Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-298/16 (M.P. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-298/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-298/16, rješavajući apelacije M.P. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M.P. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 068998 13 Rev od 27. oktobra 2015. godine;

Obrad Peković protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 Rs 017203 13 Rev od 25. novembra 2015. godine;

S.S. protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 080121 15 Rsž od 29. oktobra 2015. godine;

Hajrudin Mujanović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 000307 14 Rev od 10. novembra 2015. godine;

Medžid Semić protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 037161 14 Rev od 1. decembra 2015.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-298/16 M.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 16. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 068998 13 Rev od 27. oktobra 2015. godine. U postupku koji je apelant pokrenuo 21. avgusta 2009. godine, Osnovni sud u Banjaluci je 23. februara 2012. godine donio presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da ga tuženi (Fond zdravstvenog osiguranja RS) rasporedi na radno mjesto stručnog saradnika-šefa poslovnice u Čelincu i da mu isplati razliku plate uz uplatu razlike doprinosa, te da mu naknadi nematerijalnu štetu uslijed povrede časti i ugleda, dok je odbačena tužba u dijelu kojom je tražena uplata razlike poreza na platu na račun Budžeta Republike Srpske. Presudom Okružnog suda od 11. februara 2013. godine odbijena je žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda, dok je presudom Vrhovnog suda od 27. oktobra 2015. godine odbijena kao neosnovana revizija apelanta. U postupku je utvrđeno da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelantov zahtjev neosnovan, jer je isti ugovorom o radu od 1. jula 2008. godine raspoređen na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, a kako apelant nije osporio zakonitost ovog ugovora to mu ne pripada pravo da zahtijeva raspoređivanje na poslove koje je obavljao prije zaključenja tog ugovora o radu. Također, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao ni osnovanost potraživanja na ime naknade nematerijalne štete, u smislu odredaba čl. 111. i 112. Zakona o radu, s obzirom da apelant nije iznio činjenice koje bi opravdale sumnju da je bio žrtva mobinga, te kako iz provedenih dokaza ne proizilazi da je apelant na poslu bio ponižavan i psihički zlostavljan. Također, ni činjenica da se apelat 2010. godine liječio od kožne bolesti ne opravdava dosuđivanje naknade nematerijalne štete, jer iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizilazi da ne postoji uzročno-posljedična veza između navedenog oboljenja i raspoređivanja apelanta na radno mjesto u sjedištu tuženog. U odnosu na dio zahtjeva koji je odbačen (uplata razlike poreza na platu na račun Budžeta Republike Srpske) pravilno su nižestepeni sudovi obrazložili da pravo na uplatu poreza nije pravo na isplatu naknade proistekle iz prava radnika po osnovu rada, propisane odredbama važećeg Zakona o radu, već zahtjev u vezi kojeg se može voditi upravni spor pred Poreskom upravom, te primjenom odredbe člana 67. Zakona o praničnom postupku isti odbacili zbog nenadležnosti.

2. AP-607/16 Obrad Peković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, podnio je 6. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 Rs 017203 13 Rev od 25. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos kod tuženog (Univerzitet u Istočnom Sarajevu), da se naloži tuženom da ga vrati u radni odnos i isplati naknadu neisplaćenih plata i razlike između isplaćenog dijela i pripadajuće plate, za periode i u iznosima pobliže označenim u dispozitivu presude, te da mu naknadi troškove postupka, dok je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka. U konkretnom postupku, prema tužbi i izjavama datim u toku postupka, apelant smatra da je na osnovu odredbe člana 16. stav 3. Zakona o radu, izborom u zvanje docenta Mašinskog fakulteta u Istočnom Sarajevu na vrijeme od pet godina dana 29. novembra 2003. godine zasnovao radni odnos kod tuženog na neodređeno vrijeme. U postupku je utvrđeno da je, nakon izbora u zvanje docenta između apelanta i tuženog nije zaključen ugovor o radu, pa ni na određeno vrijeme. Međutim, bez obzira na nepostojanje ugovora apelant je saznao da neće nastaviti raditi kod tuženog nakon isteka roka od pet godina, na koji je biran u zvanje docenta (29. novembra 2008. godine), kada nije ponovo biran u isto zvanje niti na drugo radno mjesto kod tuženog, a najkasnije kada je sa tuženim zaključio ugovor o dopunskom radu od 24. decembra 2008. godine (kojim je sa tužiteljem zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme i to od 1. novembra 2008. godine do 28. februara 2009. godine). Dakle, zaključenjem ugovora na određeno vrijeme (24. decembra 2008. godine) apelant je nesporno saznao da kod tuženog nije u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, za koji smatra da je zasnovao izborom u zvanje docenta, to je prema odredbi člana 118. stav 2. Zakona o radu zadnji dan subjektivnog roka za podnošenje tužbe bio 24. decembar 2009. godine, te kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 9. aprila 2010. godine, ista je podnesena izvan roka od godinu dana od dana saznanja za povredu prava. Vrhovni sud ističe da je, na osnovu naprijed navedenog, tužbu apelanta trebalo odbaciti, na osnovu odredbe člana 67. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, ali s obzirom na iste pravne posljedice (drugostepeni sud je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan u cjelosti) sud je zaključio da nije potrebno intervenisati u tom pravcu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku RS.

3. AP-623/16 S.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dušan Tomić advokat iz Sarajeva, podnio je 8. februara 2016 godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 080121 15 Rsž od 29. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog (Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine) od 6. juna 2014. godine kojim je apelantu prestao radni odnos sa 5. junom 2014. godine, da se naloži tuženom da apelanta vrati na njegovo prethodno radno mjesto, poveže radni staž, uplati doprinose i plate, te omogući korištenje pripadajućeg godišnjeg odmora, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. Apelacioni sud navodi da je pravilno zaključio prvostepeni sud da je radni odnos apelantu prestao po sili zakona 5. juna 2014. godine, kao datumom saznanja da je apelant prilikom zasnivanja radnog odnosa dostavio krivitvorena dokumenta (diplomu). Naime, ovakvo određenje je sadržano i u članu 120. stav 1. tačka l. Zakona o državnoj službi u organima javne uprave BD BiH koji je bio na snazi u vrijeme donošenje spornog rješenja, kao i u članu 117. stav 1. tačka p. Zakona o državnoj službi u organima državne uprave BD BiH (koji je bio na snazi od 3. oktobra 2006. godine do 22. marta 2014. godine). Dalje se navodi da u konkretnom slučaju ne može biti ni riječi „o retroaktivnom važenju spornog rješenja zato što je u zaglavlju rješenja kao dan donošenja naveden 6. juni 2014. godine“, jer imajući u vidu naprijed navedeno sporno rješenje ima deklarativni karakter, što znači da se istim samo konstatuje prestanak radnog odnosa apelanta, po sili zakona, sa datumom 5. juni 2014. godine. Također, Apelacioni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je povrijeđeno njegovo pravo na zaštitu kod organa ustanovljenog zakonom, s obzirom da je odredbama i jednog i drugog navedenog zakona propisano da rješenje o prestanku radnog odnosa po sili zakona donosi Gradonačelnik i da je protiv tog rješenja data mogućnost zaštite u sudskom postupku, što je apelant i iskoristio. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku BD BiH.

4. AP-624/16 Hajrudin Mujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatko Garić advokat iz Tuzle, podnio je 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 000307 14 Rev od 10. novembra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da mu na ime duga za prekovremene sate, noćni rad i razliku regresa isplati iznose pobliže navedene u presudi, te da mu naknadi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je apelant u periodu od 20. februara 2005. godine do 1. oktobra 2008. godine bio tužilac Kantonalnog tužilaštva Tuzla, te da je predmet spora zahtjev kojim apelant traži pojedinačna prava iz radnog odnosa (naknada za prekovremene sate, noćni rad i razliku regresa za 2005. godinu) pozivom na Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH, Zakon o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH i Uredbu o naknadama i drugim materijalnim primanjima koja nemaju karakter plaće. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, pravilno odbio u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta sa pozivom na odredbe Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH i Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH kojima su utvrđena prava sudija i tužitelja na mjesečnu plaću, kao i druge naknade koje nemaju karakter plaće. Naime, navedeni zakoni ne propisuju prava na novčana potraživanja koja apelant zahtijeva tužbenim zahtjevom, te je neosnovan ponovljeni prigovor da apelant ima pravo na naknadu spornih potraživanja po Uredbi, jer je primjena navedene Uredbe i bilo kojeg drugog zakonskog propisa u ovoj oblasti isključena donošenjem Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH (član 17. navedenog zakona). Dalje je istaknuto, da je izmjenama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, koji je stupio na pravnu snagu 16. decembra 2003. godine, članom 1. brisan član 38. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH kojim je bio regulisan poseban dodatak za rad koji se po važećim propisima računa kao rad pod posebnim uslovima, dok je članom 2. izmijenjen član 41. naprijed citiranog zakona i utvrđeno da sudije i tužioci imaju pravo na regres za godišnji odmor, a članom 3. dodat je član 41. a. kojim je regulisano da su kantoni dužni u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona svoje zakone odnosno druge propise kojima se uređuju pitanja iz člana 1. i 2. ovog zakona za sudije i tužitelje općinskih i kantonalnih sudova uskladiti sa odredbama ovog zakona. S obzirom da je apelantu isplaćena naknada za regres u skladu sa kantonalnim propisima, to je neosnovano pozivanje apelanta da mu pripada ovo pravo u skladu sa Uredbom jer se ista ne može primijeniti na sudije i tužioce (član 1. Uredbe), naveo je na kraju Vrhovni sud.

5. AP-1237/16 Medžid Semić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 19. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 Rs 037161 14 Rev od 1. decembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Rs 037161 14 Rsž od 19. avgusta 2014. godine u pravnoj stvari poništenja odluke o otkazu ugovora o radu. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4671/14 od 18. novembra 2014. godine (kojom je obuhvaćen i predmet AP-4706/14), Ustavni sud konstatuje da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari odluka Kantonalnog suda od 19. avgusta 2014. godine, kojom je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka tuženog („Brovis“ d.d. Visoko) o otkazu ugovora o radu sa ponudom novog ugovora pod izmijenjenim uvjetima broj 1326/12 od 3. decembra 2012. godine kojim se tkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 723/07 od 10. oktobra 2007. godine, te da se tuženi obaveže vratiti apelanta na poslove i zadatke koje je obavljao po starom ugovoru uz naknadu troškova postupka. U postupku je utvrđeno da je apelant tužbeni zahtjev zasnovao na činjenicama da je otkaz nezakonit iz razloga što kod tuženog nisu postojali statusni ni tehničko-organizacioni razlozi koji bi opravdali odluku o otkazu. Međutim, kako navodi Kantonalni sud, apelant tokom postupka ni jednu od činjenica nije dokazao, dok je tuženi svojim materijalnim dokazima dokazao suprotno, odnosno dokazao je da je otkaz bio opravdan iz ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga (došlo do prekida saradnje tuženog i d.o.o. „Akova-impex“ Sarajevo), da je suprotno navodima apelanta ukinuto radno mjesto automehaničara (na kojem je apelant ranije radio) i da na isto nisu raspoređeni E.G. i H.Č., te da apelant ima stručnu spremu SSS-III stepen, dok je za radno mjesto na koje je apelant raspoređen po novom ugovoru predviđen stepen stručne spreme SSS/KV/PK/NK složenost poslova-jednostavna, uslovi rada-opšti. Kantonalni sud je istakao da je, suprotno navodima apelanta, pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da kod tuženog i dalje postoji radno mjesto automehaničara, odnosno da je tuženi dokazao da E.G. nije raspoređen na radno mjesto automehaničara nego na radno mjesto radnik za jednostavne poslove. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-298/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelant u predmetu broj AP-296/16 navodi i zbog dugog trajanja parničnog postupka.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu AP-298/16 bila primjerena okolnostima u konkretnom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-298/16 (M.P. i drugi) | Sudska praksa | Aktio