Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-691/16 (I. K. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-691/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-691/16, rješavajući apelacije Ilije Kokota i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ilija Kokot, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 042266 15 Gž od 14. oktobra 2015. godine;

Vlado Komlen, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 038471 14 Rev od 1. decembra 2015. godine;

Adil Alatović i Edin Alatović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 005242 15 Gž 2 od 18. novembra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-691/16 Ilija Kokot (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banja Luke, podnio je 10. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 042266 15 Gž od 14. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da plati tužitelju (Republika Srpska) na ime naknade nematerijalne štete određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je da je apelant, na osnovu reversa, preuzeo od Vojne pošte 2002 Banja Luka, motorni bušač, koji je bio u obavezi vratiti, a što nije učinio. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj za obim štete i učinioca mogao saznati tek 7. oktobra 2004. godine (Izvještaj komisije o predmetu manjka). U skladu s tim je zaključeno da je tužba podnesena u okviru zakonskog roka propisanog odredbom člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, kojom je određeno da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine, od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, dok je stavom 2. istog člana navedenog Zakona određeno da u svakom slučaju navedeno potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

2. AP-699/16 Vlado Komlen (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 11. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 038471 14 Rev od 1. decembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 038471 10 Gž od 15. aprila 2014. godine, u pravnoj stvari regresne naknade štete. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2267/14 od 6. novembra 2014. godine, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda od 15. aprila 2014. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženik (Grad Mostar) obaveže da mu isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno, između ostalog, da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbama člana 18a stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojima je regulisano da u slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. navedenog Zakona, tj. privremenom korisniku, nositelj stanarskog prava može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili davatelja stana na korištenje. Obzirom na navedeno, konstatovano je da je za ovo potraživanje aktivno legitimiran nositelj stanarskog prava, a da u vrijeme podnošenja tužbe (24. januar 2008. godine), apelant nije bio ni nositelj stanarskog prava, niti vlasnik, što proizilazi iz presude Općinskog suda u Mostaru od 17. avgusta 2007. godine (apelant prodao stan trećoj osobi u desetom mjesecu 2000. godine). Također, zaključeno je da bi prihvatanjem apelantovog tužbenog zahtjeva bila omogućena zloupotreba prava na način da dva puta naplati uložena sredstva (prodajom stana od kupca kroz povećanu cijenu i od tuženika kroz regresnu naknadu štete).

3. AP-906/16 Adil Alatović i Edin Alatović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Midhat Skenderović, advokat iz Gradačca, podnijeli su 24. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 005242 15 Gž 2 od 18. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelanti kao zakonski nasljednici umrle S. A. su obavezani da solidarno isplate tužitelju H. H. na ime neosnovanog obogaćenja, povodom raskida kupoprodajne pogodbe u vidu povraćaja kupoprodajne cijene na ime glavnog duga određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je prednik apelanata S. A. za prodato zemljište od tužitelja u dva navrata zaprimila određene novčane iznose u dinarima i zadržala za sebe kupoprodajnu cijenu, a s druge strane tužitelj koji je kupio zemljište isto nije preveo na svoje ime. Također, utvrđeno je da iznosi koji su dati na ime kupoprodajne cijene za zemljište odgovaraju određenom iznosu izraženom u valuti švajcarski franak, te je ova činjenica nesporna medju parničnim strankama (zapisnik od 8. januara 1990. godine u predmetu broj P- 358/87). Isto tako je konstatovano da je vještak finansijske struke M. Z. u svom nalazu utvrdio ukupnu obavezu u određenom novčanom iznosu na dan 16. mart 2015. godine, koja se odnosi na glavni dug i zakonsku zateznu kamatu. Obzirom na navedeno, konstatovano je da se pravni prednik apelanata neosnovano obogatila, te shodno odredbi člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima prelaz imovine tužitelja nema uporišta u pravnom poslu, pa su stoga apelanti kao pravni sljednici S. A. dužni tužitelju naknaditi vrijednost postignute koristi.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-691/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-691/16 (I. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio