Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1216/15 (M. H. i drugi)

Odluka donesena 07. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1216/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 07. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1216/15, rješavajući apelacije Mire Hido i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mira Hido, Amar Hido, Azemina Hido i Suada Hido, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 214022 13 Gž od 30. decembra 2014. godine;

M.D., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 025098 14 Rev od 22. januara 2015. godine;

Frano Dugandžić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 011532 14 Gž 2 od 21. maja 2015. godine;

Stanoje Lukić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 015010 12 Gž od 10. decembra 2014. godine;

Suada Dizdarević, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 011790 15 Gž 2 od 23. decembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1216/15 Mira Hido, Amar Hido, Azemina Hido i Suada Hido (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 19. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 214022 13 Gž od 30. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav upis prava vlasništva u B listu tužene J.Z. (u daljnjem tekstu: tužena), sa dijelom 1/1 na nekretnini preciziranoj u izreci prvostepene presude, te da se tužena obaveže da prizna i trpi da na temelju presude u ovoj pravnoj stvari, zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Sarajevu izvrši brisanje upisa u B listu na predmetnoj nekretnini i uspostavi ranije z.k. stanje prije ovog upisa. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da bi pobijanom uknjižbom bilo povrijeđeno neko njihovo knjižno pravo, jer se brisovnom tužbom štite samo prava uknjižena u zemljišne knjige, pa tako apelanti ne mogu štititi pravo koje nisu ni stekli.

Nadalje, utvrđeno je da prvostepeni sud nije bio ovlašten ispitivati zakonitost odluke, koju je donijelo nadležno tijelo u upravnom postupku, a po kojoj odluci, u konkretnom slučaju, rješenju o upotrebnoj dozvoli, je postupio zemljišnoknjižni ured tog suda i upisao tuženu, kao vlasnika predmetnog objekta, sa dijelom, 1/1. Naime, utvrđeno je da je poništenje rješenja moguće, ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi, samo u upravnom postupku. Također, utvrđeno je da odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica od 2. aprila 1998. godine, na koju se pozivaju apelanti, ne može biti osnov za utvrđenje ništavosti upisa prava vlasništva tužene u zemljišnim knjigama suda i brisanja tog upisa, s obzirom da se istom utvrđuje samo da je prednik apelanata bio savjesni posjednik nekretnina 1992. godine i omogućuje mu se stupanje u posjed nekretnine, a u predmetnom postupku je utvrđeno da se u posjedu prostora ne nalaze apelanti, jer je prostor zapečaćen, po nalogu inspekcije. Najzad, utvrđeno je da se odredbe Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica na koje se apelanti pozivaju odnose na izvršenje odluka navedene komisije, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari utvrđenje ništavosti upisa prava vlasništva tužene na spornoj nekretnini po drugom osnovu.

2. AP-1762/15 M.D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Nedjeljko Ripić, advokat iz Mostara, podnio je 14. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 025098 14 Rev od 22. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja, a među njima i apelanta, kojim su tražili da se obaveže tuženi Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da im preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine precizirane u izreci prvostepene presude, te da poruši izgrađeno i vrati u prvobitno stanje. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su podneskom od 6. oktobra 2012. godine tužitelji predložili preinačavanje tužbe postavljajući, pored prvobitnog stvarno-pravnog zahtjeva, alternativni zahtjev za isplatu tržne cijene nekretnina u visini od 45.000,00 KM, a tom preinačavanju tuženi se protivio, pa je prvostepeni sud odbio preinačenje. Naime, utvrđeno je da kako je prijedlog za preinačenje tužbe podnijet nakon pripremnog ročišta (5. maja 2011. godine, a nastavak pripremnog ročišta 11. juna 2012. godine), a tuženi se protivio preinačenju, proizilazi da u odluci suda kojom je odbijeno preinačenje tužbe, nije povrijeđena relevantna odredba Zakona o parničnom postupku. Isto tako, utvrđeno je da je pravni prednik tužitelja od pokretanja postupka imala punomoćnika advokata zbog čega je mogla podnijeti preinačenu tužbu do zaključenja pripremnog ročišta. Osim toga, utvrđeno je da se preinačenje tužbe moglo izvršiti i u pogledu određivanja visine zahtjeva jer se tržišna vrijednost nekretnina mogla utvrditi na osnovu uvida u Odluke o građevinskom zemljištu tuženog koje su objavljene u kantonalnim službenim novinama. Također, utvrđeno je da tužiteljima ne pripada pravo na predaju u posjed nekretnina i rušenje izgrađenog objekta, iz razloga što je na tim nekretninama izvršena eksproprijacija nekretnina, a da rušenje objekta ne bi bilo u javnom interesu niti ekonomski opravdano, te da je pravnom predniku tužitelja pripadalo pravo na naknadu vrijednosti oduzetih nekretnina ali u postupku pred organom uprave ili pod zakonom određenim uslovima u vanparničnom postupku.

3. AP-4571/15 Frano Dugandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 8. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 011532 14 Gž 2 od 21. maja 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik motornog vozila, pobliže preciziranog u izreci prvostepene presude, koje tužena Granična policija BiH (u daljnjem tekstu: tužena) nezakonito zadržava, uz obavezu tužene da mu vrati predmetno vozilo. U toku postupka je utvrđeno da je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 3. maja 2012. godine apelant od A.V. kupio predmetno vozilo za određenu novčanu cijenu, te da je to vozilo tužena privremeno oduzela od A.V. prema potvrdi od 9. maja 2012. godine. Nadalje, utvrđeno je da je trenutku izvršenja krivičnog djela vozilo bilo u posjedu A.V. koji je pravosnažnom presudom Suda BiH osuđen za krivično djelo krijumčarenje osoba. Isto tako, utvrđeno je da, prema izjavi apelanta, proizilazi da je predmetno vozilo dao na korištenje prodavatelju radi njegovih potreba, imajući u vidu da je do isteka registracije ostalo još dva-tri mjeseca. Shodno navedenom, sud je zaključio da u konkretnoj pravnoj stvari, u situaciji kada je predmetnim vozilom učinjeno krivično djelo krijumčarenje osoba u smislu člana 189. stav 6. KZ BiH i prema odredbi člana 74. stav 3. KZ BiH predmeti koji su upotrijebljeni ili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili su nastali učinjenjem krivičnog djela, bez obzira da li su vlasništvo učinitelja oduzimaju se, zbog čega nema protupravnosti tužene, a samim tim ni odgovornosti za štetu koja je učinjena apelantu, pa odredba člana 74. stav 2. KZ BiH nema primat u primjeni. Osim toga, sud je zaključio da je u konkretnim okolnostima nebitno da li je apelant imao u posjedu predmetno vozilo, a štetu koju je pretrpio mogao je tražiti jedino od prodavatelja, a nikako od tužene.

4. AP-5218/15 Stanoje Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 1. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 015010 12 Gž od 10. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je održajem stekao pravo vlasništva na nekretnini pobliže preciziranoj u izreci prvostepene presude, što je tužena FBiH (u daljnjem tekstu: tužena), kao pravni sljednik V.P. 25595 Tuzla, dužna priznati i trpjeti da se V.P. 25595 Tuzla izbriše kao organ upravljanja u B listu z.k. ul. broj 254 K.O. Tuzla, a da se apelant na osnovu presude uknjiži kao vlasnik sa dijelom 1/1. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se vrijeme posjedovanja predmetne nekretnine od 1966. godine pa do 10. oktobra 1995. godine, apelantu ne može uračunati u vrijeme dosjedanja prava vlasništva po članu

32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO).

Naime, utvrđeno je da je to zbog toga što se radi o nekretnini koja je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji iz 1966. godine, između apelanta i B.S. imala status opštenarodne imovine, odnosno društvene svojine, a koji status joj nije mijenjan do danas, zbog čega se prema odredbi člana 29. ranijeg Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima nije moglo steći ni pravo vlasništva na toj nekretnini po osnovu dosjelosti sve do 10. oktobra 1995. godine, kada je stupio na snagu Zakon o osnovnim vlasničkim odnosima („Službeni list RBIH“, broj 37/95) koji je ukinuo tu odredbu člana 29. ranije važećeg zakona, što znači i da su se rokovi za dosjelost, propisani članom 32. ZVPO (rok od deset godina za redovnu dosjelost i rok od 20 godina za vanrednu dosjelost), mogli računati tek od 10. oktobra 1995. godine. Shodno iznesenom, utvrđeno je da su neprihvatljive apelantove tvrdnje da je njegov posjed predmetne nekretnine zakonit. Osim toga, utvrđeno je da kako je za apelanta rok za stjecanje prava vlasništva vanrednom dosjelošću (20 godina savjesnog posjeda) počeo teći tek sa danom stupanja na snagu ZVPO, odnosno od 10. oktobra 1995. godine, te kako taj do podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari (23. mart 2010. godine) nije protekao, to se osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta nije mogla zasnovati ni na odredbi člana 32. stav 2. ZVPO.

5. AP-762/16 Suada Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 18. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 011790 15 Gž 2 od 23. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o poklonu koji su tuženi Š.M. i M.M. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena) zaključili 18. jula 2005. godine djelimično ništav, i to u odnosu na nekretnine označene kao k.č. broj 244/2 i k.č. broj 244/3 u naravi zvana „Brdo" njiva i IV klase i nekategorisani put upisane u katastarsko knjižni uložak broj 1154/1 KO Čelić, te da se dosljedno tome naloži zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Tuzli da uspostavi u zemljišnim knjigama pređašnje stanje koje je postojalo ranije prije zaključenja ugovora. U toku postupka je utvrđeno da je prednik apelantice i prvotuženog A.M. bio vlasnik i posjednik nekretnina k.č. broj 244 upisane u popisnom listu broj 1222 KO Čelić i da je kao vlasnik predmetne parcele dao saglasnost tako da je ista cijepana na terenu u njegovom prisustvu i prisustvu prvotuženog na parcele k.č. br. 244/1, 244/2 i 244/3, i to u vrijeme kada je u toku bio izlaganje na javni uvid podataka o premjeru i katastru zemljišta na području Općine Čelić, te da je nakon izvršenog cijepanja na zahtjev i saglasnost vlasnika, prednika stranaka, Komisija za izlaganje podataka izvršila upis nositelja prava na navedenim parcelama i to na k.č. broj 244/2 prvotuženi sa dijelom 1/1 i na k.č. broj 244/3 na prvotuženog i prednika sa dijelom od ½, o čemu je pomenuta komisija donijela rješenje od 26. aprila 2000. godine i izvršen je upis nekretnina u posjedovni list 1154/01 na prvotuženog. Kako iz navedenog proizilazi nespornim da predmetne parcele nisu bile predmet ostavinskog postupka po rješenju o nasljeđivanju iza prednika stranaka, sud je zaključio da je predmetnim nekretninama njihov vlasnik-ostavitelj za života u to vrijeme raspolagao u korist prvotuženog.

Nadalje, utvrđeno je da bi se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o poklonu nepokretnosti, koji je zaključen između ostavitelja i prvotuženog 1990. godine (nakon 4. januara 1979. godine kao dana stupanja na snagu Zakona o prometu nepokretnosti), pa kako se radi o poklonu nepokretnosti a ugovor je zaključen 1990. godine, za pravnu valjanost istog je neophodna pismena forma ugovora u smislu relevantne odredbe pomenutog zakona, kao i ovjera ugovora u sudu, s tim što se ovjera ugovora u sudu mogla konvalidirati ispunjenjem ugovora u pretežnom dijelu, kakva je situacija u konkretnom slučaju. Također, utvrđeno je da je prvotuženi sa svojim ocem zaključio pravno valjan ugovor o poklonu, jer se poklonodavac u postupku cijepanja parcela potpisao na prijavnom listu, na licu mjesta uviđaja bez primjedbi i time saglasio da se tada cijepana parcela k.č. broj 244/2 upiše na prvotuženog sa dijelom 1/1, a parcela k.č. broj 244/3 upiše na prvotuženog i njega sa dijelom 1/2, a time se saglasio da se iste sa njegovog imena prenesu na prvotuženog u navedenim dijelovima, što je u skladu sa njegovom željom da iste pokloni prvotuženom, dok je potpis prvotuženog izražavao volju da prihvata darovanje. Najzad, utvrđeno je da ovako izražena volja poklonodavca da poklanja predmetne parcele, a zatim predaja istih u posjed poklonoprimcu, predstavlja punovažan pravni posao u vrijeme kada je nastao, a ujedno predstavlja valjan osnov za sticanje prava vlasništva u skladu sa članom 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Kako je prvotuženi stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, sud je zaključio da je istim mogao raspolagati pa je prema tome ugovor o poklonu od 18. jula 2005. godine kojim je prvotuženi predmetne nekretnine poklonio svojoj supruzi drugotuženoj, pravno valjan.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1216/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1216/15 (M. H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio