Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-138/13 (R. P.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zamjena nekretnina
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-138/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 138/13, rješavajući apelaciju Rudolfa Pavlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rudolfa Pavlovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000836 12 Rev od 3. jula 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Rudolf Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gline, Republika Hrvatska, podnio je 10. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000836 12 Rev od 3. jula 2012. godine. Apelant je 25. februara 2013. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1803/09 od 23. februara 2012. godine kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 317 od 8. aprila 2009. godine i predmet vratio tom sudu sa nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 8. marta 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 18. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-2577/00 od 5. februara 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) zaključen 7. septembra 1995. godine između apelanta i Dejana Rađenovića (u daljnjem tekstu: tuženi), ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci 14. septembra 1995. godine pod brojem I-OV-4095/95, kojim su zamijenjene apelantove nekretnine u Banjoj Luci precizirane u presudi za nekretnine tuženog u Glini, Republika Hrvatska, također precizirane u presudi, te da se tuženi obaveže da trpi uspostavu zemljišnoknjižnog stanja prije zaključenja navedenog ugovora, kao i da se tuženi obaveže da apelantu preda u posjed nekretnine u Banjoj Luci, a apelant obaveže da tuženom preda nekretnine u Glini, uz obavezu naknade troškova parničnog postupka. Stavom II presude usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog te je utvrđeno da je pravno valjan sporni ugovor čije utvrđenje ništavosti zahtijeva apelant. Stavom III apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi dok je stavom IV izreke odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje rješenja o privremenoj mjeri kojom bi se zabranilo prometovanje predmetnih nekretnina u Banjoj Luci.
7. U obrazloženju je između ostalog navedeno da je Osnovni sud, na osnovu iskaza apelanta, njegove supruge, te svjedoka poimenično navedenih u presudi (direktora škole u kojoj je apelant radio) zaključio, da je sporni «ugovor zaključen pod pritiskom tada opšte situacije». Naime, sud je naveo da su njihovi iskazi saglasni s bitnim navodima iz kojih proizlazi da su tokom avgusta 1995. godine, dok se apelant nalazio na radnoj obavezi, apelantovu suprugu maltretirale nepoznate izbjeglice, zbog čega su se ona i apelant, kao pripadnici manjinskog naroda, osjećali ugroženim. Sud je, također, naveo da je apelantova supruga, zbog navedenih uznemiravanja i tadašnjih nesigurnih uvjeta, došla u teško psihičko stanje, zbog čega je apelant odlučio da zaključi sporni ugovor. Međutim, Osnovni sud je naveo i da provedeni dokazi govore da se kasnije, po prestanku rata, kada više nisu postojali vanredni uvjeti koji bi utjecali na apelantovu volju, apelant saglasio i prihvatio sporni ugovor kao izraz njegove stvarne volje. Naime, u dokaznom postupku je utvrđeno da je tuženi na nekretnini u Banjoj Luci u periodu od aprila do novembra 1999. godine obavio znatne građevinske radove, sanirao ju i poboljšao, pri čemu je za obavljanje tih radova uložio značajna novčana sredstava. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je sam apelant u 1999. godini boravio u Banjoj Luci, te da je boravio i u samoj kući, ali da nije reagirao na izvođenje navedenih građevinskih radova, odnosno nije pokazao bilo kakvo nezadovoljstvo. Također, sud je naveo da je tuženi u dva navrata tokom 1999. godine, dok su se obavljali radovi na objektu u Banjoj Luci, prolazio kroz Glinu, kada je obišao i apelanta, te da ih je tada upoznao o sanaciji koja je bila u toku, pri čemu se ni apelant niti njegova supruga nisu usprotivili navedenom.
8. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj Gž- 1164/04 od 13. novembra 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio relevantne činjenice i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, te da taj sud u potpunosti prihvata činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda. Zatim je istakao da apelant ništavost predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina temelji samo na općepoznatim činjenicama rata i stanja neposredne ratne opasnosti koji su, kako tvrdi, ograničavali njegovu volju, pa da je slijedom odredbe člana 28. ZOO-a izostala njegova volja za zaključivanje takvog ugovora. Međutim, Okružni sud je istakao da su se u sličnim općim okolnostima, izazvanim ratom, nalazile obje stranke, kao pripadnici manjinskih naroda u mjestima svog prijeratnog prebivališta, pa se po mišljenju tog suda može zaključiti da su same stranke svojom voljom odlučile da prevaziđu nametnutu im situaciju i odlučile da zaključe sporni ugovor, te urede svoje odnose tako da obje strane nakon razmjene budu zadovoljne, što su potvrdili i dokazi tokom postupka. Okružni sud je, također, naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant u Banjoj Luci sve vrijeme rata bio zaposlen u Elektrotehničkoj školi, da mu je radni odnos raskinut na njegov zahtjev 1995. godine, te da je bio u veoma dobrim odnosima sa svojim komšijama, kao i sa tuženim, sa kojim je imao kontakte i nakon zamjene spornih nekretnina. Zatim, da apelant u svom iskazu nije dokazao prisilu ili pritisak koji je direktno utjecao na njega ili njegovu suprugu i natjerao ga da zaključi sporni ugovor s tuženim. Naime, iz izjava saslušanih svjedoka proizlazi da je kod apelanta i njegove supruge postojala volja za razmjenom nekretnina kako bi otišli svojoj djeci u Hrvatsku, zbog čega taj sud smatra iskaz apelantove supruge nevjerodostojnim. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su na apelantovu volju da zaključi sporni ugovor zasigurno utjecale vanredne okolnosti izazvane ratom, ali da se apelant u potpunosti saglasio s ovim ugovorom zbog toga što se, između ostalog, pasivno ponašao. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da predmetni ugovor nije zaključen protivno prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima u smislu odredbe člana 103. ZOO-a.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 317 od 8. aprila 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj Gž-1164/04 od 13. novembra 2006. godine.
10. U obrazloženju revizijske presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te istakao da je apelant revizijom osnovano tvrdio da sudovi nisu mogli odlučivati istovremeno o zahtjevima iz tužbe i protivtužbe, koji su faktički identični (prigovor litispendencije). Naime, odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništavost spornog ugovora, znači i utvrđenje njegove pravne valjanosti, tako da je po ocjeni Vrhovnog suda odlučivanje o protivtužbenom zahtjevu tuženog da se utvrdi pravna valjanost spornog ugovora bilo suvišno, jer je odlučivano u tužbi o istom zahtjevu. Međutim, s obzirom na konačan rezultat, odnosno na pravne posljedice iz pobijane presude, a to je pravna valjanost spornog ugovora, propust suda da odbaci kasnije podnesenu tužbu za utvrđivanje pravne valjanosti tog ugovora, koja je spajanjem parnica postala protivtužba, po ocjeni Vrhovnog suda ne predstavlja povredu postupka iz člana 209. ZPP-a, koja bi utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude.
11. Vrhovni sud je obrazložio da apelant svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je sporni ugovor „zaključen u ratnim okolnostima i kao takav ne predstavlja rezultat slobodno izražene volje stranaka zbog čega je ništav, bez obzira što su ispunjene formalno-pravne pretpostavke za njegovu valjanost“. Vrhovni sud je citirao i član 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti kojim je propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Dalje, Vrhovni sud je istakao da sporni ugovor zadovoljava i uvjete pravne valjanosti propisane odredbom člana 1. Uredbe sa zakonskom snagom o dopuni Zakona o primjeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, kojom je propisano da je dozvoljena zamjena nepokretnosti u privatnoj svojini građana na teritoriji Republike Srpske za nepokretnosti na drugoj teritoriji, ako su vlasnici iz Republike Srpske u posjedu tih nepokretnosti. U konkretnom slučaju je nesporno da je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora 7. septembra 1995. godine apelant bio u posjedu nekretnina u Banjoj Luci. Dalje, Vrhovni sud se pozvao i na odredbu člana 552. ZOO-a, kojom je propisano da se ugovorom o razmjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču predati stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo svojine na toj stvari.
12. Vrhovni sud je podsjetio da je slobodna i ozbiljna volja (član 28. stav 2. ZOO-a) jedan od osnovnih elemenata za nastanak ugovora (član 26. ZOO-a), prema kojem je ugovor zaključen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Činjenica da je sporni ugovor zaključen u toku ratnih sukoba na prostoru BiH i dijelu Republike Hrvatske, po mišljenju Vrhovnog suda „nije dovoljna za zaključak da je [apelant] ugovor zaključio pod pritiskom čak i kada se uzme u obzir pretpostavka opštih okolnosti obzirom da je apelant hrvatske nacionalnosti“. Naime, kako je naveo Vrhovni sud, prema utvrđenim činjenicama u vrijeme izbijanja ratnog sukoba apelant je boravio u Banjoj Luci, bio je zaposlen u Elektrotehničkoj školi gdje mu je radni odnos transformiran u radnu obavezu u smislu člana 112. Zakona o primjeni Zakona o radnim odnosima u vrijeme neposredne ratne opasnosti («Službeni glasnik RS» broj 1/94 – posebno izdanje), te je dio svoje vojne obaveze kao građanin Republike Srpske obavljao kao radnu obavezu u skladu sa Zakonom o primjeni Zakona o odbrani u uvjetima neposredne ratne opasnosti («Službeni glasnik RS» broj 1/94 – posebno izdanje), na što je bio obavezan kao i drugi građani Republike Srpske starosti od 17 do 65 godina po odredbama čl. 6. i 7. navedenog zakona. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da apelant neosnovano „nastoji prikazati svoju radnu obavezu i boravak na frontu u takozvanom nastavničkom odredu kao direktan pritisak na njega koji je vršen izvan težine i pritiska opšte ratne situacije, a koji je bio jednak za sve građane Republike Srpske“.
13. Vrhovni sud je zaključio da je „pravilan zaključak nižestepenih sudova da, čak i pod uslovom da su na volju [apelanta] da zaključi sporni ugovor, imale uticaja ratne okolnosti, on se saglasio s ugovorom svojim naknadnim ponašanjem. Činjenica da pet godina nakon zaključenja ugovora nije tražio utvrđenje njegove ništavosti, da je dolazio u Banju Luku 1999. godine kada je posjetio tuženog za vrijeme izvođenja građevinskih radova koje je tuženi izvodio na razmijenjenoj nekretnini u Banjoj Luci, da se izvođenju tih radova nije usprotivio i da je tek nakon završetka radova podnio tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora idu u prilog pravilnosti zaključka sudova da je [apelant] prihvatio predmetni ugovor kao izraz svoje slobodno formirane volje“. Također, Vrhovni sud je naveo da na pravilnost ovakvog zaključka ne može utjecati ni apelantova tvrdnja u reviziji „da ranije nije bio u poziciji da podnese tužbu budući da je Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine donesen tek krajem 1998. godine. Naime, nepostojanje propisa o vraćanju napuštene imovine, nije bilo prepreka za podnošenje tužbe za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora jer se takva tužba mogla podnijeti u bilo koje vrijeme“.
14. Konačno, Vrhovni sud je istakao da je bez utjecaja na ishod konkretnog postupka i apelantova tvrdnja da je pogrešan zaključak suda da se „naknadno 'usaglasio sa ugovorom', jer se nikada nije uknjižio u javnim evidencijama kao vlasnik nekretnina u Glini. Na ovu okolnost [apelant] nije izveo nikakve dokaze iako mu je na pripremnom ročištu održanom 1. 10. 2003. godine naloženo da sudu dostavi izvode iz zemljišnih knjiga“. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da spornom ugovoru nedostaje element dobrovoljnosti, niti da je moguće izvršiti restituciju, odnosno, vraćanje ranijeg faktičkog i pravnog stanja, čime su pravilno primijenili član 8. ZPP-a. Kako ne postoje zakonski uvjeti za ništavost spornog ugovora, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Vrhovni sud je zaključio da se ne može smatrati da je apelantu uskraćeno pravo na povratak i pravo na dom, jer je on slobodnom voljom odlučio da mu dom bude na teritoriji Republike Hrvatske. Prema tome, s obzirom da nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje apelantova revizija ukazuje, niti je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
15. Protiv navedene presude apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je donio Odluku broj AP 1803/09 od 23. februara 2012. godine kojom je usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 317 od 8. aprila 2009. godine i predmet vratio tom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi također istakao da sama činjenica da je ugovor zaključen pod pritiskom ratnih dejstava ne može biti dovoljna za zaključak da je apelant ugovor zaključio pod pritiskom budući da je apelant bio u poziciji kao i ostali građani Republike Srpske. Međutim, Vrhovni sud je naveo i da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da, čak i pod uslovom da su na volju [apelanta] da zaključi sporni ugovor imale uticaja ratne okolnosti, on se saglasio sa ugovorom svojim naknadnim ponašanjem. Imajući u vidu navedeno, kao i djelimično suprotne zaključke nižestepenih sudova u vezi s postojanjem mana volje kod apelanta prilikom zaključivanja spornog ugovora, te imajući u vidu relevantne odredbe ZZP-a koje reguliraju postupak po reviziji, Vrhovni sud je s aspekta odredbi koje reguliraju njegovo ovlaštenje da cijeni da li je pravilno primijenjeno materijalno pravo, bio obavezan navesti jasne i razumljive razloge vezane za primjenu materijalnog prava, te u tom smislu dati obrazloženje koje će zadovoljavati standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Međutim Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude nije iznio jasan stav u vezi s ključnom činjenicom - slobodno izraženom apelantovom voljom. Ovo upravo proizlazi iz dijela obrazloženja u kojem Vrhovni sud ističe čak i pod uvjetom da su na volju [apelanta] da zaključi sporni ugovor imale uticaja ratne okolnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud bio nedosljedan u svojoj odluci, jer je potvrdio odluke nižestepenih sudova koje su na osnovu istog činjeničnog stanja izvele različite zaključke u pogledu postojanja pritiska na apelanta da zaključi sporni ugovor. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, neupitna obaveza Vrhovnog suda da s aspekta primjene materijalnog prava, odnosno eventualnih povreda odredaba parničnog postupka u smislu svoje nadležnosti iz člana 240. ZPP-a, otkloni nedoumice vezane za postojanje eventualnih mana volje kod apelanta. Međutim, Vrhovni sud je u svojoj odluci također ostao nedorečen u ovom pogledu, odnosno kontradiktoran s aspekta zaključka o ovom pitanju, a samim tim i s aspekta primjene materijalnog prava. Naime tek u situaciji kad postoji direktan i nedvosmislen odgovor na ovo pitanje (da li je prilikom zaključivanja ugovora kod apelanta postojala mana volje) moguće je procijeniti da li je u konkretnom slučaju materijalno pravo pravilno primijenjeno, a samim tim i da li je došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
17. U tom kontekstu, a u prilog činjenici da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda nije na pouzdan način moguće utvrditi da li je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo u vezi sa zaključkom nižestepenih sudova da je apelant naknadnim ponašanjem konvalidirao sporni ugovor, Ustavni sud podsjeća na svoj stav iznesen u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3766/08 od 12. oktobra 2011. godine (objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 99/11 od 13. decembra 2011. godine; dostupna i na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u predmetnoj odluci između ostalog naveo da se prilikom utvrđivanja ništavosti ili rušljivosti ugovora ocjenjuju nedostaci koje je ugovor imao u vrijeme zaključenja (tačka 53), te je naveo cijeneći obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda u tom predmetu da Ustavni sud ima u vidu i odredbu člana 107. stav 1. ZOO, kojim je izričito navedeno da ništav ugovor ne postaje punovažan kada zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane, koja, prema mišljenju Ustavnog suda, upravo ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, odnosno opovrgava pravni stav Vrhovnog suda da se apelant prešutno saglasio da je sporni ugovor zaključen njegovom slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim ili rušljivim (tačka 54). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda u konkretnom slučaju također nije jasno da li se primarni razlog za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva odnosi na okolnost da u vrijeme zaključivanja spornog ugovora kod apelanta nisu postojale mane volje, ili okolnost da se apelant svojim naknadnim ponašanjem saglasio sa spornim ugovorom. Pri tome Ustavni sud naglašava da ni navodi Vrhovnog suda da apelant „pet godina nakon zaključenja ugovora nije tražio utvrđenje njegove ništavosti“, sami po sebi, ne mogu ići u prilog zaključku suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u konkretnoj pravnoj stvari, budući da je odredbama ZOO propisano da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (član 110). U kontekstu navedenog, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, te podržavajući svoju praksu u predmetu koji je s ovog aspekta pokretao slična pravna pitanja (mutatis mutandis AP 3766/08, tač. 53. i 54), Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije na jasan i nedvosmislen način dao obrazloženje svog pravnog stanovišta vezanog za primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju na način koji bi zadovoljio standarde pravičnog suđenja, čime su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“
18. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 P 000836 12 Rev od 3. jula 2012. godine kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su parnične stranke zaključile ugovor o razmjeni 7. septembra 1995. godine kojim je apelant prenio tuženom pravo svojine na nekretninama u Banjoj Luci, a tuženi apelantu na nekretninama u Glini te da nije sporno ni da je ugovor zaključen u zakonom propisanoj formi i da su stranke stupile u posjed razmijenjenih nekretnina. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, sporno je da li je na apelanta vršen pritisak na konkretan način u cilju formiranja njegove volje za zaključenje predmetnog ugovora koja je protivna njegovoj stvarnoj volji. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da činjenica da je sporni ugovor zaključen u toku ratnih sukoba na prostoru BiH i dijelu Republike Hrvatske nije dovoljna za zaključak da je apelant ugovor zaključio pod pritiskom čak i kad se uzme u obzir pretpostavka općih okolnosti s obzirom da je tužitelj hrvatske nacionalnosti. Prema utvrđenim činjenicama, u vrijeme izbijanja ratnog sukoba apelant je boravio u Banjoj Luci, bio zaposlen u Elektrotehničkoj školi gdje mu je radni odnos transformiran u radnu obavezu primjenom člana 112. Zakona o primjeni Zakona o radnim odnosima u vrijeme neposredne ratne opasnosti ("Službeni glasnik RS", br. 1 '94 – posebno izdanje), te je dio svoje vojne obaveze kao građanin Republike Srpske obavljao kao radnu obavezu u skladu sa Zakonom o primjeni Zakona o odbrani u uvjetima neposredne ratne opasnosti ("Službeni glasnik RS", br. 1/94 - posebno izdanje), na što je bio obavezan kao svi drugi građanin Republike Srpske starosti od 17 do 65 godina po odredbama člana 6. i člana 7. navedenog zakona. Dakle, prema obrazloženju tog suda, neosnovano apelant nastoji prikazati svoju radnu obavezu i boravak na frontu u takozvanom nastavničkom odredu kao direktan pritisak na njega koji je vršen izvan težine i pritiska opće ratne situacije, koji je bio jednak za sve građane Republike Srpske.
19. Prema obrazloženju Vrhovnog suda bez značaja je i tvrdnja apelanta da su mu djeca boravila u Republici Hrvatskoj zbog rata i opasnosti, a ne zbog školovanja kako su zaključili nižestepeni sudovi kao i da apelant tokom postupka nije tvrdio ni predložio dokaze na okolnost da je vršen pritisak na njegovu djecu, a preko njih i na njega te da ih je zbog toga poslao u Hrvatsku kako bi ih zaštitio od ratnih dešavanja. Naprotiv, iz iskaza apelanta na ročištu preciziranom u presudi, proizlazi, kako je naveo taj sud, da je apelantova kćerka studirala u Zagrebu i prije početka rata u BiH a sin je zbog nedostatka električne energije u BiH kao tehničkog uvjeta za školovanje otišao u Pirot gdje je dovršio srednje obrazovanje nakon čega se preselio u Republiku Hrvatsku. Prema mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi nepotrebno u obrazloženju svojih odluka insistiraju na ponašanju stranaka prema razmijenjenoj imovini nakon zaključenja ugovora o razmjeni i stupanja u posjed te imovine. Istina je, kako je naveo Vrhovni sud, da prema utvrđenim činjenicama proizlazi da su kratko vrijeme nakon zaključenja ugovora stranke stupile u posjed razmijenjene imovine, da je tuženi izvršio uknjižbu imovine u Banjoj Luci na svoje ime, da su stranke nakon što su uspostavljene veze i omogućeno kretanje ljudi ostale u dobrim odnosima i uzajamno se posjećivale, da apelant 1999. godine prilikom posjete Banjoj Luci nije reagirao na obnavljanje i dograđivanje te imovine koje je vršio tuženi i da je apelant tek 2000. godine podnio zahtjev za povrat imovine, ali takvo ponašanje apelanta, prema mišljenju Vrhovnog suda, nakon zaključenja ugovora o razmjeni ne znači obavezno njegov naknadni pristanak, odnosno naknadno formiranje volje za zaključenje predmetnog ugovora. Vrhovni sud je istakao da se razlozi za ništavost ugovora moraju cijeniti prema vremenu zaključenja ugovora, bez obzira na kasnije ponašanje ugovornih strana, pri čemu treba imati u vidu odredbu člana 107. stav 1. ZOO-a po kojoj ništav ugovor ne postaje punovažan kad zabrana ili koji drugi uzrok ništavosti naknadno nestane.
20. Prema obrazloženju Vrhovnog suda u konkretnoj situaciji drugostepeni sud je pravilnom primjenom odredbe člana 8. ZPP RS zaključio da apelant svojim iskazom i drugim provedenim dokazima nije dokazao postojanje pritiska kojim je determinirano formiranje njegove volje za zaključenje spornog ugovora o razmjeni u vrijeme njegovog zaključenja. Naime, prema obrazloženju presude, jedini izvedeni dokaz koji ide u prilog činjenici da je u vrijeme zaključenja ugovora bilo nekakvog direktnog pritiska na apelanta je iskaz njegove supruge koja je istakla da su u vrijeme odvijanja oružane akcije „Oluja" u Hrvatskoj, kući apelanta dolazile naoružane osobe koje su navodno prijetile i zahtijevale njihovo iseljenje iz kuće te da su se neki od njih pojavili i nakon nekoliko dana. Vrhovni sud je istakao da je istu tvrdnju iznio i apelant u svom iskazu kao i svjedok poimenično naveden u presudi, ali da su u iskazima istakli da su do saznanja o prijetnjama uniformiranih ljudi došli posrednim putem i to iz priče svjedoka – apelantove supruge. Prema mišljenju Vrhovnog suda zbog navedenog iskazi apelanta i navedenog svjedoka gube na vjerodostojnosti jer osim srodnosti s apelantom i zainteresiranosti za ishod ove parnice, prema mišljenju tog suda pri ocjeni iskaza apelantove supruge trebalo je imati u vidu i nepodudarnost njenog iskaza s iskazima svjedoka poimenično navedenih u presudi u dijelovima koji se odnose na prijetnje uniformiranih lica, jer su se prema iskazu apelantove supruge nepoznati uniformirani ljudi vraćali nakon dva dana čemu je prisustvovala svjedokinja poimenično navedena u presudi, dok se prema iskazu te svjedokinje ti ljudi nisu vraćali dok je ona bila prisutna. Isto tako, kako je naveo Vrhovni sud, apelantova supruga je u svom iskazu tvrdila da je nakon prijetnji noć provela kod komšinice dok je ta komšinica svjedokinja u svom iskazu izjavila da apelantova supruga nikad nije kod nje prenoćila.
21. Kako, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ni iz ostalih provedenih dokaza (iskaza saslušanih svjedoka, iskaza parničnih stranaka) ne proizlaze ni indicije da je na tužitelja vršen direktan pritisak radi zaključenja predmetnog ugovora o razmjeni, nego naprotiv, da je tužitelj živio i radio u Banjoj Luci ravnopravno s ostalim građanima koliko su dozvoljavali ratne okolnosti i okruženje, drugostepeni sud je pravilno zaključio da apelant nije ničim dokazao da njegova volja u vrijeme zaključenja ugovora nije formirana i izražena slobodno i ozbiljno u skladu sa odredbom člana 28. stav 2. ZOO-a, nego je rezultat njegovog promišljanja i analize situacije, te odluke da na taj način riješi pitanje svoje imovine i nastani se u Republici Hrvatskoj. Prema ocjeni tog suda pravilno je drugostepeni sud zaključio da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o razmjeni nisu postojali razlozi za ništavost ugovora u smislu odredbe člana 103. ZOO-a a stav nižestepenih sudova o naknadnom prihvaćanju ugovora o razmjeni ne može utjecati na zakonitost njihovih odluka. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant navodi da Vrhovni sud nije postupio po nalogu Ustavnog suda iz odluke AP 1803/09 i nije usvojio njegovu tužbu niti donio novu odluku nego se bavio utvrđivanjem sitnica u smislu da li je neko direktno prijetio apelantu ili ne. Apelant smatra da je u situaciji kada je vladao rat na prostorima BiH i kada su rušene džamije u Banjoj Luci i gradom hodali naoružani pripadnici raznih jedinica navedeno predstavljalo dovoljan pritisak na apelanta da bez svoje volje razmijeni nekretnine te da nije bilo potrebno utvrđivati da li je neko direktno prijetio apelantu. Smatra da je nezakonit stav Vrhovnog suda da je iskaz njegove supruge pristrasan i da se ne može prihvatiti te da nisu tačni iskazi ostalih svjedoka koji se u presudi spominju. Također, smatra da činjenica da je tek krajem 1995. godine otišao iz Banje Luke ne može predstavljati dokaz da je svojom voljom potpisao ugovor o razmjeni jer su mu i djeca na početku rata otišla iz grada u Hrvatsku zbog straha.
b) Odgovor na apelaciju
23. Vrhovni sud je naveo da u postupku pred redovnim sudovima nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da u potpunosti ostaje kod razloga i zaključaka iznesenih u osporenoj odluci zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93 i 74/04) relevantne odredbe glase: Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 103.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
25. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve čijnenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI. Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000836 12 Rev od 3. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 10. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet osporavanja apelacijom presuda Vrhovnog suda koja je donesena u postupku utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o razmjeni nekretnina, dakle postupka u kojem se odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta i tuženog iz čega proizlazi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjljivi.
34. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud donio osporenu presudu u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda broj AP 1803/09 prema kojoj je bio obavezan razmotriti i razriješiti pitanje da li je bilo pritisaka na volju apelanta za zaključenje spornog ugovora i to u momentu njegovog zaključenja te da razjasni koji su razlozi odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva da li nedostatak u volji za zaključenje spornog ugovora ili naknadna konvalidacija istog uz konstataciju da će Ustavni sud ispitati da li je relevantno pravo proizvoljno primijenjeno tek kada Vrhovni sud otkloni nedoumice vezane za postojanje eventualnih mana volje kod apelanta. S tim u vezi Ustavni sud prije svega zapaža da, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud nije bio u obavezi donijeti usvajajuću presudu. Osim toga Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporene presude jasno proizlazi da je Vrhovni sud dao odgovore na pitanja koja su se postavila u postupku povodom apelantove tužbe a na koja do tada nisu bila data jasna obrazloženja i odgovori. Naime, iz osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud argumentirano obrazložio da na apelanta nije vršen pritisak za zaključenje spornog ugovora te da je ugovor zaključen uz slobodno iskazivanje volje u smislu odredbi člana 28. ZOO-a. Zbog toga Ustavni sud smatra navode apelanta, da Vrhovni sud nije postupio u skladu sa odlukom Ustavnog suda broj AP 1803/09, neosnovanim.
36. Nadalje, apelant tvrdi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je zaključio da nije bilo direktnih pritisaka na apelanta vezano za zaključenje spornog ugovora s obzirom da apelant smatra da je dovoljan pritisak bila kompletna tadašnja situaciji te da nije mogao odbiti svjedočenje njegove supruge samo zato što su bračni partneri. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoj stav iskazan u više odluka u kojim je rješavano slično činjenično i pravno pitanje. Tako je Ustavni sud npr. u predmetu broj AP 455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio stav da „ (...) sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sam po sebi, ex lege, ništav, jer se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica dati pravna ocjena u skladu sa materijalnim propisima (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Iz navedenog proizlazi da je utvrđivanje ništavosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja“.
37. Dakle, suprotno mišljenju i navodima apelanta, sama činjenica da je sporni ugovor zaključen u toku rata nije bila dovoljna da bi se utvrdila ništavost spornog ugovora već je bilo potrebno utvrdili sve činjenice i okolnosti koje su postojale u trenutku zaključenja spornog ugovora a koje su se odnosile na stranke koje su ugovor zaključile. U vezi s tim iz osporene presude nesporno proizlazi da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto je zaključio da nije bilo mana volje na strani apelanta prilikom zaključenja spornog ugovora niti direktnih na apelanta niti indirektnih preko članova njegove porodice. Vrhovni sud je pri tome ukazao da je jedino apelantova supruga tvrdila da je vršen pritisak direktno na apelanta dok u toku cijelog postupka niti jedan od ostalih svjedoka niti bilo koji drugi materijalni dokaz nisu ukazivali na postojanje takvog pritiska. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud obrazložio i da i iz iskaza apelantovih komšija proizlazi da nije bilo nikakvih pritisaka na apelanta (i njegovu suprugu) u cilju zaključenja spornog ugovora te da su za navodne pritiske saznali indirektno, iz priča apelantove supruge ali da niko od tih svjedoka nije prisustvovao bilo kakvim događajima iz kojih bi pritisci proizlazili. Osim toga iz osporene presude jasno proizlazi i da su svjedoci, poimenično navedeni u presudi (a i sam apelant), tvrdili da je apelant sa svim komšijama i tuženim sve vrijeme rata bio u dobrim odnosima, da je bio na radnoj obavezi u Elektrotehničkoj školi te da nije imao nikakvih problema za to vrijeme. S tim u vezi Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost zaključka Vrhovnog suda da je iskaz apelantove supruge nevjerodostojan, kao i da nema ništa što bi ukazivalo da je u odnosu na ovo pitanje Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne zakonske odredbe. Ovo posebno i zbog toga jer iz činjenica predmeta proizlazi da je u postupku utvrđeno da je i iz iskaza samog apelanta vidljivo da apelant nikada nije tvrdio (a to ne čini ni u postupku pred Ustavnim sudom) da su postojali direktni pritisci na njegovu volju ili indirektno preko članova porodice, prilikom zaključenja spornog ugovora.
38. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da apelant ne dovodi posebno u pitanje ocjenu iskaza njegove supruge već da smatra da se Vrhovni sud bavio „utvrđivanjem sitnica u situaciji kada je vladao rat na prostorima BiH i kada su rušene džamije u Banja Luci i gradom hodali naoružani pripadnici raznih jedinica navedeno predstavljalo dovoljan pritisak na apelanta da bez svoje volje razmijeni nekretnine te da nije bilo potrebno utvrđivati da li je neko direktno prijetio apelantu“. U vezi s tim Ustavni sud ističe da utvrđivanje postojanja direktnih ili indirektnih pritisaka na apelanta ne predstavlja sitnicu kako apelant tvrdi, već da se radi o standardnoj praksi u ovakvim i sličnim slučajevima kako je i navedeno u citiranoj odluci Ustavnog suda broj AP 455/09. Dakle, suprotno apelantovom shvatanju, sama činjenica da je ugovor zaključen u vrijeme kada su vladale općepoznate ratne okolnosti koje su utjecale na svaku osobu koja im je bila izložena, nije dovoljan dokaz da bi se utvrdilo da je bilo mana volje na strani ugovarača jer je potrebno utvrditi i posebne okolnosti vezane za svakog od učesnika u takvoj vrsti pravnog prometa na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o nepostojanju slobodne volje za zaključenje ugovora usljed pritisaka na ugovarača na direktan ili indirektan način. Ustavni sud, dovodeći u kontekst navedeni stav sa osporenom presudom Vrhovnog suda, smatra da je Vrhovni sud postupio u skladu s tim standardima i da je u obzir uzeo sve, kako opće tako i posebne, okolnosti vezane za konkretnu situaciju te da je dovodeći ih u međusobnu vezu izveo zaključak da u konkretnom slučaju nije bilo pritisaka na apelantovu volju za zaključenje spornog ugovora zbog čega taj ugovor nije ništav. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu i da, suprotno apelantovim tvrdnjama, Vrhovni sud nije smatrao da je dokaz apelantove slobodne volje sama činjenica da je tek 1995. godine napustio Banju Luku, već da je, kako je već rečeno, u obzir uzeo sve okolnosti u kojima je apelant (i njegova porodica) u to vrijeme živio – da je nesmetano radio u Elektrotehničkoj školi, imao dobre odnose na okolinom, kontaktirao s tuženim sve vrijeme boravka u Banjoj Luci pa i nakon napuštanja tog grada, da su mu djeca boravila u Hrvatskoj i sl. što je precizirano u prethodnim tačkama ove odluke.
39. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili pogrešno utvrdio činjenice niti da je apelant bilo kojim argumentom i dokazom doveo u pitanje utvrđenje i zaključak Vrhovnog suda. Zbog toga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o nepostupanju Vrhovnog suda po odluci Ustavnog suda, o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani.
40. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na imovinu vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno niti su činjenice pogrešno utvrđene, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni pravo apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
42. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud donio odluku primjenjujući stavove Ustavnog suda iz odluke Ustavnog suda kojom je prethodna apelantova apelacija usvojena i presuda Vrhovnog suda ukinuta, odnosno kada je taj sud dao jasne i detaljne razloge za utvrđenje da nije bilo mana volje na strani apelanta prilikom zaključenja spornog ugovora o zamjeni nekretnina.
43. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje odnosno pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman