Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-444/16 (M. H.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivično djelo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-444/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-444/16, rješavajući apelaciju Muhameda Hadžikadunića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muhamed Hadžikadunić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 003319 15 Kž 5 od 17. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Hadžikadunić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 26. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 003319 15 Kž 5 od 17. novembra 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog sticaja krivičnih djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 4. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 15 godine i neovlaštene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. istog Zakona, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i 4 mjeseca.
2. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u radnjama apelanta bliže opisanim u dispozitivu prvostepene presude stiču zakonska obilježja krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, te da je u izvršenju predmetnih krivičnih djela postupao sa direktnim umišljajem. Prilikom odluke o visini krivične sankcije uzete su u obzir kao olakšavajuće okolnosti da je optuženi djelo počinio u stanju smanjene uračunljivosti, da je htio i sebe da liši života prilikom aktiviranja bombe, daje izrazio kajanje, da je teškog materijalnog stanja, nezaposlen, da je i sam prilikom izvršenja djela ostao bez desne podlaktice, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio način izvršenja dijela, upornost u izvršenju djela, daje izvršenjem djela doveo u opasnost živote dva lica (zakonsko obilježje ovog djela je okolnost da pri tom umišljajno doveo u opasnost život još nekog lica, što znači da je svojim radnjama optuženi ostvario obilježja djela sa većim stepenom ugrožavanja zaštićenog dobra), te da je optuženi do sada kažnjavan.
3. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da analizom i ocjenom provedenih dokaza optužbe i odbrane, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, na način kako to propisuje odredba člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da je apelant, kritičnog dana, na način opisan u izreci prvostepene presude, lišio života oštećenu Z. K., te doveo u opasnost još dvoje lica, S. G. i G. N. i time počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 4. KZ RS. Dalje se navodi da je prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra dr. Z. L., prvostepeni sud utvrdio i u prvostepenoj presudi dao razlog da je apelant, u vrijeme izvršenja djela, bio smanjeno uračunjiv, te da ovaj nalaz nije u suprotnosti sa nalazom vještaka neuropsihijatra dr. V. K., koga je odbrana angažovala, jer ovaj vještak u nalazu iznosi samo, kao mogućnost, da je sposobnost apelanta da shvati značaj djela i upravlja postupcima mogla biti bitno smanjena, ali samo pod pretpostavkom da je, u vrijeme izvršenja djela, bio pod dejstvom alkohola ili opojnih droga. Vrhovni sud zaključuje da kako u tom pravcu nema dokaza, niti je njihovo izvođenje tokom postupka odbrana predlagala, to su navedeni argumenti iz žalbe u ovom segmentu, bez osnova. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman