Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4254/15 (J. N.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 289
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4254/15
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4254/15, rješavajući apelaciju Jasmina Nukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Nukića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 002681 15 Kž od 30. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 002681 06 K od 2. februara 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasmin Nukić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 10. septembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 002681 15 Kž od 30. juna 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 002681 06 K od 2. februara 2015. godine. Apelant je 7. marta 2016. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva TK (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo dostavili su odgovor na apelaciju 21. i 29. marta i 4. aprila 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 002681 06 K od 2. februara 2015. godine, primjenom člana 298. tačka e) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) odbijena je optužba protiv apelanta da je radnjama, precizno opisanim u tačkama od 1. do 13. tog dijela izreke presude, počinio produženo krivično djelo teška krađa iz člana 287. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te su oštećeni K. A., A. A., R. T., Š. B., M. M., O. H., Š. A., F. D., „Opresa“ vl. d.o.o., d.o.o. „Sloboda“ Tuzla i Mirsada Čehajić upućeni da svoj imovinskopravni zahtjev mogu ostvarivati u parničnom postupku, dok su troškovi krivičnog postupka u ovom dijelu pali na teret budžetskih sredstava suda. Nadalje, navedenom presudom apelant je oglašen krivim da je 25. februara 2005. godine radnjama, precizno opisanim u osuđujućem dijelu presude, počinio krivično djelo „Razbojništvo – iz čl. 298. st. 1.“ KZFBiH, pa je, primjenom navedenog zakonskog propisa, te čl. 42, 43. i 49. KZFBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jednu godinu, dok je primjenom člana 202. stav 4. ZKPFBiH oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka i sudskog paušala.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je Tužilaštvo protiv apelanta podnijelo Optužnicu broj KT-639/03 od 22. augusta 2006. godine zbog krivičnog djela pod tačkom 1. - sitno djelo krađe, utaje ili prevare iz člana 283. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i pod tačkom 2. - krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 3. KZFBiH, Optužnicu broj KZ 227/06 od 29. decembra 2006. godine zbog produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 31. KZFBiH i Optužnicu KT broj 395/04 od 30. januara 2007. godine u odnosu na tačku 1. „za krivično djelo - Razbojništvo iz čl. 298. st. 1.“ KZFBiH.
7. Istaknuto je da je optužnica od 22. augusta 2006. godine potvrđena 31. augusta 2006. godine, optužnica od 29. decembra 2006. godine potvrđena 8. januara 2007. godine i optužnica od 30. januara 2007. godine potvrđena 8. februara 2007. godine, nakon čega je apelant dobio status optuženog, te su mu nakon toga uručene potvrđene optužnice. Ukazano je da je sud. svojim rješenjem od 12. oktobra 2009. godine. izvršio spajanje postupaka po navedenim optužnicama na način da se provede jedinstven postupak i donese jedna presuda pod brojem 33 0 K 002681 06 K.
8. Međutim, na glavnom pretresu od 2. februara 2015. godine, nakon izjašnjenja stranaka da se ne protive razdvajanju postupka, Općinski sud je odlučio da se krivični postupci protiv apelanta razdvoje tako da se krivični postupak po optužnici od 22. augusta 2006. godine za krivično djelo sitno djelo krađe, utaje ili prevare iz člana 283. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 3 KZFBIH, kao i po optužnici od 30. januara 2007. godine „za krivično djelo - Razbojništvo-iz čl. 298. st.1.“ KZFBiH, krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 3. KZFBiH, krivično djelo krađe iz člana 286. stav 2. KZFBiH i krivično djelo krađe iz člana 286. stav 1. dovrši pod brojem 33 0 K 002681 06 K.
9. Istaknuto je da je kantonalni tužilac u završnoj riječi naveo da cijeneći izjavu svjedokinje oštećene F. O., te uvidom u materijalne dokaze proizlazi da je apelant počinio krivično djelo razbojništvo pod tačkom 1. optužnice broj Kt 395/04 iz “člana 289. stav 1.“ KZFBiH na način, u mjestu i u vrijeme kako je navedeno u optužnici. S druge strane je istaknuto da je apelantova odbrana, kada je u pitanju „djelo iz tačke 1. optužnice KT 395/04, kvalifikovano kao – Razbojništvo
- iz čl. 298. st. 1. KZ FBiH“, tvrdila da ne postoje materijalni dokazi kao poveznica između apelantovih radnji i nastalog krivičnog djela.
10. Dalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je u odnosu na optužnicu Tužilaštva od 30. januara 2007. godine, na prijedlog kantonalnog tužioca, izvršeno saslušanje oštećene F. O., pročitan je i izvršen uvid u nalaz UKC Tuzla, Klinika za hirurgiju na ime F. O. od 25. februara 2005. godine, zapisnik svjedokinje F. O. dat u PU Živinice 3. marta 2005. godine i 27. juna 2005. godine, nalaz vještaka procjenitelja D. M. od 16. januara 2007. godine, izvod iz Kaznene evidencije PU Tuzla od 27. maja 2005. godine i službenu zabilješku PS od 26. februara 2005. godine.
11. Općinski sud je naveo da je, cijeneći provedene dokaze i prihvaćajući iskaz saslušane svjedokinje oštećene F. O., koja je u svom iskazu potvrdila da ju je 25. februara 2005. godine, dok se vraćala s posla, negdje iza 21,00 sat, kada se kretala kući pored prodavnice Aden i preko željeznog mosta, sve vrijeme pratio apelant kojeg je od ranije poznavala i u to je potpuno sigurna. Istaknuto je da je sud prihvatio iskaz oštećene kao uvjerljiv i objektivan, dok je apelantovu odbranu ocijenio na način da je upravljena ka izbjegavanju njegove krivične odgovornosti. Stoga je Općinski sud, imajući u vidu medicinsku dokumentaciju, nalaz UKC Tuzla, Klinike za hirurgiju, kojim su verificirane povrede koje je oštećena zadobila tokom kritičnog događaja jer se istu noć javila kako u Hitnu službu Doma zdravlja u Živinicama tako i u bolnicu „Gradina“ u Tuzli.
12. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da je apelant, upotrebom sile prema oštećenoj, obarajući je na zemlju, istrgao jednu žensku crnu torbu u kojoj su se nalazile 3 KM i ključevi porodične kuće i s prsta lijeve ruke joj skinuo jedan ženski prsten, čija ukupna vrijednost po vještaku procjenitelju iznosi 29,00 KM, sve u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, čime su se u apelantovim radnjama „stekla sva bitna obilježja krivičnog djela - Razbojništvo iz čl. 298. st. 1.“ KZFBiH, pa ga je stoga oglasio krivim i osudio.
13. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 33 0 K 002681 15 Kž od 30. juna 2015. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i o tome zašto i na osnovu čega nalazi da je dokazano da je apelant, na način kako mu se optužnicom stavlja na teret, učinio krivično djelo za koje je optužen (str. 7. i 8. presude), tako da je u tom dijelu apelantova žalba zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH odbijena kao neosnovana.
15. Kantonalni sud je naveo da se neosnovano apelantovom žalbom prvostepena presuda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostepeni sud na glavnom pretresu izveo sve predložene dokaze, pa je tako kao svjedoka saslušao oštećenu F. O. i vještaka procjenitelja D. M., a u dokaze je uvrstio zapisnike PU Živinice od 3. marta 2005. godine i 27. juna 2005. godine o saslušanju svjedokinje F. O., medicinsku dokumentaciju izdatu na ime oštećene - nalaz UKC Tuzla, Klinike za hirurgiju od 25. februara 2005. godine, nalaz vještaka procjenitelja D. M. od 16. januara 2007. godine, a zatim je navedene dokaze, u smislu člana 296. stav 2. ZKPFBiH, savjesno cijenio i to svaki posebno i u vezi s drugim dokazima i na osnovu takve ocjene pravilno utvrdio činjenično stanje.
16. Dalje, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je apelant u cilju pribavljanja protivpravne imovinske koristi, upotrebom sile, na štetu oštećene prisvojio jednu žensku crnu torbu u kojoj su se nalazile 3,00 KM i ključevi porodične kuće oštećene, te jedan ženski prsten koji joj je skinuo s prsta lijeve ruke, „sve ukupne vrijednosti od 29,00 KM“, kako je utvrđeno provedenim vještačenjem po vještaku procjenitelju pa je imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje pravilno ocijenio da je apelantova odbrana kojom negira izvršenje krivičnog djela upravljena ka izbjegavanju njegove krivice.
17. U odnosu na žalbene prigovore da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer je trebalo provesti vještačenje po vještaku medicinske struke na okolnosti mehanizma i dinamike ozljeđivanja F. O. kako bi se na taj način provjerio iskaz oštećene, te saslušao u svojstvu svjedoka E. K. koji se nalazio u blizini lica mjesta i u njemu aktivno učestvovao, po ocjeni suda, nisu osnovani. Kantonalni sud je naveo da polazeći od krivičnopravnih radnji za koje je apelant oglašen krivim, iskaza svjedokinje oštećene F. O., koja je određeno navela da ju je apelant pustio kada mu je jedna osoba, za koju je kasnije utvrdila da se radi o E. K., povikala da je pusti, te nalaza Klinike za hirurgiju od 25. februara 2005. godine iz kojeg proizlazi da je samo dijagnoza, pisana na latinskom jeziku, proizlazi da je neosnovan apelantov žalbeni navod o tome da je činjenično stanje neprovođenjem navedenih dokaza ostalo nepotpuno utvrđeno.
18. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Krivični zakon kada je apelanta oglasio krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz „člana 289. stav 1.“ KZFBiH jer se, i po ocjeni Kantonalnog suda, u njegovim radnjama stječu sva obilježja tog krivičnog djela.
19. Također je navedeno da se žalbom apelantovog branioca ukazuje da apelantu u izrečenu kaznu nije uračunato vrijeme provedeno u pritvoru jer je branilac prisustvovao njegovom ispitivanju u istrazi 23. juna 2005. godine. Istaknuto je da u žalbi nije navedeno na osnovu kojeg rješenja se apelant nalazio u pritvoru i koliko je pritvor trajao. Kantonalni sud je naveo da iz prvostepene presude, provedenih dokaza, kao i dokaza koji se nalaze u spisu ne proizlazi da je prema apelantu bila primijenjena mjera pritvora. Ukazano je na zapisnik sa ročišta za izjašnjenje o krivici po potvrđenoj optužnici, koje je održano u Općinskom sudu 3. oktobra 2006. godine, u kojem je konstatirano da se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Zenica, te da je u toku krivičnog postupka koji je vođen pred prvostepenim sudom apelant na suđenje doveden iz KPZ Zenica. Stoga je utvrđeno da su i ovi apelantovi žalbeni razlozi neosnovani. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da je odredbom člana 57. KZFBiH propisano da se vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom uračunava u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu tako da je u tom dijelu moguće i naknadno uračunati vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru.
20. Općinski sud je u dopisu od 8. februara 2016. godine, kojim je odgovoreno na zahtjev apelantovog branioca od 20. januara 2016. godine, naveo da je provjerom podataka za apelanta utvrđeno da se apelant u periodu od 28. juna 2004. godine do 9. novembra 2005. godine nalazio u KPZ Tuzla, a u bjekstvu u periodu od 11. septembra 2005. godine od 11,00 sati do 17. septembra 2005. godine do 7,15. Dalje je navedeno da se apelant nalazio u pritvoru od 12. decembra 2005. godine u 22,25 sati do 11. marta 2016. godine u 15,00 sati, kada je premješten na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Zenica po rješenju Općinskog suda od 12. decembra 2005. godine.
21. Imajući u vidu navedeni dopis apelant je 29. februara 2016. godine podnio Općinskom sudu zahtjev za ponavljanje predmetnog krivičnog postupka. O navedenom zahtjevu još nije odlučeno.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Po apelantovom mišljenju redovni sudovi su propustili da usvoje prijedlog odbrane i izvedu dokaze koji su predloženi. Također, po apelantovom mišljenju, Tužilaštvo nije izvelo dokaze koji se u ovakvim predmetima nužno izvode, te da stoga od strane sudova nije mogao biti objektivno i izvan razumne sumnje izveden zaključak o apelantovoj krivici. Ističe da je sud pogrešno naveo odredbu člana 298. stav 1. KZBiH koja propisuje krivično djelo lihvarstvo, a ne razbojništvo. Dalje navodi i da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Ističe da je u predmetnom postupku zakazano čak 12 ročišta, od kojih je održano samo šest. Ukazuje da je 7. marta 2007. godine održano ročište radi izjašnjenja o krivici, te da je prvo ročište za glavni pretres održano 29. juna 2011. godine, tj. nakon puna četiri mjeseca od održavanja ročišta za izjašnjenje o krivici. Istaknuto je da ni naredna ročišta nisu održavana u kontinuitetu. Apelant traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
23. U dopuni apelacije apelant navodi da nije mogao izvršiti krivično djelo razbojništva za koje je oglašen krivim osporenim presudama budući da se 25. februara 2005. godine nalazio na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Tuzla, a što proizlazi iz potvrde Općinskog suda od 8. februara 2016. godine koju je dostavio u prilogu dopune. Također, apelant obavještava Ustavni sud da je povodom navedenog podnio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je cjelokupan predmetni spis Općinskog suda dostavljen drugostepenom sudu 20. aprila 2015. godine radi odlučivanja po apelantovoj žalbi. Istaknuto je da je u navedenom predmetu zakazana javna sjednica i donesena presuda 30. juna 2015. godine, a cjelokupan spis je sa presudom drugostepenog suda dostavljen Općinskom sudu 14. jula 2015. godine. Nadalje je navedeno da je prilikom donošenja osporene presude drugostepeni sud imao u vidu stanje spisa u vrijeme odlučivanja po apelantovoj žalbi, te da apelant nije dostavio nikakav dokaz da se u vrijeme izvršenja krivičnog djela apelant i faktički nalazio na izdržavanju kazne, odnosno da nije koristio eventualno dopust za vikend. Stoga Kantonalni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je odluku o apelantovoj krivično-pravnoj odgovornosti donio na osnovu provedenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno ili u njihovoj sveukupnoj povezanosti i iz njih je izveden zaključak da je apelant krivično odgovoran za krivično djelo za koje je optužen. Po mišljenju Općinskog suda, prvostepenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.
26. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo osporava apelantove navode o tome da se apelant nalazio u pritvoru prilikom njegovog ispitivanja u istrazi 23. juna 2005. godine, što je u suprotnosti sa Zapisnikom Tužilaštva o ispitivanju osumnjičenog broj Kt-395/04 od 23. juna 2005. godine na kojem je naznačeno da se tada osumnjičeni-apelant nalazi „trenutno na izdržavanju kazne zatvora“, da je zapisnik potpisao apelant shodno važećim odredbama ZKPFBiH. Također, na osnovu uvida u cjelokupni spis Tužilaštva nije utvrđeno da se apelant nalazio u pritvoru u vrijeme istrage kod ovog Tužilaštva, te je ukazano da je i na samoj optužnici Tužilaštva protiv apelanta zbog krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZFBiH naznačeno da se imenovani nalazio na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Tuzla. Također je ukazano da je prvostepeni sud, prilikom izrade presude, omaškom napravio štamparsku grešku tako što je iza naziva krivičnog djela razbojništvo umjesto člana 289. stav 1. KZFBiH otkucan član 298. stav 1. KZFBiH, uz napomenu da se dispozitiv optužnice u svom činjeničnom dijelu u cijelosti odnosi na počinjenje krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. stav 1. KZFBiH.
V.Relevantni propisi
27. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:
Član 57.
Uračunavanje pritvora i ranije kazne (1) Vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.
(2) Kazna zatvora koju je osuđenik izdržao ili novčana kazna koju je osuđenik platio za prekršaj uračunava se u kaznu izrečenu za krivično djelo čija obilježja obuhvaćaju i obilježja prekršaja.
(3) Pri svakom uračunavanju izjednačava se dan pritvora, dan lišenja slobode, dan maloljetničkog zatvora, dan zatvora, dan dugotrajnog zatvora i iznos od 100KM.
Član 289. stav 1.
Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
28. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
Član 15.
Jednakost u postupanju Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi. Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 312. stav 1. tačka k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 K 002681 15 Kž od 30. juna 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 10. septembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
A) U odnosu na navode apelanata o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje
35. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga nesporno da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
36. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
38. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
39. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak, te da je prvostepeni sud vršio pojedinačnu ocjenu dokaza, a onda sve provedene dokaze doveo u njihovu međusobnu vezu, te na taj način izveo zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Pri tome su redovni sudovi dali jasne razloge zbog čega nisu provedeni pojedini dokazi koje je apelant predlagao, kao i zbog čega takvi dokazi, po mišljenju redovnih sudova, ne bi doveli do drugačijeg ishoda predmetnog krivičnog postupka. Dakle, Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, te da su redovni sudovi odluku o krivici apelanta zasnovali na dokazima provedenim na glavnom pretresu. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u pogledu apelantovih žalbenih navoda. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge u odnosu na apelantove žalbene navode o neuračunavanju vremena koje je apelant navodno proveo u pritvoru u kaznu zatvora koja je izrečena apelantu. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeno obrazloženje drugostepenog suda ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, posebno imajući u vidu da se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 57. KZFBiH, te naveo da je u smislu navedene odredbe moguće i naknadno izvršiti uračunavanje vremena koje je apelant eventualno proveo u pritvoru, budući da apelant u žalbi nije dostavio dokaze o tome, kao i da navedeno ne proizlazi ni iz dokaza koji se nalaze u spisu.
40. Također, Ustavni sud zapaža da je očito da se u prvostepenoj presudi radilo o tehničkoj omašci prilikom navođenja člana KZFBiH koji propisuje krivično djelo razbojništva, budući da iz obrazloženja prvostepene presude, kao i obrazloženja drugostepene presude nedvosmisleno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu razbojništva iz člana 289. stav 1. KZFBiH za koje je apelanta optužilo Tužilaštvo, te da se apelant u toku postupka upravo izjašnjavao o tom djelu i osporavao da ga je učinio. Pri tome je evidentno da su u osporenim presudama redovni sudovi uvijek, pored označavanja zakonske odredbe, koristili i zakonski naziv predmetnog krivičnog djela „Razbojništvo“, zbog čega Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi koje iznosi u ovom pravcu neosnovani.
41. U odnosu na apelantove navode iz dopune apelacije o tome da on nije mogao izvršiti predmetno krivično djelo jer se 25. februara 2005. godine (datum izvršenja predmetnog krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim) nalazio u KPZ Tuzla, pozivajući se na dopis Općinskog suda od 8. februara 2016. godine, Ustavni sud ukazuje da ovi apelantovi navodi, kao ni dopis Općinskog suda, nisu bili predmet dokaznog postupka u kojem su donesene osporene presude. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da ovi navodi ustvari predstavljaju apelantov pokušaj da sada pronađe alibi i time dovede u pitanje zaključak redovnih sudova o njegovoj krivičnoj odgovornosti. Međutim, za Ustavni sud je neupitno da razmatranje tog pitanja ulazi u domen utvrđivanja činjeničnog stanja, što je u isključivoj nadležnosti redovnih sudova, a intervencija Ustavnog suda u tom smislu je moguća samo ukoliko je obrazloženje redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene provedenih dokaza proizvoljno, a nesporno je da se u konkretnom slučaju ne radi o toj situaciji. Ovo iz razloga što iz činjenica predmeta proizlazi da ove navode apelant po prvi put iznosi u dopuni apelacije, zbog čega redovni sudovi i nisu imali razloga niti mogućnosti da se u osporenim odlukama bave tim pitanjem. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoj stav iz Odluke broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, prema kojem se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05). U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
B) Suđenje u razumnom roku
a) Relevantna načela
43. U skladu s praksom Evropskog suda, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima pri ocjeni razumnog roka vezuje se za trenutak u kojem je osoba u pitanju postala svjesna da je osumnjičena za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da o postojanju te sumnje sud donese odluku. Takvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19, Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138). Dalje, za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije osobe koja je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud i u krivičnim i u građanskim stvarima primjenjuje jednake kriterije. Pri tome u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).
44. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo, za predmetno krivično djelo za koje je apelant oglašen krivim, podnijelo optužnicu protiv apelanta 30. januara 2007. godine, koja je potvrđena 8. februara 2007. godine. Predmetni krivični postupak je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 K 002681 15 Kž od 30. juna 2015. godine. Međutim, kako je predmetni krivični postupak vođen i za druga krivična djela za koja je protiv apelanta podnesena optužnica, Ustavni sud primjećuje da je prva optužnica u tom postupku protiv apelanta podnesena 22. augusta 2006. godine (postupak po navedenoj optužnici spojen s krivičnim postupkom po optužnici od 30. januara 2007. godine). Stoga će Ustavni sud od tog momenta računati početak krivičnog postupka budući da ni apelant, a ni redovni sudovi nisu ukazali na neki raniji momenat saznanja za vođenje predmetnog krivičnog postupka protiv apelanta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je predmetni krivični postupak trajao ukupno osam godina i 11 mjeseci, računajući od momenta podizanja optužnice od 22. augusta 2006. godine do momenta donošenja drugostepene presude (30. juni 2015. godine).
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
46. U pogledu složenosti postupka, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku u kojem je apelanta Tužilaštvo optužilo za više krivičnih djela, zbog čega je Općinski sud prvo odlučio izvršiti spajanje postupaka, a onda je neke postupke razdvojio. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu.
47. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama u relevantnom periodu na bilo koji način odugovlačio predmetni postupak.
48. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je predmetni krivični postupak vođen za više krivičnih djela za koja je apelant optužen optužnicama Tužilaštva. U skladu s tim Općinski sud je u predmetnom postupku morao da preduzima više procesnih radnji u smislu spajanja, razdvajanja krivičnih postupaka, kao i apelantovog izjašnjenja o krivici za svako od tih krivičnih djela za koja je optužen i to po svim tačkama optužnice. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetnom postupku odbio optužbu protiv apelanta zbog produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 3. KZFBiH. Po mišljenju Ustavnog suda, sve radnje koje je bilo neophodno preduzeti od strane prvostepenog suda u predmetnom krivičnom postupku mogu se smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za trajanje prvostepenog postupka u periodu dužem od osam godina. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelant osporenom presudom Općinskog suda od 2. februara 2015. godine oglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav. 1. KZFBiH Ustavni sud ne može u konkretnom slučaju utvrditi kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku pred prvostepenim sudom.
49. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud svoju presudu donio 30. juna 2015. godine, dakle u veoma kratkom roku, računajući od momenta dostavljanja prvostepenog spisa tom sudu (20. april 2015. godine), te da su pred drugostepenim sudom pogotovo ispoštovane garancije suđenja u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Imajući u vidu navedeno, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, ocjenom provedenih dokaza, utvrdili sve relevantne činjenice iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak o apelantovoj krivično-pravnoj odgovornosti, pri čemu je apelantu omogućeno da pod istim uvjetima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku, a dužina predmetnog krivičnog postupka, s obzirom na brojnost krivično-pravnih radnji koje su apelantu stavljene na teret, što je podrazumijevalo provođenje obimnog dokaznog postupka, u okolnostima konkretnog slučaja zadovoljava kriterij razumnog roka.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman