Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-212/16 (M. Ć.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-212/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-212/16, rješavajući apelaciju Mede Ćorovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Medo Ćorović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 014123 15 Kž 16 od 16. septembra 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Medo Ćorović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Midhat H. Kočo, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 014123 15 Kž 16 od 16. septembra 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivičnog djela silovanja iz člana 203. stav 5. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 55. istog Zakona, za koja mu je, nakon što mu je za krivično dijelo iz člana 208. stav 1. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora od 2 godine i 10 mjeseci, a za krivično djelo iz člana 203. stav 5. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora od 11 godina, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 13 godina i 6 mjeseci.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude stiču zakonska obilježja dva krivična djela koja mu se stavljaju na teret, te da je u izvršenju predmetnih krivičnih djela postupao sa direktnim umišljajem. Dok mu je vrsta i visina krivične sankcije izrečena uzimanjem u obzir otežavajućih okolnosti na strani apelanta, da su krivična djela učinjena prema vlastitom djetetu što je počelo u ranoj dječijoj dobi od 12 godina života, te je nastavljeno u dužem vremenskom periodu, inferioran položaj oštećene (E. Č.) u odnosu na apelanta, imovinsku ovisnost oštećene od apelanta kao i njegovo povremeno fizičko zlostavljanje kako oštećene tako i njene majke i činjenicu da je apelant pred sudom priznao da nije razvio očinsku ljubav prema oštećenoj, zbog svega navedenog sud je u predmetnom postupku ocijenio da sa navedenom kaznom postiže svrha kažnjavanja i da nije bilo okolnosti koje bi uticale na osobito ublažavanje kazne prema apelantu.
3. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud dao konkretne i dovoljne razloge zbog čega nalazi da nije bilo potrebno provoditi sporne dokaze odbrane, koje je branitelj apelanta predlagao na glavnom pretresu, odnosno zbog čega je prijedlog branitelja odbio kao nepotrebne, a imajući pri tom u vidu razloge branitelja kojima je obrazložio te prijedloge. Dalje se navodi da se sa tim konkretnim razlozima apelantova žalba uopće ne bavi, odnosno ti razlozi prvostepenog suda se, na bilo koji način, ne dovode u pitanje, stoga ponavljanje istih prijedloga u žalbi, a o kojima se prvostepeni sud već izjasnio, ne može uticati na pravilnost prvostepene presude. Kantonalni sud konstatuje da je pravilno prvostepeni sud, kao vjerodostojan, prihvatio iskaz oštećene, čiji iskaz je posebno bitan, jer je ona detaljno opisala seksualno ponašanje apelanta, njenog oca, prema njoj, u vremenu od aprila 2007. godine, kada je imala samo jedanaest i po godina, pa do oktobra 2011. godine, kada se najprije, ne mogavši više trpiti takvo njegovo zlostavljanje, te savladavši strah od apelanta, prvo povjerila prijateljici A. S. a zatim i majci. Vrhovni sud također navodi da ni taj sud, u iskazu oštećene tj. opisu predmetnih događaja, nije našao nikakve razloge zbog kojih bi bio doveden u sumnju njen iskaz, kako to nastoji neosnovano prikazati apelantov branitelj kroz žalbene prigovore. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman