Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1302/16 (B. Š. i V. V.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
- Pravo na odbranu
- Pravo na rad
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
- Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1302/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1302/16, rješavajući apelaciju Bilsene Šahman i Vasvije Vidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bilsene Šahman podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 020433 16 Kv 7 od 8. marta 2016. godine i S1 2 K 020433 16 Kro od 15. februara 2016. godine, zato što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasvije Vidović podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 020433 16 Kv 7 od 8. marta 2016. godine i S1 2 K 020433 16 Kro od 15. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bilsena Šahman i Vasvija Vidović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Nina Kisić advokatica iz Sarajeva, podnijele su 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 020433 16 Kv 7 od 8. marta 2016. godine i S1 2 K 020433 16 Kro od 15. februara 2016. godine.
2. Rješenjem suda BiH broj S1 2 K 020433 16 Kro od 15. februara 2016. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 020433 16 Kv 7 od 8. marta 2016. godine, apelantici Vasviji Vidović prestaje dužnost izabranog glavnog branioca osumnjičenoj apelantici Bilseni Šahman kao i dužnost izabranog dodatnog branioca osumnjičenom Fahrudinu Radončiću u krivičnom predmetu koji se vodi pred tim sudom pod brojem S1 2 K 020433 16 Kro.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je 5. februara 2016. godine, Sud BiH zaprimio optužnicu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T20 0 KTO 0011478 16 kojom se osumnjičeni Fahrudin Radončić, Bakir Dautbašić i Bilsena Šahman terete da su počinili krivična djela Udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), krivično djelo ometanja rada pravosuđa iz člana 241. stav 1 i 2. KZ BiH u vezi sa članom 26. KZ BiH i krivično djelo Davanja nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem iz člana 219a. stav 1. KZ BiH. Pomenutom optužnicom Tužilaštvo je predložilo da se u svojstvu svjedoka sasluša apelantica Vasvija Vidović koja je izabrani glavni branilac apelantici Bilseni Šahman.
4. Imajući u vidu eksplicitnu odredbu člana 41. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljenjem tekstu: ZKP BiH) kojom je propisano da „Branitelj koji je pozvan kao svjedok, ne može biti branitelj u tom predmetu“, Sud BiH je zaključio da apelantica Vasvija Vidović ne može dalje postupati kao branilac apelantice Bilsene Šahman i osumnjičenog Fahrudina Radončića. Na kraju taj sud ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu člana 42. stav 1. ZKP BiH kojom su propisani razlozi za isključenje branioca u situaciji kada „branilac zloupotrebljava kontakt s osumnjičenim, odnosno optuženim koji je u pritvoru kako bi osumnjičeni, odnosno optuženi počinio krivično djelo ili ugrozio sigurnost ustanove u kojoj se pritvor izvršava“, pa samim tim nije bilo potrebe provoditi postupak isključenja branioca kako je to predviđeno čl. 43. i 44. ZKP BiH.
5. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je u konkretnom slučaju ključna činjenica da je apelantica Vasvija Vidović predložena kao svjedok u postupku a što je u prvostepenom rješenju pravilno utvrđeno. Posebno je ukazano na stav iz komentara ZKP BiH „da se odredba člana 41. stav 2. ZKP BiH odnosi kako na lice koje je u momentu pozivanja bilo branilac tako i na lice koje poslije pozivanja u svojstvu svjedoka, osumnjičeni odnosno optuženi želi da uzme za branioca“ te da je „funkcija svjedoka nezamjenjiva i ide ispred funkcije branioca, već izabrani branilac mora da napusti svoju funkciju, a pozvani svjedok ne može da se primi te funkcije“. Pozivanje branioca za svjedoka, kako se dalje navodi u drugostepenom rješenju, predstavlja apsolutni razlog za prestanak dužnosti advokata u krivičnom postupku u kojem je pozvan kao svjedok.
6. U pogledu žalbenih navoda da se nije postupilo u skladu sa članom 43. ZKP BiH, Sud BiH je istakao da se procedura isključenja branioca u skladu sa navedenim članom provodi samo kada su ispunjeni uslovi propisani članom 42. stav 1. ZKP BiH te u pogledu primjenjivosti člana 43. ZKP BiH citirao dio komentar ZKP BiH uz navedeni član „Odredbe ovog člana uređuju postupak isključenja branioca iz člana 42. istog zakona“.
7. Apelantice smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući apelaciju apelantica Bilsena Šahman navodi da joj je osporenim rješenjem u okviru prava na pravično suđenje prekršeno pravo na odbranu jer joj je onemogućeno da je u postupku zastupa braniteljica po vlastitom izboru. Apelantice smatraju da je u konkretnom slučaju Sud BiH trebao primjeniti odredbu člana 81. stav 1. ZKP BiH prema kojoj se „svjedoci saslušavaju kada postoji vjerovatnoća da će svojim iskazom moći dati obavjest o krivičnom djelu, učinitelju i o drugim važnim okolnostima“ odnodno član 82. stav 1. tačka b) ZKP BiH prema kojoj „branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog ne može svjedočiti u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branitelja“. Dalje se navodi da je Tužilaštvo apelanticu Vasviju Vidović predložilo kao svjedoka uz optužnicu od 5. februara 2016. godine i to na okolnosti davanja punomoći i ovlaštenja koji su predloženi kao materijalni dokaz, dakle pozvana je da svjedoći isključivo na činjenice koje su procesne prirode i koje upravo dokazuju njen status branioca a ne na okolnosti činjeničnog stanja iz optužnice. U daljem toku izlaganja apelantice upućuju na propise i sudsku praksu međunarodnih sudova pa tako citiraju Pravilo 70 (A)., i 97 Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ kao i na predmet MKSJ u slučaju Gotovina (Odluka i Obrazloženje od 18. decembra 2009. godine). Apelantice su dalje istakle da je u odluci Gotovina, MKSJ rješio i status istražitelja odbrane a koji je relevantan u odnosu na navodno „neophodno“ svjedočenje apelantice Vasvije Vidović te su citirale relevantne odredbe Statuta MKSJ. Apelantice smatraju da nije bilo ni potrebno da se apelantica Vasvija Vidović poziva kao svjedok te da ne postoji niti jedna smetnja da nastavi da brani apelanticu Bilsenu Šahman i Fahrudina Radončića. Naime, kako dalje navode iz zapisnika o saslušanju svjedoka od 4. februara 2016. godine je jasno da je apelantica Vasvija Vidović pozvana na okolnosti „ovlaštenja i dopune ovlaštenja koje je Vaša stručna saradnica Nina Karačić predala u postupku otvaranja privremeno oduzetih predmeta od Indire Čatić“, dakle ne radi se o svjedočenju koje može na bilo koji način u smislu člana 239. stav 2. ZKP BiH doprinijeti razrješenju stvari u pogledu krivnje optuženih lica u konkretnom predmetu.
8. U nastavku apelantice su citirale odredbu člana 42. stav 1. ZKP BiH te istakle da se postupak isključenja branitelja propisan članom 43. ZKP BiH ne odnosi samo na razloge vezane za član 42. kako to sud pogrešno tumači i primjenjuje, već i na razloge iz člana 41. ZKP BiH. Apelantice navode da je „svrha prava na advokata po soptvenom izboru garancija pravičnosti krivičnog postupka kroz adekvatnu profesionalnui pomoć [...] a neopravdano uplitanje u ovo pravo će uvijek ostaviti neizbježan utisak pokušaja vlasti da utiče na izbor osumnjičenog, da bi mu nametnuli advokata koji je pogodan za policiju i tužilaštvo, te će stvoriti sumnju da je svrha toga bilo da se osumnjičeni prevari sa ciljem dobijanja dokaza kršenjem principa pravičnosti“. Apelantice kao potvrdu svojih navoda citiraju djelove iz odluka Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Huseynli et al protiv Azerberdžana (aplikacija broj 67360/11, 67964/11 i 69379/11 od 11. februara 2016. godine), Martin protiv Estonije, (no. 35985/09 od 30. maja 2013 godine) i Dayaanan protiv Turske (broj 7377/03 od 13. oktobra 2009. godine). Na kraju apelantica Bilsena Šahman ističe da joj je pravo na odbranu prekršeno i činjenicom da se nije mogla koristiti pravom iz člana 47. stav 3. ZKP BiH koji joj garantuje uvid u spis Tužilaštva nakon podizanja optužnice, dok apelantica Vasvija Vidović smatra da joj je osporenim rješenjima ujedno povrijeđeno i pravo na rad zagarantovano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na apelanticu Bilsenu Šahman
10. Prilikom ispitivanja dopustivost dijela apelacije koji se odnosi na apelanticu Bilsenu Šahman, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
11. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima ppovrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
12. U konkretnom slučaj, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH 5 februara 2016. godine zaprimio od Tužilaštva optužnicu koja je potvrđena 15. februara 2016 godine a kojom se Fahrudin Radončić, Bakir Dautbašić i apelantica Bilsena Šahman terete da su počinili krivična djela Udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 1. i 2. KZ BiH, krivično djelo ometanja rada pravosuđa iz člana 241. stav 1. i 2. KZ BiH u vezi sa članom 26. KZ BiH i krivično djelo Davanja nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu uticajem iz člana 219a. stav 1. KZ BiH. Pomenutom optužnicom Tužilaštvo je predložilo da se u svojstvu svjedoka sasluša apelantica Vasvija Vidović koja je izabrani glavni branilac apelantici Bilseni Šahman nakon čega je Sud BiH donio osporena rješenja kojima apelantici Vasviji Vidović prestaje dužnost izabranog glavnog branioca apelantici Bilseni Šahman.
13. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije daje garanciju svakom ko je optužen za krivično djelo da se „brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere [...] “. Svrha i cilj ove garancije je da osigura učinkovitu zaštitu prava na odbranu. Međutim prema strazburskoj sudskoj praksi „pravo optuženog da bira svog advokata nije apsolutno pravo; on je obavezan odredbama koje se primjenjuju u relevantnom pravnom sistemu u vezi s tim pitanjem ko može biti advokat na sudu ( vidi Evropski sud, Esslin, Baader i Raspe protiv Federalne Republike Njemačke, odluka od 8. jula 1978. godine, aplikacija broj 7572/76).
14. U ZKP BiH zakonodavac je postavio ograničenja odnosno određena lica isključio od obavljanja funkcije branioca. Tako je odredbom člana 41. stav 2. ZKP BiH propisano da „Branitelj koji je pozvan kao svjedok ne može biti branitelj u tom predmetu“ pa je u konkretnom slučaju Sud BiH osporenim rješenjem odlučio da apelantici Vasviji Vidović, koja je predložena da se sasluša kao svjedok, prestaje dužnost izabranog glavnog branioca u krivičnom predmetu koji se vodi protiv apelantice Bilsene Šahman.
15. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Spanije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja kojim apelantici Vasviji Vidović prestaje dužnost glavnog branioca apelantice Bilsene Šahman ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelantice Bilsene Šahman, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv nje, jer je osporenim odlukama riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. Odluka o tome da li su osporena rješenja eventualno uticala na pravo apelantice Bilsene Šahman na odbranu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije se može donijeti tek nakon pravosnažno završenog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode apelantice Bilsene Šahman o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije preuranjena.
b) U odnosu na apelanticu Vasviju Vidović
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjima apelantici Vasviji Vidović prestaje dužnost izabranog glavnog branioca apelantici Bilseni Šahman u krivičnom predmetu koji se vodi pred sudom BiH pod brojem S 1 2 K 020433 16 Kro. Ustavni sud zapaža da apelantica Vasvija Vidović smatra da u postupku u kojem joj je prestala dužnost izabranog glavnog branioca apelantice Bilsene Šahman nije ispoštovana zakonska procedura i da je na taj način povrijeđeno pravo na pravičan postupak.
19. Ustavni sud ukazuje da je rješenje o prestanku dužnosti izabranog glavnog branioca apelantici Bilseni Šahman u krivičnom predmetu koji se protiv nje vodi pred Sudom BiH doneseno na temelju odredbi ZKP BiH tj. u skladu sa zakonom. Naime, zakonodavac je članom 41. ZKP BiH postavio ograničenja ko ne može biti branitelj pa je tako u stavu 2. navedenog člana propisao da „branitelj koji je pozvan kao svjedok, ne može biti branitelj u tom predmetu“. U konretnom slučaju Tužilaštvo je na osnovu svoga diskrecionog prava optužnicom broj T20 0 KTO 0011478 16 od 5. februara 2016. godine, predložilo saslušanje u svojstvu svjedoka apelantice Vasvije Vidović tako da Ustavni sud neće razmatrati navode apelantice Vasvije Vidović kojim opširno elaborira razloge zbog kojih ona nije ni trebala biti pozvana kao svjedok.
20. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH odlučujući o žalbi apelantice Vasvije Vidović dovoljno jasno obrazložio svoju odluku vezano za proceduru isključenja branitelja iz postupka a na što apelantica ukazuje u navodima apelacije a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Sud BiH je jasno naglasio da je u skladu sa odredbom člana 41. stav 2. ZKP BiH pozivanje branioca za svjedoka predstavlja apsolutni razlog za prestanak dužnosti advokata da postupa u krivičnom predmetu u kojem je pozvan kao svjedok te naglasio da je funkcija svjedoka nezamjenjiva i ide ispred funkcije branioca a već izabrani branilac mora da napusti svoju funkciju. Također je istaknuto da se postupak isklučenja branitelja propisan članom 43. ZKP BiH provodi samo kada su ispunjeni uslovi za isključenje branitelja iz postupka propisani članom 42. stav 1. ZKP BiH a ne i uslova propisanih članom 41. ZKP BiH. Imajući u vidu navedeno , te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice Vasvije Vidović u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice Vasvije Vidović, očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Vezano za navode apelacije o povredi prava na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo pravo garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se prema Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, navodi apelantice Vasvije Vidović o povredi prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakla pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelantice Vasvije Vidović o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima također očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman