Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2006/15 (Đ. V. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2006/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2006/15, rješavajući apelacije Đurađa Vranješa i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Đurađ Vranješ protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001086 14 Rev od 4. februara 2015. godine;
Ivan Miličević, Marica Štefanić, Kata Ćuk, Milka Barnjak, Marica Kunkić, Božinka Dokuzović, Anđelka Vrban, Danica Baričić, Franjo Miličević, Tomislav Miličević i Mateja Miličević protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 032214 14 Rev od 10. februara 2015. godine;
Sabid Hadžipašić, Sabida Aličević, Muhiba Muzaferović, Mina Kasić, Biserka Hadžipašić, Jasmina Hadžipašić i Silvio Hadžipašić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 002461 14 Rev od 3. februara 2015. godine;
Ramiz Crnkić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 018449 14 Rev od 31. marta 2015. godine;
Ana Lovrić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 191890 14 Rev od 24. novembra 2015.
godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2006/15 Đurađ Vranješ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, te Ranko Trivić, advokati iz Prijedora i Kozarske Dubice, podnio je 22. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 001086 14 Rev od 4. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da ima pravo preče kupovine poslovnog prostora, pobliže navedenog u prvostepenoj presudi, dok je odbačena tužba u dijelu kojim je apelant tražio da se poništi ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora koji su zaključili tuženi (Opština Prijedor i „Allegropromet“ d.o.o. Prijedor) i da se prvotuženi obaveže da predmetni prostor proda apelantu pod istim uslovima, te da će apelantu u protivnom presuda biti osnov za uknjižbu prava svojine na predmetnom prostoru, uz obavezu apelanta da tuženim naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se objektivni rok za zaštitu prava preče kupovine nepokretnosti, iz člana 36. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, u konkretnom postupku računa od 20. aprila 2004. godine kao dana zaključenja ugovora (o prodaji predmetnog prostora zaključenog između tuženih), što znači da je ovaj rok istekao 20. aprila 2005. godine i da je time istekao i subjektivni rok koji se mora kretati u okviru objektivnog roka. Imajući u vidu navedeno, revizioni navodi, koje je apelant isticao i tokom postupka, da se ovi rokovi računaju od kraja 2007. godine (kao dana saznanja za prodaju prostora) ne mogu se prihvatiti kao osnovani. S obzirom da je apelant tužbu podnio po isteku rokova za zaštitu prava preče kupovine (25. januara 2008. godine) propustio je da zaštitu tog prava traži u okviru zakonom propisanog roka. Stoga, i pod uslovom da je apelantu povrijeđeno pravo preče kupovine, zbog propuštanja navedenog roka apelant je prekludiran u ostvarivanju tog prava, zaključio je na kraju Vrhovni sud.
2. AP-2203/15 Ivan Miličević, Marica Štefanić, Kata Ćuk, Milka Barnjak, Marica Kunkić, Božinka Dokuzović, Anđelka Vrban, Danica Baričić, Franjo Miličević, Tomislav Miličević i Mateja Miličević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, koje zastupa Arif Miralem advokat iz Donjeg Vakufa, podnijeli su 5. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 032214 14 Rev od 10. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata (tužitelja) kojim su tražili da se obaveže tužena (Općina Gornji Vakuf Uskoplje) da apelantima kao pravnim prednicima umrlog J.M. na ime naknade za preuzeto građevinsko zemljište, pobliže označeno u dispozitivu prvostepene presude, isplate naknadu u iznosu od 120.480,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da je postupak o izuzimanju i dodjeli predmetnog zemljišta nezakonito proveden, da je prvotužitelj bio u poslovnom odnosu sa PP „Ingrup“ (korisnikom izuzetog zemljišta), da je naknada za zemljište utvrđena neposrednim dogovorom prvotužitelja i korisnika zemljišta (PP „Ingrup“) te da je apelant ovaj dogovor potvrdio svojom izjavom od 6. marta 1998. godine u kojoj je naveo da neće tražiti naknadu za izuzeto zemljište, zbog čega je zaključeno da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata jer su propustili prekluzivni rok iz člana 70. stav 3. Zakona o eksproprijaciji. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova, te je istakao da, kod nesporne činjenice da je prvotužitelj sa korisnikom (PP „Ingrup“) postigao dogovor u vezi naknade za izuzeto zemljište i da je dao izjavu da neće tražiti naknadu za navedeno zemljište od Općinskog vijeća Uskoplje, to po mišljenju ovog suda tužena nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, pa je u situaciji kada ne postoji pasivna legitimacija valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.
3. AP-2265/15 Sabid Hadžipašić, Sabida Aličević, Muhiba Muzaferović, Mina Kasić, Biserka Hadžipašić, Jasmina Hadžipašić i Silvio Hadžipašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pištaline - Općina Bosanska Krupa i Zagreba - Republika Hrvatska, podnijeli su 8. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 002461 14 Rev od 3. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata (tužitelja) kojim su tražili da se utvrdi da ostavinsku masu iza umrlog A.H. čine nekretnine pobliže navedene u stavu I dispozitiva prvostepene presude, te da su tuženi (A.H., S.K., S.H., Z.H., S.H., H.H., A.H. i Š.H.) dužni priznati i trpiti da se navedene nekretnine rasprave u ostavinskom postupku kao ostavinska masa iza A.H., kao i tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor od 13. avgusta 1979. godine, zaključen između R.H. (oca tuženih H.H., A.H. i Š.H.) kao prodavca i tužene S.H. kao kupca, kojem su predmet prodaje bile nekretnine pobliže navedene u stavu II dispozitiva prvostepene presude, te da su tuženi dužni trpiti da se ove nekretnine brišu sa imena S.H. i da se utvrdi da one predstavljaju ostavinsku masu iza A.H., kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, dok su apelanti obavezani da tuženim naknade troškove postupka. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjem o nasljeđivanju raspravljena zaostavština iza A.H. i da je na osnovu odluke o diobi i ustupanju dijelova od strane S.K. i S.H., prvotuženi A.H. postao vlasnik nekretnina navedenih u stavu I dispozitiva prvostepene presude. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nije osnovan tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da navedene nekretnine čine ostavinsku masu iza ostavitelja A.H., jer i po ocjeni Vrhovnog suda apelanti nisu dokazali postojanje razloga za ponavljanje postupka navedenih u članu 225. stav 1. tačka 1. do 6. Zakona o parničnom postupku odnosno, da nisu ispunjeni uslovi iz člana 142. Zakona o vanparničnom postupku, da se ostavina ponovo raspravi po pravilima parničnog postupka. Također, Vrhovni sud ističe da je pravilan zaključak nižestepenih sudova i u pogledu zahtjeva da se utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora zaključenog 13. avgusta 1979. godine, te zahtjev za brisanje uknjižbe izvršene po tom ugovoru. Naime, apelanti u predmetnom postupku nisu dokazali da je navedeni ugovor fiktivan (član 66. Zakona o obligacionim odnosima) i da je kao takav ništav pravni posao (član 103. Zakona o obligacionim odnosima).
4. AP-2836/15 Ramiz Crnkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 8. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 018449 14 Rev od 31. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, obavezan je apelant da tužiteljima (Ž.T. i D.T.) preda u posjed nekretnine oslobođene od lica i stvari, pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je apelant obavezan tužiteljima naknaditi troškove parničnog poatupka. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tužbi suvlasnika kojom od tuženog-apelanta traže predaju u posjed nekretnine-predmetnog stana u skladu sa odredbama Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te da se radi o stanu u privatnom vlasništvu. Dalje je utvrđeno da su otac i brat apelanta bili nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu i da su imali valjan pravni osnov da predmetni stan koriste. Međutim, nesporno je utvrđeno da je apelant u vrijeme kada je umro njegov otac (1969. godine), a brat iselio iz predmetnog stana, živio i radio u Njemačkoj sve do 1984. godine, da je preko brata izdejstvovao rješenje (1977. godine) da trajno i nesmetano koristi predmetni stan, ali da sa nadležnim organom nije zaključio Ugovor o korištenju stana jer je isti bio u ruševnom stanju, te da predmetni stan nije koristio za stanovanje sve do 1997. godine. Dakle, apelant nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu jer je u vrijeme njegovog useljenja apsolutno prestala svaka mogućnost sticanja stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu, s obzirom da je stupanjem na snagu Zakona o stambenim odnosima iz 1974. godine bila isključena svaka mogućnost sticanja stambenih prava na stanovima u svojini građana, a imajući u vidu da je prednicima tužitelja predmetna kuća-stan vraćen rješenjem Opštinskog suda u Tuzli broj Dn. 1698/72 od 11. marta 1974. godine. Vrhovni sud je istakao da je odluka nižestepenih sudova zakonita odnosno, da i po mišljenju Vrhovnog suda tužiteljima pripada pravo da prema odredbi člana 43. u vezi sa članom 50. Zakona o vlasničko pravnim odnosima zatraže iseljenje apelanta i predaju u posjed predmetnog stana koji apelant drži bez pravnog osnova. Također, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju pravo čiju zaštitu traži apelant-tuženi odnosi na sticanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo, pa u ovom slučaju član 8. Evropske konvencije nije primjenjiv.
5. AP-308/16 Ana Lovrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kiseljaka, koju zastupa Ivo Galušić advokat iz Tuzle, podnijela je 18. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 191890 14 Rev od 24. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je održajem stekla pravo vlasništva na nekretninama pobliže opisanim u dipozitivu presude, što su tuženi (Općina Tuzla i Zemljoradnička zadruga „Gornja Tuzla“) dužni priznati i trpiti da se apelantica u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1, kao i zahtjev apelantice za naknadu troškova revizijskog postupka. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je mogućnost sticanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnoj svojini nastala stupanjem na snagu Zakona o osnovama vlasničkih odnosa tj. 10. oktobra 1995. godine, te da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud u presudi od 21. oktobra 2008. godine koja je objavljena u Biltenu Vrhovnog suda. Dalje se navodi da je apelantica u predmetnoj pravnoj stvari podnijela tužbu 29. decembra 2008. godine, te da nije mogla steći pravo vlasništva tzv. vanrednim održajem, što je pravilno zaključio i drugostepeni sud istaknuvši da je odredbom člana 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima bilo izričito propisano da se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. S obzirom na navedeno, pravilan je zaključak drugostepenog suda da se vrijeme od 1983. godine (od kada se apelantica nalazi u posjedu predmetne nekretnine) pa do 10. oktobra 1995. godine ne može računati kao vrijeme za sticanje prava vlasništva dosjelošću, te kako je apelantica podnijela tužbu 29. decembra 2008. godine to nije ispunila uslov dvadesetogodišnjeg savjesnog i neprekidnog posjedovanja predmetne nekretnine kao pretpostavku iz člana 32. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima za sticanje prava vlasništva.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2006/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman