Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-926/15 ("Smajić Commerce" d.o.o. Kiseljak)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Porez
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine · čl. 75
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-926/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-926/15, rješavajući apelacije "Smajić Commerce" d.o.o. Kiseljak, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije "Smajić Commerce" d.o.o. Kiseljak, podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014557 14 Uvp od 17. decembra 2014. godine; broj S1 3 U 014466 14 Uvp od 24. decembra 2014. godine; broj S1 3 U 014451 14 Uvp od 24. decembra 2014. godine; broj S1 3 U 014435 14 Uvp od 17. decembra 2014. godine; broj S1 3 U 014448 14 Uvp od 14.
januara 2015. godine; broj S1 3 U 014537 14 Uvp od 23. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014410 14 Uvp od 14. januara 2015.
godine; broj S1 3 U 014581 14 Uvp od 23. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014473 14 Uvp od 14. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014470 14 Uvp od 14. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014583 14 Uvp od 23. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014603 14 Uvp od 14.
januara 2015. godine; broj S1 3 U 014464 14 Uvp od 23. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014406 14 Uvp od 14. januara 2015.
godine; broj S1 3 U 014593 14 Uvp od 14. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014602 14 Uvp od 2. februara 2015. godine; broj S1 3 U 014600 14 Uvp od 2. februara 2015. godine; broj S1 3 U 014468 14 Uvp od 19. februara 2015. godine; broj S1 3 U 014400 15 Uvp od 16.
februara 2015. godine; broj S1 3 U 014471 14 Uvp od 19. februara 2015. godine i broj S1 3 014541 14 Uvp od 19. februar 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije "Smajić Commerce" d.o.o. Kiseljak, podnesene protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014557 14 Uvp od 17. decembra 2014. godine; broj S1 3 U 014466 14 Uvp od 24. decembra 2014. godine; broj S1 3 U 014451 14 Uvp od 24. decembra 2014. godine; broj S1 3 U 014435 14 Uvp od 17. decembra 2014. godine; broj S1 3 U 014448 14 Uvp od 14.
januara 2015. godine; broj S1 3 U 014537 14 Uvp od 23. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014410 14 Uvp od 14. januara 2015.
godine; broj S1 3 U 014581 14 Uvp od 23. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014473 14 Uvp od 14. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014470 14 Uvp od 14. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014583 14 Uvp od 23. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014603 14 Uvp od 14.
januara 2015. godine; broj S1 3 U 014464 14 Uvp od 23. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014406 14 Uvp od 14. januara 2015.
godine; broj S1 3 U 014593 14 Uvp od 14. januara 2015. godine; broj S1 3 U 014602 14 Uvp od 2. februara 2015. godine; broj S1 3 U 014600 14 Uvp od 2. februara 2015. godine; broj S1 3 U 014468 14 Uvp od 19. februara 2015. godine; broj S1 3 U 014400 15 Uvp od 16.
februara 2015. godine; broj S1 3 U 014471 14 Uvp od 19. februara 2015. godine i broj S1 3 014541 14 Uvp od 19. februar 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. "Smajić Commerce" d.o.o. Kiseljak, (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fahrudin Imamović advokat iz Kiseljak, podnio je u periodu od 26. februara do 17. aprila 2015. godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), navedenih u izreci ove odluke.
2. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-926/15, AP-927/15, AP-928/15, AP-941/15, AP-1301/15, AP- 1302/15, AP-1303/15, AP-1304/15, AP-1305/15, AP-1306/15, AP-1307/15, AP-1308/15, AP- 1309/15, AP-1310/15, AP-1311/15, AP-1654/15, AP-1655/15, AP-1887/15, AP-1888/15, AP- 1889/15, AP-1890/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 926/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanta.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. U konkretnim slučajevima nakon provedenih upravnih postupaka, koji su okončani rješenjima Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Banja Luka (u daljnjem tekstu: UIO), izmijenjeni su podaci u carinskim ispravama (u daljnjem tekstu: JCI), na način opisan u dispozitivima rješenja, te je za robu stavljenu u promet po navedenim deklaracijama apelant obavezan da na ime manje plaćenih carinskih dažbina uplati iznose precizirane u prvostepenim rješenjima Regionalnog centra Sarajevo (u daljnjem tekstu: RC Sarajevo), na način bliže opisan u dispozitivima rješenja.
5. U uvodu obrazloženja prvostepenih rješenja istaknuto je da su rješenjima UIO poništena rješenja RC Sarajevo i predmeti vraćeni na ponovno postupanje prvostepenom organu radi otklanjanja nepravilnosti koja se ogleda u tome što je nepravilno u upravnom postupku odluku o utvrđivanju carinske vrijednosti robe zasnovati isključivo na dobijenom ispisu iz informacionog sistema Republike Slovenije o izvozu vozila za zadnje tri godine, a koji ispis je na CD-u i predstavlja obavještenje ili informaciju, a ne ispis isprave. U obrazloženju rješenja je, također, navedeno da je rješavajući u ponovnom postupku ovaj organ uprave od podnosioca prijedloga Grupe za kontrolu RC Sarajevo zatražio dopunu prijedloga i drugim dokazima kao što je faktura izdata od izvoznika ili izvozna carinska deklaracija korištena prilikom izvoza vozila iz Republike Slovenije iz kojeg bi se mogao vidjeti identitet uvezenog vozila i njegova stvarna vrijednost koja se može povezati sa podacima o vrijednosti iz ispisa iz informacionog sistema. Naime, dalje je navedeno da je uvidom u raspoložive dokaze, utvrđeno da je zaprimljenim prijedlogom Grupe za kontrolu predložena izmjena podataka u carinskim prijavama i na osnovu tako izmjenjenih podataka predložena je i naknadna naplata indirektnih poreza od apelanta kao uvoznika. U cilju utvrđivanja stvarnog činjeničnog stanja i omogućavanja izjašnjenja apelanta kao uvoznika po predmetnom zahtjevu, zakazana je usmena rasprava, proveden postupak i donesena rješenja kojima su izmijenjeni podaci u JCI, na način opisan u dispozitivima rješenja, te je za robu stavljenu u promet po navedenim deklaracijama apelant obavezan da na ime manje plaćenih carinskih dažbina uplati iznose precizirane na način bliže opisan u dispozitivima rješenja. Naime u vezi s navedenim, prije svega je navedeno da je odredbom člana 75. stav 1. Zakona o carinskoj politici BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11, u daljnjem tekstu: ZCP) propisano da carinski organi na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta mogu da izvrše izmjenu prijave nakon puštanja robe, dok je je stavom 3. istog člana propisano da u slučajevima kada revizija prijave ili pregled nakon carinjenja ukazuju na to da su propisi kojima se regulira određeni carinski postupak primijenjeni na osnovu netačnih ili nepotpunih informacija, carinski organi, u skladu sa važećim propisima preuzimaju mjere neophodne za reguliranje nastale situacije, uzimajući u obzir nove informacije koje su im na raspolaganju. Potom su u obrazloženju navedene relevantne odredbe ZCP-a, pa tako su citirane odredbe od čl. 25. do 33. kojima je propisan redoslijed metoda za utvrđivanje carinske vrijednosti robe, potom odredba člana 193. stav 1. kojom je propisano da carinski dug pri uvozu nastaje prilikom pa pod tačkom a) stavljanja u slobodan promet robe koja podliježe plaćanju uvoznih dažbina, a stavom 2. istog člana propisano je da carinski dug nastaje u trenutku prihvatanja carinska prijave. Dalje je navedeno da je članom 107. Odluke o provedbenim propisima ZCP-a (Službeni glasnik BiH, br. 63a/04 i 60/06), propisano da je za tačnost podataka navedenih u prijavi, kao i vjerodostojnost priloženih dokumenata odgovoran deklarant, odnosno njegov zastupnik, što podrazumjeva obavezu carinskog obveznika odnosno njegovog zastupnika da uz podnesenu prijavu, između ostalog priloži vjerodostojna dokumenta. Prema tome, dalje je navedeno da je RC na osnovu ovlaštenja iz člana 210. ZCP utvrdio razliku manje plaćenog iznosa indirektnih poreza, te ovim rješenjem obavjestio dužnika o visini manje plaćenih indirektnih poreza shodno članu 214. istog zakona, pod prijetnjom prisilne naplate u skladu sa članom 225. istog zakona.
6. Rješavajući o žalbi, drugostepeni organ uprave je donio rješenja kojim su apelantove žalbe izjavljene protiv prvostepenih rješenja odbijene kao neosnovane. Imajući u vidu navode žalbi kojim je ukazano na povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost postupka, drugostepeni organ uprave je prije svega naveo da je jedno od pravila kojem, prema carinskim propisima, teže carinski organi u sprovođenju carinskog postupka, brz protok robe preko granice kako bi se omogućilo da roba, što je moguće prije, bude na raspolaganju kod uvoznika, odnosno korisnika. Zbog toga u toku carinjenja nije uvijek moguće provjeriti sve podatake, odnosno činjenice od kojih zavisi pravilnost obavljenog postupka, pa je carinskim propisima data mogućnost carinskom organu da može i nakon okončanja postupka carinjenja robe, po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke, obaviti naknadnu kontrolu tog postupka, kao i kontrolu poslovanja carinskih obveznika, te ukoliko se pokaže da su carina i ostale uvozne dažbine obračunate na osnovu netačnih ili nepotpunih podataka, izvršiti naknadni obračun i naplaćivanje ili povrat carine i ostalih uvoznih dažbina, a što predstavlja specifičnost carinskog postupka. Naime, uvidom u dokumentaciju u spisu je utvrđeno da je po deklaraciji odnosno carinskoj prijavi za apelanta kao uvoznika ocarinjena roba, kojom prilikom je od strane deklaranta odnosno ovlaštenog špeditera kao zastupnika prikazana vrijednost robe, a koja vrijednost je prihvaćena od strane carinskog organa, te su obračunate i plaćene uvozne dažbine, nakon čega je roba puštena u slobodan promet. Dalje je navedeno, da se također iz spisa vidi da je postupajući u skladu sa članom 75. ZCP, Grupa za kontrolu RC Sarajevo predložila pokretanje postupka za naknadnu naplatu i izmjenu podatka po carinskoj prijavi, s obzirom da je provjerom fakturne vrijednosti u zemlji izvoznici utvrđeno da je prilikom carinjenja prikazana manja vrijednost robe od stvarne, a shodno aktu Carinske uprave Republike Slovenije. Slijedom prednjeg, dalje je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da i u ponovljenom postupku nije bilo odgovarajućeg dokaza u cilju utvrđivanja pravno relevantnih činjenica u pogledu vrijednosti predmetne robe, odnosno da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno. Naime drugostepeni organ je konstatovao da se fakturna odnosno transkacijska vrijednost robe dokazuje prevashodno na osnovu fakture koju izdaje prodavac (dobavljač), te izvozne carinske prijave, koja se podnosi i koju ovjerava carinska služba zemlje izvoznice, i u kojoj se između ostalog navodi valuta i ukupan fakturni iznos prema fakturi koja prati robu. Prema tome, drugostepeni organ je postavio pitanje koje je to još dokaze prvostepeni organ trebao izvoditi u cilju utvrđenja stvarne vrijednosti predmetnih vozila, budući da je carinski organ Republike Slovenije, kao zemlje izvoznice, dakle organ čiji položaj i status dovoljno garantuju njegovo ispravno postupanje i otklanjaju sumnju u pogledu prihvatljivosti povjerenih podataka, dostavio dokaze koji su u potpunosti dovoljni i relevantni u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja u ovom upravnom predmetu. S tim u vezi, navedeno je da činjenica prema kojoj je faktura koja je pratila izvoznu carinsku prijavu ovjerena pečatom BOTY d.o.o.Rogaška Slatina, a ne pečatom izvoznika BOTIS d.o.o. Rogaška Slatina, je irelevantna za rješavanje konkretne upravne stvari, kako je i navedeno u aktu UIO- Sektora za carine.
7. Protiv navedenih rješenja, apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove pred Vijećem za upravne sporove Suda BiH, koje je donijelo presude, kojim su odbijene kao neosnovane apelantove tužbe.
8. Nezadovoljan navedenim presudama apelant je Sudu BIH podnio zahtjeve za vanredno preispitivanje sudskih odluka, o kojima je Sud BiH odlučio osporenim presudama, navedenim u izreci ove odluke. Navedenim presudama odbijeni su zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka. Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je ispitalo osporene odluke u granicama zahtjeva apelanta i zaključio da apelantov zahtjev nije osnovan. Po ocjeni Apelacionog vijeća, vijeće za upravne sporove je pravilno ocijenilo da se konačno drugostepeno rješenje kao i prvostepeno rješenje temelje na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, uz jasne i valjane razloge koje je u cjelini prihvatilo Apelaciono vijeće Suda BiH. Naime, iz činjeničnog stanja proizilazi da je tužena u postupku naknadne kontrole uvoznog carinjenja putem administrativne punomoći zatražila od Carinske uprave Republike Slovenije da izvrši provjeru spornih faktura i na osnovu izvršene provjere došla do saznanja da se orginalne fakture na slažu sa fakturama koje je apelant priložio uz carinsku prijavu prilikom uvoza i to u pogledu označene vrijednosti uvezenih vozila. Dakle, kako su zbog utvrđenih nepravilnosti dažbine plaćene u manjem iznosu od onog koji je zakonom potraživan, po shvatanju Apelacionog vijeća prvostepeni organ je osnovano donio rješenja kojima su izmijenjeni podaci u JCI i kojima je apelant obavezan na uplatu dodatnih carinskih dažbina, a drugostepeni organ konačnim rješenjima pravilno dobio žalbe kao neosnovane. S tim u vezi je navedeno da ovlašćenje carinskih organa za izmjene carinske prijave nakon carinjenja proizilazi iz odredbe člana 75. stav 3. ZCP, a što je u konkretnim slučajevima i urađeno. Suprotno navodima iz zahtjeva za vanredno perispitivanje, utvrđivanje drugih činjenice kao npr. da li su isprave autentične ili eventualno krivotvorene, odnosno da li su lažnog sadržaja, nisu od značaja i uticaja na rješavanje konkretne upravne stvari, već bi to moglo imati značaja samo u nekom krivičnom postupku protiv lica koja su učestvovala ili imala interes u transakciji ili transportu predmetne robe. Prema shvatanju Apelacionog vijeća, pravilan je zaključak drugostepenog organa uprave da sve i kad bi se u nekom krivičnom postupku utvrdilo da u pogledu promjene vrijednosti robe postoji odgovornost drugog lica npr. izvoznika to također ne bi imalo uticaja na rješavanje konkretne upravne stvari, odnosno na postupak naknadne naplate uvoznih dažbina, s obzirom na nesporno utvrđene relevantne činjenice za ovaj postupak, a to je da se vrijednost predmetne robe koja je carinskom organu prezentirana od strane deklaranta, odnosno njegovog zastupnika pri uvozu manja od vrijednosti po kojoj je ista istupila iz zemlje izvoznice, odnosno njene stvarne vrijednosti. Naime, navedena činjenica mogla bi eventualno biti osnov da uvoznik od tih lica traži naknadu štete u posebnom postupku pred nadležnim sudom. Također, je dalje navedeno da, su nesnovani i navodi zahtjeva apelanta koji se odnose na povredu člana 214. stav 4. ZCP, kojom je propisano da se obavještavanje dužnika ne vrši nakon isteka od tri godine od dana kada je nastao carinski dug, dok je odredbom člana 193. stav 1. tačka a) propisano da carinski dug pri uvozu nastaje prilikom stavljanja u promet robe koja podliježe plaćanju uvoznih dažbina, a stavom 2. istog člana propisano je da carinski dug nastaje u trenutku prihvatanja carinska prijave. Naime, nesporno je da apelant o postojanu carinskog duga obavješten uručenjem (dostavljanjem) prvostepenih riješenja, kojima je utvrđen carinski dug za robu puštenu u slobodan promet po carinskim prijavama (naveden broj i datum prijave), što jasno dokazuje da u konkretnim slučajevima nije došlo do povrede navedenog člana, odnosno da je carinski organ apelanta obavjestio o carinskom dugu prije isteka roka od tri godine od nastanka carinskog duga.
9. Apelant ukazuje da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu pravana ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na pravično suđenje
11. U odnosu na navode apelacije da je u postupku naplate carinskih dažbina došlo do povrede apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud podsjeća da se garancije ovog prava odnose na fizička lica i štite ih od nezakonitog lišenja slobode, dok je u konkretnom slučaju apelant pravno lice i predmet postupka koji je okončan osporenim odlukama je naplata carinskih dažbina od apelanta kao uvoznika, tako da su navodi apelanta o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.
13. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluka. Ustavni sud zapaža da su članom 1. ZCP regulirani osnovni elementi sistema za carinsku zaštitu privrede Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: BiH), prava i obaveze svih subjekata u carinskim postupcima, carinsko područje, carinska linija, carinski granični pojas, carinski nadzor, postupak carinjenja robe i drugih instituta koji reguliraju sistem carinske zaštite, što je nesumnjivo u javnom interesu, kako bi se osiguralo poštivanje uvjeta u vezi sa naplatom carina propisanih zakonom. Stoga, Ustavni sud smatra da je sprečavanje kršenja uvjeta za utvrđivanje, obračun i naplatu carina propisanih zakonom, legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, presuda Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske od 3. jula 1995. godine, Serija A broj 296-A, stav 39. i dalje). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman