Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1576/16 (S. M.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1576/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1576/16, rješavajući apelaciju Sanje Močević, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanje Močević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 155387 15 Rev od 15. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Sanja Močević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 5. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 155387 15 Rev od 15. januara 2016. godine. Također, apelantica je tražila od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom bi se obustavilo izvršenje na osnovu navedene presude Vrhovnog suda, te nastavilo izvršenje na osnovu presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 155387 13 Gž od 28. oktobra 2014. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom revizija tuženog D.M. (u daljnjem tekstu: tuženi) je djelimično usvojena, te su presude prvostepenog i drugostepenog suda preinačene u dijelu odluke o utvrđenoj obavezi izdržavanja mldb. M.M. i mldb. K.M., tako da su dosuđeni iznosi od po 300,00 KM za svaku ili ukupno 600,00 KM mjesečno, sniženi na iznose od po 250,00 KM za svako dijete ili ukupno 500,00 KM mjesečno. U toku postupka je utvrđeno da u predmetnoj pravnoj stvari između parničnih stranaka nije ni bilo sporno da njihova bračna zajednica faktički ne postoji od aprila mjeseca 2012. godine, kada je tuženi napustio njihovu zajedničku kuću i od tada živi u drugom stanu kao podstanar, a apelantica je sa njihovom mldb. djecom ostala da živi u toj kući. Nadalje, utvrđeno je da apelantica od tada vodi brigu o čuvanju i vaspitanju djece, koja imaju deset godina i pohađaju četvrti razred osnovne škole, u stalnom je radnom odnosu i ostvaruje prosječna mjesečna primanja od 1.231,88 KM, te je kreditno zadužena mjesečno u iznosu od 212,24 KM. Isto tako, utvrđeno je da je tuženi osnivač dva privredna društva, te prema dostavljenim podacima ostvaruje neto mjesečnu platu u iznosu od 600,00 KM i ima mogućnost ostvarivanja dodatne zarade u vidu dobiti. Također, utvrđeno je da je od prekida bračne zajednice mjesečno doprinosio na ime izdržavanja zajedničke maloljetne djece iznos od 400,00 KM, te je plaćao oko 150,00 KM za školu engleskog jezika i 50,00 KM za njihove druge potrebe, a pored toga otplaćuje i kredit za zajedničku kuću parničnih stranaka. Najzad, utvrđeno je da mjesečna zakupnina za stan u kojem živi iznosi 450,00 KM, a apelantici i kćerkama je obezbijedio i novčana sredstva za odlazak na more, te nema zakonsku obavezu izdržavanja drugih lica.
Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da osnovano tuženi u reviziji tvrdi da prvostepeni i drugostepeni sud, prilikom utvrđivanja visine njegovog doprinosa za izdržavanje mldb. djece u iznosu od po 300,00 KM mjesečno za svako dijete, nisu u potpunosti pravilno cijenili, kako stvarne potrebe mldb. djece parničnih stranaka s obzirom na njihov uzrast i zakonsku obavezu majke da doprinosi njihovom izdržavanju, tako ni stvarne mogućnosti tuženog kao lica koje je dužno da daje izdržavanje, s obzirom na njegova redovna primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe, te izdatke koje ima na ime zakupnine stana i otplate kredita za zajedničku kuću parničnih stranaka, pa je odlučio kao u izreci presude.
U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica tvrdi da Vrhovni sud nije uzeo u obzir njen odgovor na reviziju.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na apelantičine navode kojima tvrdi da Vrhovni sud nije uzeo u obzir njen odgovor na reviziju, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje raspravljao u predmetu broj AP-3507/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3507/08 od 12. oktobra 2011. godine, tačka 24., dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), u kojoj je Ustavni sud primijetio da ni činjenica na koju se apelant žali da Vrhovni sud nije uzeo u obzir njegov odgovor na reviziju, čak i ukoliko je tačna, ne utiče na ishod postupka, niti sama po sebi upućuje na povredu apelantovih ustavnih prava. Ovo stoga jer se radi o trećem stepenu kontrole u kojem se odluka donosi na osnovu stanja spisa i činjeničnog utvrđenja redovnih sudova, pri čemu Vrhovni sud (u smislu člana 241. ZPP) po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati prijedlog apelantice za donošenje privremene mjere.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman