Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1321/16 (M. S.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Privođenje nadležnoj sudskoj vlasti u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Lišavanje slobode
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1321/16
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1321/16, rješavajući apelaciju Milenka Savića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Savića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003795 16 Kž 4 od 9. marta 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 003795 16 Kv 8 od 1. marta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pelagićeva, kojeg zastupa Marko Pisarević, advokat iz Brčkog, podnio je 24. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003795 16 Kž 4 od 9. marta 2016. godine i Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 003795 16 Kv 8 od 1. marta 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 30. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 4. aprila 2016. godine, dok Okružni sud i Okružno tužilaštvo nisu odgovorili.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 003795 15 Kpp 4 od 3. oktobra 2015. godine apelantu i još šestorici drugih suoptuženih je određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), a koji je produžen Rješenjem tog suda broj 13 0 K003795 15 Kv 5 od 30. oktobra 2015. godine.
6. Okružno tužilaštvo je 24. decembra 2015. godine podiglo optužnicu broj T15 0 KT 0018704 protiv apelanta i drugih suoptuženih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret, koju je Okružni sud potvrdio 25. decembra 2015. godine.
7. Okružni sud je, nakon potvrđivanja optužnice, povodom prijedloga Okružnog tužilaštva za produženje pritvora apelantu i drugim suoptuženim, održao ročište 30. decembra 2015. godine i potom donio Rješenje broj 13 0 K 003795 15 Kv 7 kojim se apelantu i drugim suoptuženim produžava pritvor po osnovu člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Određeno je da pritvor po tom rješenju može da traje najduže dvije godine s tim da će se vršiti kontrola opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca, od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
8. Odlučujući o žalbama branilaca apelanta i drugih suoptuženih, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 3 0 K 003795 16 Kž 3 od 15. januara 2016. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
9. Vršeći dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora prema apelantu i drugim suoptuženim, Okružni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 003795 16 Kv 8 od 1. marta 2016. godine kojim je apelantu i četvorici drugih, poimenično navedenih optuženih (u daljnjem tekstu: suoptuženi), produžio pritvor po osnovu člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da razlozi zbog kojih je apelantu i suoptuženim pritvor produžen rješenjem tog suda od 30. decembra 2015. godine, po mišljenju tog suda, i dalje egzistiraju, odnosno stanje stvari u pogledu osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora nije se promijenilo. Osnovana sumnja, kako je dalje navedeno, da su apelant i suoptuženi počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret proizilazi iz brojnih dokaza priloženih uz optužnicu, a prije svega iz rezultata posebnih istražnih radnji koje su sprovedene nad, tada osumnjičenim, apelantom i drugim suoptuženim, i to nadzora i tehničkog snimanja obavljenih telefonskih razgovora i razmijenjenih pisanih i slikovnih poruka, te e-mail poruka koje su primane i upućivane sa mobilnih telefona koje su koristili, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja tada osumnjičenih lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima. Navedeno je da su, između ostalog, iz sprovedenih istražnih radnji vidljivi kontakti između apelanta i drugih suoptuženih, te da su policijski službenici izvršili određena oduzimanja predmeta, odnosno opojne droge, koja se nesporno dovode u vezu sa predmetnim krivičnim djelom i koja, dovedena u vezu sa transkriptima razgovora između apelanta i drugih suoptuženih, potvrđuje osnovanu sumnju da su učinili predmetno krivično djelo. Okružni sud je, pored ostalog, naveo da iz transkripta „monitorisanog“ broja mobitela M. S. je vidljivo da je on kontaktirao sa apelantom na monitorisani broj (preciziran broj mobitela apelanta) u vezi sa nabavkom i prodajom opojne droge, odnosno ulja kanabisa, pa je tako 29. jula 2015. godine, a što je zabilježeno u komunikacijama preciziranih oznaka, evidentno da su se M. S. i apelant lično našli kako bi M. S. preuzeo ulje kanabisa od apelanta. Nadalje je navedeno da je nakon te komunikacije M. S. Kontaktirao sa izvjesnim L. kojem je trebalo da proda ulje kanabisa. Na osnovu svih analiziranih dokaza, te brojnih ostalih dokaza taksativno nabrojanih u optužnici i priloženih uz nju, Okružni sud je zaključio da su se u radnjama svih optuženih lica stekla sva obilježja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, čime je ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora koji se traži u smislu odredaba člana 197 ZKPRS.
11. U pogledu posebnog razloga za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Okružni sud je ukazao da je za krivično djelo iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS zaprijećena kazna zatvora od pet do 15 godina, što je objektivni uslov za produženje pritvora po ovom osnovu. Nadalje, utvrđeno je da su, osim objektivnog uslova, ispunjeni i subjektivni uslovi za produženje pritvora apelantu i drugim suoptuženim, i to po istom osnovu po kojem je i određen, jer u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i drugi suoptuženi, i nakon potvrđivanja optužnice, ukoliko se nađu na slobodi, ponoviti krivično djelo koje im se stavlja na teret. S tim u vezi je navedeno da su apelant i još trojica suoptuženih već pravosnažno osuđivani s tim da je suoptuženi R. Z. osuđivan na zatvorske kazne zbog istovrsnih krivičnih djela, te je vidljivo da izrečene sankcije nisu postizale nikakve rezultate ni kod jednog od optuženih, dakle, niti svoju svrhu niti cilj. Slijedom toga, Okružni sud je za svakog od optuženih pojedinačno naveo (apelant i još četvorica suoptuženih) podatke koji su proizašli iz izvoda iz kaznene evidencije (odluke kojima su osuđeni, krivična djela koja su počinili i izrečene sankcije). Za apelanta je navedeno da iz izvoda iz krivične evidencije proizilazi da je osuđivan Presudom Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 K 036758 15 k od 7. jula 2015. godine zbog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 KZRS i da mu je izrečena uslovna kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci sa rokom provjere od dvije godine. Potom je Okružni sud naveo da je iz navedenog vidljivo da se radi o višestrukim povratnicima, gdje je u odnosu na apelanta istaknuto da je osuđivan za krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija, „tako da se sasvim osnovano može očekivati da bi oni boravkom na slobodi ponovili isto ili slično krivično djelo“.
12. Okružni sud je naveo da je imao u vidu i da su se svi optuženi kontinuirano u periodu dok je trajalo „monitorisanje“ bavili nabavkom i prodajom opojnih droga, te se stoga sasvim osnovano može očekivali da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo. Takođe, Okružni sud je naveo da u radnjama svih optuženih ima elemenata organizovanosti s obzirom na količinu droge pronađene kod pojedinih optuženih, a koji su međusobno bili uvezani telefonskim kontaktima, te djelo vršili u jednom dužem vremenskom periodu (počev od 3. juna do 1. oktobra 2015. godine), što dodatno ukazuje na mogućnost ponavljanja djela. U odnosu na alternativne mjere, Okružni sud je smatrao da se nijednom drugom alternativnom mjerom ne bi obezbijedilo uspješno vođenje krivičnog postupka osim pritvora apelantu i drugim suoptuženim, jer se blažim mjerama ne bi moglo preduprijediti ponavljanje djela, ako bi se optuženi našli na slobodi. Zbog svega navedenog, Okružni sud je zaključio da su se u odnosu na apelanta i druge suoptužene stekli uslovi za produženje pritvora, u skladu sa odredbom člana 202 stav 1 ZKPRS po pritvorskom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
13. Odlučujući o žalbama branilaca apelanta i drugih suoptuženih, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 13 0 K 003795 16 Kž 4 od 9. marta 2016. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da je apelantov branilac žalbu izjavio zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sa prijedlogom da se žalba uvaži i apelant pusti na slobodu. Vrhovni sud je utvrdio da nisu osnovani argumenti žalbi apelanta i drugih suoptuženih da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijanog rješenja počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Istaknuto je da žalbe ističu navedene povrede, ali bez navođenja koju je to odredbu procesnog zakona sud povrijedio a da je ona u zakonu svrstana u bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 st. 1 i 2 ZKPRS. U pobijanom rješenju, kako je utvrdio Vrhovni sud, jasno i određeno su dati svi razlozi o odlučnim činjenicama kako u pogledu osnovane sumnje, tako i u pogledu posebnog pritvorskog razloga, tako da rješenje nije bez razloga o odlučnim činjenicama, kako je to u žalbama navedeno. Činjenica da žalbe ne prihvataju date razloge i postavljaju pitanja koja se odnose na druge optužene koji su zaključili sporazume o priznanju krivice i na taj način stekli drugi položaj u postupku, po ocjeni Vrhovnog suda, nema uticaja na razumljivost datih razloga i odluku o pritvoru u konkretnom slučaju.
14. U pogledu postojanja osnovane sumnje kao opšteg uslova za pritvor, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je pravilno pošao od činjenice da je ona utvrđena prilikom potvrđivanja optužnice a na osnovu dokaza koji su uz nju priloženi. Dalje je navedeno da je dokaze koji potvrđuju osnovanu sumnju prvostepeni sud opširno obrazložio i pravilno izveo zaključak da ona i dalje postoji u neizmijenjenom obliku. Što se tiče pritvorskog osnova vezanog za iteracijsku opasnost iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS po kome pritvor traje, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se činjenice i okolnosti koje su ranijom odlukom o pritvoru utvrđene nisu izmijenile i da i dalje postoje u ranijem obliku i sadržini. Navedeno je da prvostepeni sud nije ocijenio samo osuđivanost apelanta i drugih suoptuženih već i dužinu trajanja kriminalne aktivnosti i količinu opojne materije koja je predmet izvršenja krivičnog djela, kao i stepen organizovanosti i međusobni odnos optuženih o čemu je dao uvjerljive i prihvatljive razloge koje prihvata i Vrhovni sud. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je zaključio da su žalbeni argumenti zasnovani na selektivnoj tvrdnji o pogrešno utvrđenoj činjenici osuđivanosti i činjenici da su pojedini saučesnici već presuđeni po sporazumu o priznanju krivnje, što, prema navodima žalbi, oduzima snagu opasnosti od ponavljanja krivičnog djela, bez osnova.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Navodi da je Okružni sud, vršeći dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora prema apelantu, utvrdio da i dalje postoje razlozi za pritvor, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Takođe je istakao da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke na strani 4, paragraf 1, naveo da je „evidentno da su se Sofrenović i Savić lično našli kako bi Sofrenović preuzeo ulje kanabisa od Savića“, dok je na strani 6, paragraf 1, navedeno: „Imajući u vidu da su se isti (misleći na sve optužene) kontinuirano u periodu dok je trajalo monitorisanje bavili nabavkom i prodajom opojnih droga ...“ Po apelantovom mišljenju, Okružni sud, koji u konačnici treba da donese odluku o apelantovoj krivici, u konkretnoj fazi krivičnog postupka u kojoj za potrebe odluke o produženju pritvora treba da utvrdi samo postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i prije nego što je na glavnom pretresu sproveden jedan jedini dokaz, u dva navrata je na najgrublji način prekršio načelo presumpcije nevinosti kao jednog od osnovnih načela krivičnog postupka. Time je, kako apelant navodi, povrijeđeno njegovo pravo na presumpciju nevinosti kao aspekta prava na pravično suđenje, a što je za posljedicu imalo i kršenje njegovog prava na slobodu i bezbjednost. Predložio je da Ustavni sud utvrdi povrede navedenih prava, ukine osporena rješenja i naloži da se apelant odmah pusti na slobodu.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelacioni navodi nemaju osnova u stanju spisa, niti su učinjeni propusti u postupku odlučivanja. Navedeno je da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio sve navode apelantove žalbe i o njima dao jasne i iscrpne odgovore o odlučnim činjenicama. Istaknuto je da se obrazloženje koje je dato u osporenom rješenju tog suda odnosi na postojanje osnovane sumnje, a ne na presuđenje i utvrđivanje konačne krivice i kršenje presumpcije nevinosti, kako je to apelant pogrešno smatrao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 53/12) relevantne odredbe glase:
Pretpostavka nevinosti [...] Član 3. stav 1.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav 1.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
18. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03,108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase: Saizvršilaštvo Član 23.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo – svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo. Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 13 0 K 003795 16 Kž 4 od 9. marta 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 14. marta 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, te člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
25. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[…]
c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležno sudskoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela ili bijega nakon njegovog počinjena;
[…]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
26. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizilazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je u saizvršilaštvu s drugim suoptuženim počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga. Stoga, lišavanje slobode apelanta potpada pod član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
a) Navodi o kršenju prava iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije - postojanje osnovane sumnje
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5 stav 1 Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, Serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem člana 5 Evropske konvencije, tj. da obezbijedi da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda, Quinn, od 22. marta 1995. godine, Serija A-311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, Serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPRS, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
28. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva "postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo" (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32, i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome Ustavni sud ukazuje da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
30. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredaba člana 197 stav 1 ZKPRS, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u pogledu utvrđivanja postojanja osnovane sumnje pošli od činjenice da je ona utvrđena prilikom potvrđivanja optužnice a na osnovu dokaza koji su uz nju priloženi. Navedene dokaze redovni sudovi su detaljno obrazložili i zaključili da osnovana sumnja i dalje postoji u neizmijenjenom obliku. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke ukazao, prvenstveno, na rezultate posebnih istražnih radnji i to nadzora i tehničkog snimanja obavljenih telefonskih razgovora i razmijenjenih pisanih i slikovnih poruka, te e-mail poruka koje su primane i upućivane sa mobilnih telefona koje su koristili apelant i drugi suoptuženi, te tajnog praćenja i tehničkog snimanja apelanta i drugih suoptuženih, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima. Takođe je ukazano da iz sprovedenih istražnih radnji proizilazi da su policijski službenici izvršili određena oduzimanja predmeta, odnosno opojne droge, koja se nesporno dovode u vezu sa predmetnim krivičnim djelom. Nadalje, Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud, odlučujući o žalbama apelanta i drugih suoptuženih, preispitao zaključke prvostepenog suda utvrdivši da su žalbeni navodi neosnovani. Po mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti, na kojima su Vrhovni i Okružni sud zasnovali svoje odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje, takvog su karaktera „da mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je moguće da je apelant počinio predmetna krivična djela“ u smislu standarda člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani.
31. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede garancija prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Naime, evidentno je da je, u smislu garancija navedenog člana, rješenje o produženju pritvora donio nadležni sud, nakon što je na osnovu predočene dokumentacije detaljno ispitao dokaze dostavljene na okolnosti postojanja osnovane sumnje da su apelant i drugi suoptuženi počinili predmetno krivično djelo. Nadalje, evidentno je da je, u smislu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, u konkretnom slučaju apelantu produžen pritvor „radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti“, budući da su redovni sudovi utvrdili „da postoji osnovana sumnja“ da je izvršio predmetno krivično djelo iz KZRS.
b) Posebni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS – opasnost od ponavljanja krivičnog djela
32. Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa zakonom, pritvor može biti određen samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom (član 197 ZKPRS). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Okružni sud utvrdio da je, osim postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za određivanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, kako to proizilazi iz obrazloženja osporenih rješenja, u kontekstu postojanja iteracijske opasnosti (opasnost od ponavljanja krivičnog djela) u predmetnom slučaju ocijenio sve okolnosti konkretnog predmeta. Pri tome Okružni sud je obrazložio da iz prijedloga Okružnog tužilaštva i dostavljenih dokaza proizilazi da je za krivično djelo iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS zaprijećena kazna zatvora od pet do 15 godina tako da je ispunjen objektivni uslov za produženje pritvora po ovom osnovu. Okružni sud je nadalje utvrdio da je, osim objektivnog uslova, ispunjen i subjektivni uslov za produženje pritvora apelantu i drugim suoptuženim po istom osnovu po kojem je i određen, jer u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će svi oni i nakon potvrđivanja optužnice, a boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Naime, navedeno je da su apelant i četiri suoptužena lica već pravosnažno osuđivani, te je za apelanta navedeno da iz izvoda iz krivične evidencije vidljivo je da je osuđivan zbog krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija na uslovnu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci sa rokom provjere od dvije godine. Takođe, kako to proizilazi iz osporenog rješenja, a suprotno apelantovim navodima, Okružni sud je apelantu pritvor odredio zbog iteracijske opasnosti ne samo zbog njegove ranije osuđivanosti nego i zbog činjenice da u konkretnom djelu neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, za koje se apelant tereti kao saizvršilac, ima elemenata organizovanosti, s obzirom na količinu droge pronađene kod pojedinih optuženih, a koji su međusobno bili uvezani telefonskim kontaktima, te djelo vršili u jednom dužem vremenskom periodu (počev od 3. juna do 1. oktobra 2015. godine), što dodatno ukazuje na mogućnost ponavljanja djela.
33. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant i drugi suoptuženi mogli boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Ustavni sud smatra da je Okružni sud argumentovano obrazložio razloge iz kojih proizilazi da postoji i iteracijska opasnost u konkretnom slučaju. U takvim zaključcima Okružnog suda, koje je potom potvrdio i Vrhovni sud, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, smatra da su u okolnostima specifičnog predmeta razlozi navedeni u obrazloženjima osporenih rješenja i u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao i iteracijske opasnosti bili dovoljni da se nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta i drugih suoptuženih zaključi da je mjera pritvora neophodna i opravdana i iz tog razloga smatra da obrazloženja osporenih rješenja ne odaju utisak proizvoljnosti i da se zasnivaju na dovoljno jasnim, argumentovanim i individualizovanim razlozima.
34. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da u odnosu na osporena rješenja koja su bila predmet apelacionog razmatranja nije bilo kršenja prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
Alternativne mjere
35. Ustavni sud zapaža da je redovni sud u vezi sa primjenom alternativnih mjera obrazložio da se, ocjenjujući sve činjenice i okolnosti predmeta u njihovoj sveukupnosti, u konkretnom slučaju nisu ispunile zakonske pretpostavke za primjenu blažih mjera. Pretpostavka nevinosti
36. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6 stav 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
38. Apelacijom se ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske iznio sljedeći stav: „Sud ponavlja da je predmnijeva nevinosti upisana u stavku 2. članka 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavku 1. (…). U svom relevantnom aspektu članku 6. stavak 2. ima za cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a dane su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (…) samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali, također, obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (…) nadležne sudbene vlasti (…)“, (vidi, Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stav 138).
39. Za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti se ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6 stav 2 Evropske konvencije ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).
40. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju apelacijom ukazuje na kršenje principa presumpcije nevinosti, prije svega, u kontekstu ocjene dokaza prilikom utvrđivanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, apostrofirajući posebno tvrdnju redovnih sudova da je „evidentno da su se Sofrenović i Savić lično našli kako bi Sofrenović preuzeo ulje kanabisa od Savića“ i zatim u okviru utvrđivanja posebnog pritvorskog razloga navod: „Imajući u vidu da su se isti (misleći na sve optužene) kontinuirano u periodu dok je trajalo monitorisanje bavili nabavkom i prodajom opojnih droga ...“
41. Dovodeći navedene principe u vezu s apelacionim prigovorima, Ustavni sud je izvršio sadržajnu analizu obrazloženja osporenih rješenja s posebnim osvrtom na dio obrazloženja u kojem su sadržani navodi citirani u apelaciji. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje, analizirajući sadržaj osporenih rješenja, da, suprotno apelacionim navodima, obrazloženja rješenja Okružnog suda na koja je apelant ukazao u apelaciji ne zvuče kao da je već utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da redovni sud nigdje u osporenim rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi sa apelantom a da nije koristio riječi kao što su „optuženi“ i „osnovana sumnja“. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u okviru utvrđivanja posebnog pritvorskog razloga u odnosu na sve optužene naveo sljedeće: „Imajući u vidu da su se isti kontinuirano u periodu dok je trajalo monitorisanje bavili nabavkom i prodajom opojnih droga, to se u odnosu na iste sasvim osnovano može očekivati da bi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo.“ Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom dijelu obrazloženja, zapravo, obrazlagali posebni pritvorski razlog za produženje mjere pritvora apelantu i drugim suoptuženim, shodno činjenici da su redovni sudovi na temelju raspoloživih dokaza prethodno već utvrdili da dokazi u spisu u dovoljnoj mjeri za tu fazu postupka ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i drugi suoptuženi počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Navedenim izražavanjem, po ocjeni Ustavnog suda, ni na koji način Okružni sud nije prejudicirao apelantovu krivicu da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Uz to, Ustavni sud posebno naglašava da osporena rješenja nisu, niti su bila namijenjena medijima i javnosti. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da su i ovi apelacioni prigovori neosnovani, te da spornim izražavanjem Okružnog suda na koje je apelant neosnovano ukazao nije prekršeno načelo pretpostavke nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) i stav 3 Evropske konvencije u situaciji kada odluke redovnog suda o produžavanju pritvora sadrže dovoljne i jasne razloge kako za postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao opšteg razloga za određivanje pritvora, tako i u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno načelo presumpcije nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije u situaciji kada redovni sud u osporenim rješenjima, koje apelant dovodi u kontekst obrazloženja posebnog pritvorskog razloga, nije prejudicirao apelantovu krivicu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman