Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1573/16 (S. K.)
Odluka donesena 20. 04. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1573/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1573/16, rješavajući zahtjev Slađana Karakaša za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Slađana Karakaša za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Slađan Karakaš iz Laktaša (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar P. Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 6. aprila 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 038302 15 Gž 2 od 10. marta 2016. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi izvršenje presude Okružnog suda u odnosu na njega bilo zabranjeno do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
2. Osnovni sud u Banjaluci je presudom broj 71 0 P 038302 14 P 2 od 30. maja 2015. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev Z.D. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je, pored ostalog, tražila da se: utvrdi da je pravno valjan usmeni ugovor o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: usmeni ugovor) zaključen 6. novembra 2002. godine u postupku fizičke diobe nekretnina u predmetu tog suda broj R-II-258/01 između tužiteljice, kao kupca i tužene S.V. (u daljnjem tekstu: tužena), kao prodavca, čiji predmet su bile, pored ostalog, nekretnine označene kao k.č. br. 900/4 i 900/9 upisane u PL broj 249 K.O. Kobatovci (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine); utvrdi da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji zaključen 23. decembra 2012. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji) između tužene kao prodavca, i apelanta, kao kupca, kojim je tužena prodala apelantu nekretninu označenu kao k.č. 900/4 i to od svog suvlasničkog djela 1/12 u površini 900 m ; utvrdi da je pravno ništav darovni ugovor zaključen 7. marta 2003. godine (u daljnjem tekstu: darovni ugovor) između tužene, kao darodavca i apelanta, kao daroprimca, prema kom je tužena od svog suvlasničkog djela 16/51 darovala apelantu k.č. broj 900/9 u površini 250 m , te se obavezala da će mu obezbijediti pravo služnosti puta preko parcele k.č. 900/8 upisane u PL broj 249 KO Kobatovci.
3. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 038302 15 Gž 2 od 10. marta 2016. godine djelimično uvažio žalbu tužiteljice i prvostepenu presudu preinačio na način tako da je, pored ostalog: utvrđeno da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji zaključen između tužene i apelanta, te da je pravno ništav darovni ugovor zaključen između tužene i apelanta. Prvostepena presuda je potvrđena u djelu kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je pravno valjan usmeni ugovor koji je tužiteljica zaključila s tuženom.
4. Iz obrazloženja presude proizlazi da se Okružni sud saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da usmeni ugovor zaključen između tužiteljice i tužne ne ispunjava uslove propisane članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti jer nije zaključen u pismenoj formi, potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, te isti nije realizovan. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Z.G. i V.S. i uvida u relevantni z.k. uložak, utvrđeno da su sporne nekretnine u vrijeme fizičke diobe (predmet Osnovnog suda broj R-II- 258/01), kao i u vrijeme zaključenja spornih ugovora bile upisne kao suvlasništvo: S.R., tužene, Sl.R. i tužiteljice, sa određenim suvlasničkim dijelovima. Na temelju uvida u zapisnik sa lica mjesta sačinjenog 6. novembra 2002. godine u predmetu R-II-258/01 za fizičku diobu spornih nekretnina utvrđeno je da u zapisnik nije unijet sporazum o diobi sa potrebnim elementima u smislu člana 167. Zakona o vanparničnom postupku, te da postupak fizičke diobe nije pravosnažno okončan. Stoga je neosnovnom ocjenjena tvrdnja tužiteljice da je tužena zaključivši usmeni ugovor s njom valjano raspolagala sa tačno određenim fizičkim djelom spornih nekretnina od svog suvlasničkog djela. U vezi s tim u obrazloženju je ukazano zbog čega konkretno navedeni provedeni dokazi pred prvostepenim sudom (izjave saslušanih svjedoka, priznanica da je tužiteljica tuženoj isplatila označenu cijenu) ne upućuju na drugačiji zaključak. Okružni sud je zaključio da u vrijeme zaključenja usmenog ugovora o kupoprodaji tužena nije bila vlasnik već suvlasnik nekretnina kojim je, navodno raspolagala, pa da na tužiteljicu nije mogla prenijeti više prava od onog što je imala, već je mogla raspolagati samo suvlasničkim djelom. Po ocjeni Okružnog suda usmeni ugovor nije mogao biti konvalidiran ni u smislu člana 73. Zakona o obligacionim odnosima jer se radi o pravnom poslu suprotnom prinudnim propisima koji nije proizveo pravno dejstvo, odnosno ništav je od samog zaključenja.
5. Slijedom navedenog Okružni sud je ukazao da je tužena i u vrijeme zaključenja kupoprodajnog kao i darovnog ugovora sa apelantom na spornim nekretninama bila samo suvlasnik, obzirom da postupak fizičke diobe nije pravosnažno okončan, a zbog čega nije mogla raspolagati spornim nekretninama osim svojim suvlasničkim djelom. Obzirom da je tužena pored suvlasničkog djela označila i fizički izdvojeno zemljište u njegovoj površini i sa katastarskim oznakama, na koji način je spornim nekretninama raspolagala mimo svog suvlasničkog djela, Okružni sud je zaključio da su kupoprodajni i darovni ugovor koje su zaključili tužena i apelant ništavi.
6. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje propustio primijeniti čl. 14. i 20. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te član 103. Zakona o obligacionim odnosima, pa je primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku u navedenim dijelovima prvostepenu presudu preinačio.
7. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, tvrdi da je Okružni sud propustio cijeniti odnosno da je pogrešno cijenio provedene dokaze koje je u apelaciji pobrojao i interpretirao, te da je pogrešno i paušalno primijenio materijalno pravo. Apelant tvrdi da je u vrijeme zaključenja oba ugovora tužena bila zemljišno-knjižni vlasnik i katastarski posjednik spornih nekretnina, te da se on pouzdao u tačnost javnih registara i izvršenih upisa odnosno da je zakoniti i savjesni sticalac spornih nekretnina. U vezi s tim je ukazao da je na spornim nekretninama započeo odnosno izgradio objekte za koje ima validnu dokumentaciju.
8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je zatražio da se u odnosu na njega zabrani izvršenje presude Okružnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da istaknuti navodi apelanta, na kojima zasniva predmetni zahtjev, u okolnostima konkretnog slučaju nisu dovoljni da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru kojom bi zabranio izvršenje presude koja je predmet osporavanja apelacijom, odnosno smatra da apelant nije ponudio relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman