Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1079/16 (O.A.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinsko zemljište
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1079/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1079/16, rješavajući apelaciju O.A., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O.A. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 009966 15 U od 6.
januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
O.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 9. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 009966 15 U od 6. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tužene Komisije za žalbe, predstavke i pritužbe općinskog vijeća Općine Cazin (u daljnjem tekstu: tužena) od 25. marta 2015. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja Službe za imovinsko-pravne, geodetske i katastarske poslove Općine Cazin od 15. juna 2012. godine. Tim prvostepenim rješenjem apelantu, advokatu iz Cazina, je utvrđena obaveza plaćanja godišnje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta u određenom novčanom iznosu za određeni vremenski period. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je tužena stvarno i mjesno nadležna da odluči o žalbi protiv prvostepenih rješenja u drugom stepenu, ako je u prvostepenom upravnom postupku riješeno temeljem statuta ili propisa općinskog vijeća jer je članom 223. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano da ako je u prvostepenom upravnom postupku riješeno na osnovu statuta ili propisa općinskog vijeća, u okviru isključivih prava i dužnosti općine, onda o žalbi protiv tih rješenja u drugom stupnju rješava općinski organ određen statutom općine, odnosno organ određen propisom općinskog vijeća. U prilog tome, utvrđeno je da je i relevantnom odredbom Statuta Općine Cazin definisano da protiv prvostepenih akata općinskog načelnika kada je Općinski načelnik rješavao na osnovu propisa Općine, u drugom stepenu rješava tužena koju kao drugostepeni organ obrazuje (osniva općinsko vijeće).
Nadalje, utvrđeno je da je neosnovan apelantov navod da je od strane prvostepenog organa došlo do povrede materijalnog prava jer se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju obaveze korisniku za plaćanje godišnje naknade za korištenje gradskog grad. zemljišta, a koju naknadu su prema Odluci o građevinskom zemljištu Općine Cazin, a što je u skladu sa članom 73. Zakona o građevinskom zemljištu, dužni da plaćaju vlasnici ili nositelji prava raspolaganja na stambeno-poslovnim ili sličnom prostoru odnosno fizička ili druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta, pa kako je apelant korisnik gradskog građevinskog zemljišta što tužbom i ne spori to je u skladu sa članom 49. stav 1. navedene odluke obveznik plaćanja ove naknade. Također, utvrđeno je da nema osnova apelantova tvrdnja da on nije u obavezi da plaća naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta jer je objekat kupio svojim sredstvima, a iz razloga jer se ovdje radi o obavezi koja nastaje i plaća se i prije izgradnje bilo stambenog ili poslovnog objekta dok obaveza po osnovu plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta nastaje pri izgradnji predmetnog objekta i plaća se godišnje na osnovu rješenja nadležnog organa. Isto tako, utvrđeno je da je neosnovan apelantov navod da nije pravilno utvrđen obračun naknade s obzirom da je obračun izvršen za obavljanje uslužne djelatnosti a da navedena odluka ne predviđa obračun naknade za advokaturu kao samostalnu djelatnost, a ovo zato što nije sporno da apelant obavlja advokatsku djelatnost u Cazinu na prostoru decidno navedenom u dispozitivu prvostepenog rješenja i djelatnost advokata jest samostalna djelatnost propisana Zakonom o advokaturi, međutim ista djelatnost se zasigurno svrstava u obavljanje uslužne djelatnosti pa su organi uprave ispravno ocijenili djelatnost kojom se apelant bavi. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman