933/16 „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Amar Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 204348 13 Rev od 10. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, apelant je obavezan da tužiteljima S.L., Dž.S., S.B., F.F., Z.H., Z.R., E.H., M.M., A.Ć. i H.S. (u daljnjem tekstu: tužitelji) na ime razlike osnovnih plata uvećanih za minuli rad za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su prvostepeni i drugostepeni sud ispravno utvrdili osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu razlike plata za utuženi period u skladu sa odredbama člana 39. i 40. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU), pri tome izražavajući pravni stav da se na sve zaključene ugovore o radu između tužitelja i apelanta, primjenjuju odredbe GKU, kao povoljnije pravo za zaposlenike (član 3. Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine), neovisno od promjene vlasničke strukture apelanta i zaključenja novih ugovora o radu između tužitelja i apelanta zasnovanih na odredbama internog Kolektivnog ugovora za ,,Energopetrol“ d.d. Sarajevo. Nadalje, utvrđeno je da je pravilan stav prvostepenog i drugostepenog suda da se odredba člana 103. Zakona o radu ne primjenjuje na novčana potraživanja iz radnog odnosa, pa nije bilo uslova da predmetni sudovi odbace tužbu kao neblagovremenu. Također, utvrđeno je da je u vrijeme zaključenja Ugovora o radu sa svim tužiteljima (iz 2001. godine) apelant bio privredno društvo sa većinskim državnim kapitalom koga je obavezivao GKU. Zatim, utvrđeno je da su nakon promjene vlasničke strukture (16. marta 2007. godine) ugovori o radu svih tužitelja preneseni na apelanta pa takvi ugovori o radu obavezuju apelanta sve do njihove izmjene, ili prestanka. Naime, utvrđeno je da je to zato što promjena vlasničke strukture poslodavca, sama po sebi, ne sprječava prenos dotadašnjih ugovora o radu zaposlenika, sa svim stečenim pravima zasnovanim na GKU koji je do tada obavezivao poslodavca (zaključak sa sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 12. marta 2015. godine). Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

5. AP-1115/16 „Global Ispat Koksna Industrija“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, podnio je 14. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 018001 14 Rev od 19. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, apelant je obavezan da tužiteljima I.O., M.O., M.O., S.F., I.P. i T.S. (u daljnjem tekstu: tužitelji) na ime razlike plate, za određene vremenske periode, isplati određene novčane iznose, koji su viši od iznosa dosuđenih presudom drugostepenog suda. U toku postupka je utvrđeno da su tužitelji bili zaposlenici apelanta po osnovu zaključenih ugovora o radu iz 2004. godine kojim su se sporazumjeli sa njim da im se osnovna plaća utvrđuje kao broj poena po APP RZ (analitička procjena poslova i radnih zadataka) radnog mjesta pomnožen sa poenom 0,067, koji utvrđuje apelant, i da tako određena plaća u fiksnom iznosu pripada tužiteljima za rad u redovnom radnom vremenu (član 6. stav 1. ugovora o radu). Nadalje, utvrđeno je da je članom 6. st. 2. i 3. predmetnih ugovora o radu regulisano da dok se ne promijene finansijsko-ekonomski uslovi poslovanja apelanta, osnovna plata se isplaćuje tužiteljima tako da se APP RZ množi sa poenom 0,036. Također, utvrđeno je da je u toku 2006. godine apelant poslovao sa gubitkom, a da je za 2007. i 2008. godinu ostvario pozitivne rezultate poslovanja.

Isto tako, utvrđeno je da su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno primijenili materijalno pravo u dijelu zahtjeva za isplatu razlike plata za period od 1. januara 2007. godine do prestanka rada tužitelja, jer nisu primijenili odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u djelatnosti hemije i nemetala u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine i Pravilnika o radu apelanta. Naime, utvrđeno je da je odredbom iz člana 42. st. 1. i 2. GKU propisano da najniža plata zaposlenika iznosi 60 % prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku i da je najniža plata osnovica za obračun plate, a članom 43. istog kolektivnog ugovora da se svi poslovi, prema kriteriju stručne spreme zaposlenika, razvrstavaju u osam grupa. Dakle, utvrđeno je da iz navedenih odredaba GKU proizilazi da je koeficijent složenosti poslova, kao jedan od parametara za obračun plate, određen prema stepenu stručne spreme zaposlenika, pa nije pravilna ocjena drugostepenog suda da član 43. GKU nije primjenjiv jer ne sadrži opis poslova zaposlenika. Naime, utvrđeno je da zaključeni ugovori o radu sadrže naziv radnog mjesta svakog zaposlenika i potrebnu stručnu kvalifikaciju za obavljanje tih poslova, pa je na osnovu tih činilaca moguće utvrditi stepen stručne spreme svakog zaposlenika i time grupu poslova kojoj pripada svaki zaposlenik, sa odgovarajućim koeficijentom složenosti. Znači, utvrđeno je da iz ovog proizilazi da su svi parametri za obračun plate zaposlenika (osnovica i koeficijent) određeni navedenim odredbama GKU i odredbama Pravilnika o radu apelanta (čl. 36. i 37.), koje na identičan način propisuju osnovicu i koeficijente za obračun plate zaposlenika. Imajući u vidu navedeno, sud je visinu razlike plata za period od 1. januara 2007.godine do dana prestanka radnog odnosa prema odredbama GKU i Pravilnika o radu apelanta, dosudio prema varijanti I nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2517/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2517/15 (A. B. iz Tuzle, te Samir Salkić… | Sudska praksa | Aktio