Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-19/16 (E. A. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-19/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-19/16, rješavajući apelacije Emine Adilović i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Emina Adilović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 003380 14 Rev od 27. oktobra 2015.
godine;
Amir Kovačević, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 021308 15 Rev od 28. septembra 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 021308 12 Gž od 14. novembra 2014. godine;
Ibrahim Hadžić, Fatima Durmišević, Ramo Hadžić, Šaban Hadžić, Salih Hadžić, Rašida Mujanović, Ferid Hadžić i Zahida Halilović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 002409 14 Rev od 22. septembra 2015.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-19/16
1. Emina Adilović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sanskog Mosta, podnijela je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 003380 14 Rev od 27. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene odluke kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja (E. R.), te je utvrđeno da predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke) čine bračnu stečevinu tužitelja i apelantice i da je udio tužitelja sticajem bračne stečevine ½ dijela predmetnih nekretnina, a druga polovina istih nekretnina bračna stečevina apelantice.
2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, je utvrđeno da su stranke (apelantica i tužitelj) za vrijeme trajanja braka, odnosno vanbračne zajednice, stekle radom predmetnu nekretninu, koju su zajedno kupili, platili, a potom zajedničkim radom renovirali stambeni objekat. Dalje je utvrđeno da apelantica nije dokazala da predmetna nekretnina predstavlja njenu posebnu imovinu, jer utvrđeno činjenično stanje govori suprotno – da su stranke zajedničkim radom u toku trajanja braka, odnosno vanbračne zajednice kupile kuću i zemlju koju su zatim zajedno adaptirali, osposobili za stanovanje i stanovali u njoj. Također je utvrđeno da činjenica da je apelanticin otac dao 5.000,00 KM, na ime kapare, pozivom na odredbe člana 251. stav 2. porodičnog zakona, pridaje značaj poklona učinjenog bračnim partnerima, a ne samo tuženoj, jer je poklon učinjen u vrijeme kada su bili skladni odnosi između stranaka, koji su živjeli u vanbračnoj zajednici, imali jedno dijete i zajedno adaptirali kuću.
AP-20/16
3. Amir Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 31. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 021308 15 Rev od 28. septembra 2015. godine kojim je odbačena revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 32 0 P 021308 12 Gž od 14. novembra 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-503/15 od 15. aprila 2015. godine, u odnosu na predmet AP-505/15, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je preinačena prvostepena presuda nadležnog suda na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je na predmetnim nekretninama (bliže opisane u izreci prvostepene odluke) stekao pravo vlasništva održajem, što je tužena (Općina Tuzla) dužna trpiti da se apelant na osnovu presude uknjiži kao vlasnik.
4. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da u smislu člana 77.stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, u odnosu na tuženu, apelant nema zakonit posjed predmetnih nekretnina na temelju punovažnog pravnog posla, zbog čega u smislu člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, nije ni mogao steći pravo vlasništva dosjelošću na suvlasničkom dijelu tužene, jer nema zakonitog posjeda na tom suvlasničkom dijelu predmetnih nekretnina. Dalje se navodi da prema podacima spisa proizlazi da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28.05.2010.godine i da su 10.10.1995.godine,tj.u vrijeme stupanja na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa, predmetne nekretnine bile u suvlasništvu tužene i pravnih prednika lica koja su svoj suvlasnički dio prodali apelantu, te da stupanjem na snagu navedenog zakona dopuštena je dosjelost i na zemljištu u društvenoj svojini (državnoj svojini), kakav karakter ima predmetni suvlasnički dio spornih nekretnina. S obzirom na navedeno Kantonalni sud konstatuje da kako je tužba podnesena 28.05.2010.godine, to do podnošenja nije protekao rok za vanrednu dosjelost od 20 godina, čijim protekom se stiče pravo vlasništva dosjelošću, te zbog toga apelant nije ni mogao steći pravo vlasništva dosjelošću na suvlasničkom dijelu tužene u smislu člana 32. stav 2. .Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, na što se svode žalbeni prigovori tužene. AP-233/16
5. Ibrahim Hadžić, Fatima Durmišević, Ramo Hadžić, Šaban Hadžić, Salih Hadžić, Rašida Mujanović, Ferid Hadžić i Zahida Halilović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnijeli su 11. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 1 P 002409 14 Rev od 22. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija apelanata podnesena protiv drugostepene odluke kojom je odbije tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da predmetne nekretnine (bliže opisane u izreci prvostepene odluke) predstavljaju zaostavštinu H. H., oca apelanata, te shodno tome da tuženi (E. H., E. M., F. M., S. H., F. H. S. H., S. H., S. M., H. B., B. Z. i S. M.) trpe da se ova imovina raspodijeli H. H. nasljednicima.
6. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da polazeći od činjeničnog utvrđenja, za koje je i revizijski sud vezan, pravilno su nižestepeni sudovi odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata primjenom pravila o teretu dokazivanja budući da apelanti provedenim dokazima nisu dokazali svoje tvrdnje da predmetne nekretnine predstavljaju zaostavštinu njihovog oca, niti su dokazali da je majka (nana apelanata) njihovog oca za života raspolagala svojom imovinom u korist njihovog oca, kao ni da je prednik apelanata iste stekao na drugi način. Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-19/16.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman