Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-888/13 (Ž.L.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-888/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-888/13, rješavajući apelaciju Ž. L. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ž. L. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 000556 12 Gž od 26.

novembra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ž.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Porječine, kojeg zastupa Jovan Lj. Gostić, advokat iz Doboja, podnio je 1. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000556 12 Gž od 26. novembra 2012. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 000556 08 P od 12. decembra 2011. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i poništene je sporazum o izmirenju fakture za isporučenu električnu energiju koji je zaključen 22. maja 2007. godine između apelanta i tuženog ZP „Elektro Doboj“ AD Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi), te je obavezan tuženi da apelantu izvrši povrat iznosa od 2.354,19 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 25. jula 2007. godine, pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 925,00 KM. Protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime naknade štete na AB stubu 9/1000 i samonosivom kablu tipa X00-A 4x16 mm u dužini od 6 m pričinjene prilikom izvođenja radova na neovlaštenom priključivanju svog stambenog objekta u Porječini na elektroenergetsku mrežu isplati iznos od 1.309,89 KM odbijen je kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud utvrdio da je 22. maja 2007. godine između apelanta, kojem je prethodno bila isključena električna struja u kući, i tuženog zaključen Sporazum o izmirenju fakture za isporučenu električnu energiju po kom se apelant obavezao da uplati iznos od 2.354,19 KM zbog krađe električne energije. Dalje je navedeno da je apelant pokušao da dovede struju sa stuba do kuće tako što se popeo na stub, napravio rupu kroz koju je provukao kabl od vrha stuba pa do dna, na kome je takođe napravio rupu, prokopao kanal od stuba do kuće i tu položio kabl, te ga doveo do kuće,. Zatim je navedeno da je 3. aprila 2007. godine sačinjen na licu mjesta zapisnik o kontroli mjernih uređaja električne energije i da je na tom uviđaju bila prisutna i policija. Nadalje, navedeno je da je protiv apelanta vođen krivični postupak pred Osnovnim sudom i da je Presudom broj 085-0-K-07-000 167 od 26. septembra 2007. godine odbijena optužba da je on počinio krivično djelo krađe u pokušaju iz člana 231. stav 1. u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske, jer je Okružni tužilac u Doboju na glavnom pretresu odustao od optužbe. Osnovni sud je takođe naveo da apelant nije trošio električnu energiju mimo mjernog uređaja, odnosno da nije priključio potrošače svog domaćinstva na postavljeni kabl. Na osnovu osnovu navedenog Osnovni sud je zaključio da je apelant zbog samog života i svoje egzistencije bio primoran da zaključi navedeni sporazum kako bi bio ponovo priključen na elektrodistributivnu mrežu, te da je tuženi isključivanjem apelanta sa elekrične mreže, iako nije utvrdio da se apelant neovlašteno priključio na elektroenergetsku mrežu - trošio električnu energiju mimo registrovanja utroška na mjernom uređaju, povrijedio pravo apelanta na dom i da je na taj način izvršio pritisak na apelanta da zaključi predmetni sporazum. Na taj način je, po mišlenju Osnovnog suda, apelant doveden i u zabludu od strane tuženog da mora platiti struju koju je navodno koristio, ali mimo registrovanja te potrošnje mjernim uređajem, pa da navedeni sporazum ima svoje nedostatke u mani volje na strani apelanta u smislu odredaba člana 61. stav 1. i člana 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je poništio sporni sporazum i obavezao tuženog da vrati apelantu uplaćeni iznos novca sa kamatom od dana zaključenja sporazuma pa do isplate.

4. Drugostepenom Presudom Okružnog suda broj broj 85 0 P 000556 12 Gž od 26. novembra 2012. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan.

5. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepena presuda u njenom dosuđujućem dijelu nije pravilna i zakonita. Okružni sud je istakao da apelant u svom iskazu u svojstvu parnične stranke nije osporavao činjenicu da je pokušao da dovede struju sa stuba do kuće i to iz razloga što nije imao mogućnosti da plati ni minimalne račune za utrošenu električnu energiju, pa je detaljno opisao na koji način je izbušio rupe na stubu, provukao kabl od vrha do dna stuba, prokopao kanal od stuba do kuće te da mu je nakon otkrivanja tih radnji isključena struja u kući, pa je nakon toga pristao da zaključi sporazum sa tuženim i plati naprijed navedenu fakturu. Takođe je navedeno da je apelantov iskaz potvrđen iskazima saslušanih svjedoka, radnika tuženog, a da navedeno proizilazi i iz zapisnika o uviđaju od 3. aprila 2007. godine. Okružni sud je dalje naveo da prema odredbama člana 88. tada važećih Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 66/06, u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) pod neovlašćenom potrošnjom elekrične energije podrazumijeva se potrošnja, između ostalog i u slučaju onemogućavanja pravilnog registrovanja preuzete električne energije i snage i potrošnje bez mjernih uređaja ili mimo njih. Odredbama člana 89. navedenih Opštih uslova propisano je da distributer utvrđuje period za koji se vrši obračun neovlašćene potrošnje, na osnovu podataka o izvršenju radnji iz člana 88. Opštih uslova, a ukoliko se ne može utvrditi početak jedne ili više neovlašćenih radnji iz navedenog člana, smatra se da je neovlašćena potrošnja električne energije trajala od dana posljednjeg pregleda dijela priključka, odnosno mjernog mjesta na kojem je izvršena radnja kojom je omogućena neovlašćena potrošnja električne energije, a period za obračun neovlašćene potrošnje ne može biti duži od godinu dana. U konkretnom slučaju, po mišljenju Okružnog suda, apelant je učinio sve radnje koje bi mu omogućile neovlašćenu potrošnju električne energije, odnosno njenu potrošnju mimo mjernih uređaja, pa je u skladu sa navedenim propisima tuženi bio ovlašćen da mu izvrši obračun neovlašćene potrošnje električne energije na način kako je to propisano odredbama člana 90. Opštih uslova, bez obzira što u krivičnom postupku nije oglašen krivim za krivično djelo krađe u pokušaju. Okružni sud je ukazao da je apelant bio svjestan svojih radnji koje je preduzeo u cilju izbjegavanja plaćanja potrošene električne energije, a samim tim je morao biti svjestan i njihovih posljedica, ukoliko bude otkriven, pa je, po ocjeni Okružnog suda, proizvoljan zaključak prvostepenog suda da je apelant bio doveden u zabludu od strane tuženog i da je bio prisiljen da zaključi predmetni sporazum. Okružni sud je dalje istakao da se ne može se govoriti o zabludi kad je apelant znao da radnje koje je on preduzeo nisu dozvoljene i da mu zbog toga tuženi, kao ovlašćeni distributer električne energije, električnu energiju može isključiti kad utvrdi da je te radnje učinio, te da zbog toga mora snositi i odgovarajuće sankcije koje su propisane navedenim Opštim uslovima. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud svoj stav bazira samo na dijelu apelantovog iskaza, te na činjenici da je presudom u krivičnom postupku odbijena optužba protiv njega zbog odustanka okružnog tužioca od optužbe, a da je zanemario ostale provedene dokaze, te činjenicu da je građanska odgovornost šira od krivične i da neko lice ne mora biti oglašeno krivim u krivičnom postupku da bi bilo odgovorno u građanskom postupku. Stoga je, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, pozivajući se samo na odredbe ZOO koje se odnose na razloge za poništenje ugovora, predmetni sporazum poništio i odredio da tuženi vrati apelantu već plaćeni iznos novca po tom sporazumu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u propuštanju Okružnog suda da pravilno ocijeni činjenicu da je u krivičnom postupku protiv apelanta tužilac odustao od optužbe jer nije dokazao da je apelant kabl uveo u kuću i stvorio preduslove za krađu električne energije, što je dovelo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude, dao detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je u konačnici odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se poništi predmetni sporazum o izmirenju fakture za isporučenu električnu energiju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaključak o neosnovanosti apelantovovog tužbenog zahtjeva utemeljio na ocjeni svih provedenih dokaza, kako iskaza apelanta i tako iskaz saslušanih svjedoka i sačinjenog zapisnika pri čemu je dao eksplicitne razloge zašto okolnost da je protiv apelanta odbijena optužba ne može dovesti do drugačije odlučenja u konkretnoj parničnoj stvari. Ustavni sud također ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-888/13 (Ž.L.) | Sudska praksa | Aktio