Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-374/16 (H. M. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-374/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-374/16, rješavajući apelacije Husreta Muharemovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Husret Muharemović protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 007482 15 Gž 2 od 30. septembra 2015. godine;

Ibrahim Puškar protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 137474 15 Rev od 4. novembra 2015. godine;

Radislav Bjelovuk protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 006801 13 Rev od 26. novembra 2015. godine;

Himzo Aščalić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 018653 14 Rev od 10. novembra 2015.

godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 018653 13 Gž od 17. decembra 2013. godine;

Milovan Stanišljević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 006879 13 Rev od 6. decembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-374/16 Husret Muharemović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Skočića, kojeg zastupa Janko Nikolić, advokat iz Zvornika, podnio je 21. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 007482 15 Gž 2 od 30. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužiteljima Ć.A., H.A. i S.A. preda u posjed nekretnine, te im naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da tužitelji kao pretpostavljeni vlasnici (na osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina koji je pogodan za stjecanje prava svojine u smislu odredbe člana 131. stav 3. Zakona o stvarnim pravima) traže predaju u posjed spornih nekretnina od apelanta, te da su tužitelji tokom postupka pred prvostepenim sudom dokazali da su oni savjesni posjednici spornih nekretnina, jer svoj posjed na istima zasnivaju na punovažnom pravnom osnovu u smislu odredbe člana 312. stav 4. navedenog Zakona. S druge strane je navedeno da je apelant, s obzirom da se njegov otac sudio sa prednicima tužitelja i da je taj spor izgubio i istima obavezan da preda u posjed sporne nekretnine, mogao znati da ni njegov otac nije bio savjestan držalac spornih nekretnina, a s druge strane je apelant mogao znati da su tužitelji te nekretnine kupili. Stoga je zaključeno da apelant nije dokazao da ima bilo kakav pravni osnov za držanje jednog dijela nekretnina iz čega proizlazi da je on, i pored toga što je nesavjestan, i nezakonit držalac spornog zemljišta. Činjenica da apelant i njegov otac nikad nisu priznali da su tužitelji kupili sporne nekretnine čiju predaju u posjed traže, po ocjeni Okružnog suda ne znači da taj ugovor nije zaključen i nije pravno valjan, jer taj ugovor nije poništen nikakvom odlukom, a tužitelji su dokazali da su stupili u posjed spornih nekretnina kako svojim iskazima, tako i iskazima saslušanih svjedoka koje su predložili. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 226. u vezi sa članom 224. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku RS.

2. AP-442/16 Ibrahim Puškar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 137474 15 Rev od 4. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi Grad Banja Luka obaveže da mu preda u posjed nekretninu uz argumentaciju da je tuženi ušao u posjed iste bez pravnog osnova, uz nalog Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Grada Banja Luke da izvrši brisanje upis prava posjeda sa imena tuženog. Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je sporni put u odgovarajućim zemljišnoknjižnim evidencijama upisan kao posjed i vlasništvo tuženog, te da sporna parcela u svojoj naravi predstavlja „javni i nekategorisani put“, odnosno da se radi o javnom dobru iz člana 7. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, koje dobro je namijenjeno da služi svima pod jednakim uslovima. Dalje je navedeno da taj put služi kao jedini prilaz kući apelanta i drugim kućama izgrađenim uz taj put, te da ga svi podjednako koriste. Budući da sporni put nije u faktičkom posjedu tuženog, Vrhovni sud je zaključio shodno relevantnim odredbama navedenog Zakona da sporni put tuženi ne može predati apelantu, niti apelant ima pravo zahtijevati tu predaju. Dakle, zaključeno je da apelant nije u smislu odredbe člana 127. stav 1. Zakona o stvarnim pravima dokazao da je on vlasnik stvari čije vraćanje zahtijeva, niti je dokazao da se stvar nalazi u posjedu tuženog. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana

248. Zakona o parničnom postupku RS.

3. AP-817/16 Radislav Bjelovuk (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnio je 19. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 006801 13 Rev od 26. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Opština Gradiška preda u posjed neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su u okolnostima konkretnog predmeta ocjenjivali da li se apelantov zahtjev zasniva na valjanom pravnom osnovu, odnosno da li je apelant stekao pravo vlasništva ili neko drugo stvarno pravo na predmetnom zemljištu u kojem slučaju bi mogao tražiti utvrđenje svoga prava i predaju u posjed. Za ishod predmetnog postupka, nisu od značaja po ocjeni Vrhovnog suda postupanja tužene u drugim slučajevima, odnosno dodjela 26 placeva drugim fizičkim licima na koje se revizije (a i tokom postupka) ukazuje, jer te dodjele nisu predmet ovog parničnog postupka. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da treba imati u vidu da eventualno postojanje ranijeg nezakonitog postupanja, u sličnim ili istim situacijama, ne daje pravo apelantu da u sudskom postupku ostvari pravo za koje nema pravni osnov, odnosno pravo koje se ne zasniva na zakonu. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku RS.

4. AP-818/16 Himzo Aščalić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 19. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 018653 14 Rev od 10. novembra 2015. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 018653 13 Gž od 17. decembra 2013. godine u predmetu radi predaje u posjed i utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4546/12 od 12. marta 2014. godine (kojom je obuhvaćen predmet AP-767/14), konstatuje se da je konačna meritorna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena drugostepena presuda Kantonalnog suda od 17. decembra 2013. godine, kojom je apelant obavezan da tužiteljicama preda u posjed nekretnine, kao i da im naknadi troškove postupka, dok je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je održajem stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama što su tužiteljice dužne priznati i trpjeti da se apelant na osnovu presude upiše kao vlasnik sa dijelom 1/1 na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama. Kako je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su tužiteljice u zemljišnim knjigama upisane kao suvlasnice sa dijelom ½ na predmetnim nekretninama (koje su naslijedile iza smrti oca i supruga R.A.), Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, shodno odredbi člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, obavezao apelanta da preda tužiteljicama slobodnog od lica i stvari predmetne nekretnine. Pravilno je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni postupio i kada je odbio kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev, s obzirom da nisu ispunjeni uslovi iz odredbi čl. 32. i 43. navedenog Zakona, pravilno pritom zaključujući da apelant nije ni savjestan ni zakonit posjednik spornih nekretnina. Imajući u vidu navedeno, konačna osporena odluka je donesena primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

5. AP-830/16 Milovan Stanišljević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srpca, kojeg zastupa Brana Spasojević, advokatica iz Nove Topole, podnio je 22. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 006879 13 Rev od 6. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena drugostepena presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, kojom je apelant obavezan da tužiocima M.M. i M.M. preda u posjed nekretnine na način da prvotužiocu preda u suposjed 7/16 dijela, shodno njegovom suvlasničkom udjelu u tim nekretninama, a da drugotužiocu preda u posjed 3/16 dijela, shodno njegovom suvlasničkom udjelu u tim nekretninama. Istovremeno je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev da se utvrdi da je on vlasnik predmetnih nekretnina. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da su tužioci provedenim dokazima (na osnovu darovnih ugovora) dokazali da su suvlasnici na predmetnim nekretninama u idealnom dijelu sa kojim su upisani u javnoj evidenciji. Kako nije sporno da apelant drži u posjedu sve nekretnine, pa i dio nekretnina koji pripada tužiocima, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je predmetni tužbeni zahtjev tužioca osnovan u smislu odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Dalje je navedeno da je, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina u smislu odredbe člana 28. stav 4. navedenog Zakona, te da stoga ne može sa uspjehom isticati zahtjev da se utvrdi da je na predmetnim nekretninama stekao pravo vlasništva putem održaja. Slijedom navedenog je zaključeno da apelant neosnovano revizijom ističe da tužiocu nisu suvlasnici predmetnih nekretnina sa argumentacijom da oni nisu upisani kao suvlasnici u zemljišnim knjigama. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude primjenom odredbe člana 248. u vezi sa članom 456. tačka a) Zakona o parničnom postupku RS.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-374/16.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-374/16 (H. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio