Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1020/15 (B. Š.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1020/15

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1020/15, rješavajući apelaciju Brana Šakote, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Brana Šakote.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli u predmetu broj 127 0 P 001386 16 Gž 4.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 127 0 P 001386 16 Gž 4, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Branu Šakoti u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 6.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Branu Šakoti zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona i Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Brano Šakota (u daljem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 5. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) kao predmet broj 127 0 P 001386 16 Gž 4.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 15. maja 2015. i 21. marta 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Opštinskog suda u Živinicama odgovor na apelaciju zatražen je 3. novembra 2015. godine.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 21. maja 2015. godine i 15. marta 2016. godine, a Opštinski sud u Banovićima 30. novembra 2015. godine.

4. Opštinski sud u Živinicama nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 17. juna 1991. godine pred Osnovnim sudom udruženog rada Tuzla pokrenuo radni spor protiv Opštine Banovići (u daljem tekstu: tužena) radi poništenja Rješenja Izvršnog odbora Opštine Banovići broj 02-023-17/91-2 od 7. juna 1991. godine i Rješenja Sekretarijata za poslove uprave Opštine Banovići broj 04/I-12-5/91-1 od 6. juna 1991. godine.

7. Apelant je 23. juna 2003. godine Opštinskom sudu u Tuzli podnio prijedlog za rekonstrukciju spornog spisa, gdje je od Opštinskog suda u Tuzli dobio odgovor da sud nije u mogućnosti udovoljiti apelantovom zahtjevu, te je apelant 27. juna 2003. godine Opštinskom sudu u Banovićima podnio zahtjev za rekonstrukciju spornog spisa, smatrajući da bi taj sud, kao novoosnovani (osnovan 1995. godine), mogao da preuzme stvarnu i mjesnu nadležnost s obzirom na to da su parnične strane imale prebivalište, odnosno sjedište u Banovićima. Opštinski sud u Banovićima je dostavio apelantu obavještenje u kome je naveo da je uvidom kroz sve upisnike utvrđeno da apelantov spis nikada nije dostavljen u rad tom sudu.

8. Apelant je Opštinskom sudu u Živinicama 10. aprila 2006. godine podnio prijedlog za rekonstrukciju spisa Osnovnog suda udruženog rada Tuzla broj Rs.669/91 „R“ zbog toga što je spis izgubljen.

9. Rješenjem Opštinskog suda u Živinicama broj 033-0-P-06-000437 od 25. avgusta 2006. godine određeno je da se obnovi-rekonstruiše spis broj Rs-669/91-R i formiran je novi spis pod brojem 033-0-P-06-000437.

10. Apelant je na ročištu održanom 5. aprila 2007. godine precizirao tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje tužene o prestanku apelantovog radnog odnosa broj 02-023-17/91-2 od 7. juna 1991. godine i obaveže tužena da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa za period od 1. marta 1991. godine do 30. maja 1997. godine, da mu za taj period na ime plata, toplog obroka i regresa za godišnji odmor, zimnice i ogreva isplati iznose pobliže navedene tužbenim zahtjevom, te da mu isplati razliku u plati koju bi ostvario kod tužene i plate koju ostvaruje u Opštini Bijeljina, počev od 30. maja 1997. godine do pravosnažnog okončanja predmetnog spora, te da ga rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.

11. Opštinski sud u Živinicama je Presudom broj 33 0 P 001386 06 P od 31. marta 2008. godine poništio Rješenje Izvršnog odbora Opštine Banovići broj 02-023-17/91-2 od 7. juna 1991. godine, te je obavezao tuženu da apelantu uspostavi radnopravni status povezivanjem radnog staža od 1. marta 1991. godine do 30. maja 1997. godine i da mu na ime neisplaćenih plata za ovaj period isplati iznos od 4.129,04 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže tužena da mu za navedeni period isplati naknadu za topli obrok, regres za godišnji odmor, zimnicu i ogrev u iznosima pobliže navedenim u izreci presude, da mu isplati razliku plata koju bi ostvario kod tužene i plate koju ostvaruje u Opštini Bijeljina od 30. maja 1997. godine, kao i u dijelu kojim je tražio da ga tužena rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

12. Protiv navedene presude i apelant i tužena su podnijeli žalbu. Odlučujući o žalbama Kantonalni sud je donio Presudu broj 33 0 P 001386 08 Gž od 5. juna 2008. godine, kojom su žalbe djelimično uvažene i preinačena je prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da ga tužena rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, tako da je taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva usvojen. Istom presudom ukinuta je prvostepena presuda u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu uspostavi radnopravni status povezivanjem radnog staža od 1. marta 1991. godine do 30. maja 1997. godine i da mu, na ime neisplaćenih plata za ovaj period, isplati ukupan iznos od 4.129,04 KM i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

13. Tužena je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), koji je odlučujući u revizionom postupku donio Presudu broj 33 0 P 001386 08 Rev od 9. februara 2010. godine, kojom je odbio reviziju kao neosnovanu.

14. Opštinski sud u Živinicama je, odlučujući u ponovnom postupku, donio Presudu broj 33 0 P 001386 06 P 2 od 19. novembra 2009. godine kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da apelantu uspostavi radnopravni status povezivanjem radnog staža i uplatom doprinosa za PIO za period od 1. marta 1991. godine do 30. maja 1997. godine. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime neisplaćenih plata za period od 1. marta 1991. godine do 30. maja 1997. godine isplati ukupan iznos od 95.167,50 KM, dok je tužena obavezana da apelantu na ime naknada troškova postupka isplati iznos od 125,00 KM. Apelant je protiv navedene presude podnio žalbu. Kantonalni sud je, odlučujući po apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 33 0 P 001386 10 Gž 2 od 15. januara 2010. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu, kao i u dijelu odluke o troškovima, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući u revizionom postupku, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 33 0 P 001386 10 Rev 2 od 29. marta 2011. godine kojim je usvojena apelantova revizija, ukinuta drugostepena presuda u dijelu kojim je apelantova žalba odbijena i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 33 0 P 001386 11 Gž3 od 20. aprila 2012. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu ukinuo u odbijajućem dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu plata, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet je u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

15. Apelant je protiv drugostepenog rješenja izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 33 0 P 001386 12 Rev 3 od 26. marta 2013. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu.

16. Apelant je 7. marta 2012. godine podnio Kantonalnom sudu prijedlog za ponavljanje postupka, koji je odbijen rješenjem Kantonalnog suda od 7. jula 2014. godine, gdje je predmetni spis dostavljen Opštinskom sudu u Živinicama 23. februara 2015. godine. Iz stanja spisa proizilazi da je Opštinski sud u Živinicama istog dana, tj. 23. februara 2015. godine, predmetni spis proslijedio Opštinskom sudu u Banovićima. Postupajući sudija Opštinskog suda u Banovićima je 24. februara 2015. godine izdao dnevnu naredbu kojom je zakazao pripremno ročište u predmetnom postupku za 13. april 2015. godine. Kako apelantov punomoćnik nije uredno primio poziv suda za pripremno ročište, to je Opštinski sud u Banovićima zakazano ročište odgodio i novo zakazao i održao 19. maja 2015. godine. Na pripremnom ročištu su predloženi materijalni dokazi koji će se sprovesti na ročištu za glavnu raspravu i predloženo je vještačenje vještaka finansijske struke A. M., koja je predloženo vještačenje odbila zbog ranije preuzetih vještačenja u drugim predmetima. Opštinski sud u Banovićima je pozvao parnične stranke da predlože drugog vještaka koji bi sproveo vještačenje, gdje je apelant podneskom od 15. juna 2015. godine predložio da vještačenje sprovede vještak R. I. sa kojim se usaglasio i zakonski zastupnik tužene. Predmetni spis je uz rješenje Opštinskog suda u Banovićima dostavljen vještaku 17. jula 2015. godine, gdje je vještak predmetni spis vratio 18. avgusta 2015. godine, a nalaz i mišljenje je dostavio sudu naknadno 9. oktobra 2015. godine. Zbog neblagovremenog dostavljanja nalaza i mišljenja vještaka, Opštinski sud u Banovićima je odgodio ročište za glavnu raspravu koje je bilo zakazano za 21. septembar 2015. godine i novo zakazao i održao 26. oktobra 2015. godine, kada je ročište za glavnu raspravu i zaključeno. Iz stanja spisa proizilazi da je Opštinski sud u Banovićima 26. novembra 2015. godine u predmetnom postupku donio Presudu broj 127 0 P 001386 15 P2, na koju su parnične stranke podnijele žalbu i predmet je 26. januara 2016. godine dostavljen Kantonalnom sudu na dalje postupanje. Kantonalni sud je apelantov predmet zaveo i vodi ga kao predmet broj 127 0 P 001386 16 Gž4.

17. Iz stanja spisa proizilazi da predmetni parnični postupak nije okončan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), te povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 90.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te je istakao da sud ima veliki broj neriješenih predmeta na parničnom referatu, te da je sud obavezan da donosi Plan rješavanja starih predmeta, koji sačinjava predsjednik suda za svakog pojedinog sudiju i za svaki kvartal u godini, te da će apelantov predmet, zbog njegove starosti, biti uvršten u plan rješavanja starih predmeta za II kvartal 2016. godine, tj. od 1. aprila do 30. juna 2016. godine, te da će u tom kvartalu predmet biti uzet u rad i da je opravdano očekivati da će u tom periodu biti završen donošenjem drugostepene presude.

20. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud u Banovićima je naveo tok predmetnog parničnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke, ističući da su u konkretnom slučaju postojale objektivne okolnosti koje su dovele do toga da apelantov predmet dugo traje, gdje je sam apelant, podnoseći veliki broj pravnih lijekova, znatno uticao na dužinu trajanja postupka. Navodi da je sud blagovremeno preduzimao procesne radnje u predmetu, te da nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 16/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 434.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

22. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U skladu s članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

26. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da predmetni parnični postupak i nakon vremenskog perioda od približno dvadeset pet godina od podnošenja tužbe, tj. duže od 20 godina od uspostavljanja nadležnosti Ustavnog suda nije okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednim od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant ukazuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud zapaža da je apelant 17. juna 1991. godine pokrenuo radni spor kod tadašnjeg Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli. Iako apelant u navodima apelacije ukazuje na dužinu postupka počev od podnošenja tužbe 1991. godine, Ustavni sud podsjeća da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu, pa će Ustavni sud dužinu postupka ocijeniti od tog datuma.

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 23/10 od 23. marta 2010. godine, tačka 31), u okolnostima konkretnog slučaja pri ocjeni dužine postupka, premda predmet još uvijek nije okončan, ocijeniti period od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, 14. decembra 1995. godine, do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda. Dakle, Ustavni sud zapaža da postupak traje približno 25 godina, a relevantni period koji treba da se uzme u obzir prilikom razmatranja dužine postupka je duži od 20 godina.

Analiza razumnosti trajanja postupka

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kome se odlučuje o pravima iz radnog odnosa apelanta, tj. da se radi o radnom sporu koji zahtijeva određenu hitnost u postupanju, te s obzirom na materijalne dokaze i činjenice koje se u predmetnom postupku moraju utvrditi i sprovedenog vještačenja, radi se o složenom postupku. S obzirom na činjenicu da se radi o parničnom postupku u kome se odlučuje o pravima iz radnog odnosa, Ustavni sud zapaža da je postupak od većeg značaja za apelanta, koji je svojim ponašanjem u određenoj mjeri uticao na dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv odluka nadležnih sudova izjavljivao određene pravne lijekove, koji su po zakonu dozvoljeni, te da pravni lijekovi koje je izjavio apelant ne mogu biti razlog dužine trajanja postupka.

35. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu radi poništenja navedenih rješenja podnio 17. juna 1991. godine, te da je u vrijeme zasnivanja ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda postupak trajao već četiri i po godine. Ustavni sud zapaža da je apelantov predmet izgubljen, te da je apelant prvi put 23. juna 2003. godine, dakle sedam i po godina nakon zasnivanja ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda, Opštinskom sudu u Tuzli podnio prijedlog za rekonstrukciju izgubljenog spisa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža evidentnu pasivnost apelanta početkom relevantnog perioda. Ustavni sud zapaža da iz objektivnih razloga ni redovni sudovi po službenoj dužnosti prije podnošenja apelantovog prijedloga za rekonstrukciju spisa nisu mogli da nastave vođenje predmetnog postupka, odnosno nisu mogli da preduzimaju procesne radnje u predmetnom postupku, jer je apelantov spis tokom ratnih dešavanja na teritoriji Bosne i Hercegovine izgubljen, a nakon rata došlo je do promjene stvarne i mjesne nadležnosti redovnih sudova, tako da su sudovi udruženog rada prestali da postoje.

36. Kako Opštinski sud u Tuzli nije imao mogućnost da predmetni spis rekonstruiše, to je apelant 27. juna 2003. godine podnio prijedlog za rekonstrukciju predmetnog spisa Opštinskom sudu u Banovićima. Međutim, kako predmetni spis nikada nije ni bio dostavljen Opštinskom sudu u Banovićima, to je sud apelanta uputio da zahtjev podnese Opštinskom sudu u Živinicama, kao stvarno nadležnom, da sprovede rekonstrukciju predmetnog spisa.

37. Ustavni sud zapaža određenu pasivnost apelanta u ovom periodu, jer je zahtjev Opštinskom sudu u Živinicama podnio tek nakon tri godine, tj. nadležnom sudu se obratio tek 10. aprila 2006. godine.

38. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova nakon rekonstrukcije spisa, tj. od 2006. godine, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku donijeli ukupno pet meritornih odluka, ali da oni nisu bili dovoljno efikasni, jer su se njihove odluke kao nepravilne ukidale i predmet je tri puta vraćan na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prvostepenu presudu dva puta djelimično ukidao, odnosno da je Vrhovni sud presudu Kantonalnog suda kao nepravilnu jednom ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snose prvostepeni i drugostepeni sud, koji su u postupku počinili propuste koji su prouzrokovali ukidanje njihovih odluka i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, čime su u pretežnom dijelu doprinijeli dužini postupka.

39. Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji od zasnivanja ratione temporis nadležnosti Ustavnog suda traje duže od 20 godina i još uvijek nije okončan, i pored određene pasivnosti apelanta, ipak, može u većem dijelu pripisati redovnim sudovima zbog čega Ustavni sud nalazi opravdanim da naloži Kantonalnom sudu da apelantov predmet uzme bez odgađanja u rad iako je predmetni postupak na postupanje po žalbi primio 26. januara 2016. godine.

40. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. Apelant je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 90.000,00 KM. U skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

43. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu nepostupanja suda u predmetu, odnosno nedonošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

44. U konkretnom slučaju, s obzirom da se radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu odlaganja donošenja odluke, a nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, trebalo da se isplati iznos od približno 300,00 KM. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati je 6.000,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

45. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

46. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, koji se u suštini odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada predmetni postupak, koji je zakonom određen kao hitan, nije okončan ni 20 godina od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda. Ustavni sud smatra da, iako su u konkretnom slučaju postojale objektivne okolnosti koje su uticale na dužinu postupka, te iako je u izvjesnoj mjeri dužini trajanja postupka doprinio i sam apelant, dužini trajanja predmetnog postupka u većoj mjeri su doprinijeli redovni sudovi, pri čemu u odgovoru na apelaciju nisu ponudili razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1020/15 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio