Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-416/13 (P. R.)
Odluka donesena 12. 05. 2016.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Legitimno očekivanje
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-416/13
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 05. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 416/13, rješavajući apelaciju P. R., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija P. R. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 058940 12 Rsž od 27. novembra 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici broj 43 0 Rs 058940 11 Rs od 22. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. P. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 29. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 058940 12 Rsž od 27. novembra 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 43 0 Rs 058940 11 Rs od 22. juna 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Opštinskog suda zatraženo je 23. februara 2016. godine, a od Gradskog pravobranilaštva Zenica (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), kao zastupnika tužene Opštine Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 16. marta 2016. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je 26. februara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Opštinski sud 4. marta 2016. godine i Pravobranilaštvo 23. marta 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Opštinskog suda broj 43 0 Rs 058940 11 Rs od 22. juna 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 3.100,00 KM i to na ime pretrpljenog straha iznos od 500,00 KM i na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 2.600 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM.
6. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je apelant 7. februara 2011. godine zadobio povredu na radu tako što je, prilikom izlaska iz zgrade tužene na pauzu za doručak, ispred ulaznih stepenica u zgradu zapeo za veliki plastični otirač, sapleo se i pao. Opštinski sud je naveo da je povreda, koju je apelant zadobio na radu, nastala kao posljedica propusta u zaštiti na radu od strane tužene kao poslodavca, te da je, stoga, tužena odgovorna za štetu koja je proizašla iz te povrede u skladu sa odredbom člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Opštinski sud je dalje naveo da je na okolnost intenziteta i dužine trajanja fizičkih bolova kao posljedice zadobijenih povreda, na apelantov prijedlog, provedeno vještačenje s vještakom medicinske struke. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je apelant zadobio povrede u vidu nagnječenja lijevog koljena i nagnječenja palca lijeve ruke, te da se radi o lakim tjelesnim povredama koje su sanirane bez trajnih posljedica. Opštinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka, takođe, proizlazi da je apelant, usljed zadobijenih povreda, trpio fizički bol jakog intenziteta u trajanju od jednog sata, bol srednjeg intenziteta u trajanju od jednog dana, a nakon toga bol lakog intenziteta u trajanju od šest dana. Opštinski sud je naveo da je vještak medicinske struke na glavnoj raspravi ukazao da iz medicinske dokumentacije proizlazi da je rendgen šake bio uredan i da je dežurni traumatolog postavio dijagnozu nagnječenja lijeve šake, odnosno prvog prsta lijeve šake od prije jedan dan. Zatim, da je vještak naveo da se nameće logičan zaključak, potkrijepljen dugogodišnjim iskustvom u tretmanu povreda, da povreda stara jedan dan uz propisanu terapiju "led lokalno i analgetik po potrebi" nesumnjivo ukazuje da se radi o lakoj tjelesnoj povredi koja ne ostavlja trajne posljedice, zbog čega je i cijenio intenzitet i dužinu trajanja bolova kod apelanta kao u svom nalazu. U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da je nalaz vještaka medicinske struke jasan, stručan i objektivan, te da je vještak argumentovanim pojašnjenjem na glavnoj raspravi u cijelosti dao odgovore na sve apelantove primjedbe u pogledu tog nalaza. S obzirom na to, Opštinski sud je naveo da je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka medicinske struke, dok je apelantove primjedbe ocijenio kao neosnovane, te da je, shodno tome, odbio i apelantov prijedlog za određivanjem drugog vještaka u predmetnoj pravnoj stvari.
7. Opštinski sud je ukazao da, prema stanovištu sudske prakse, sama okolnost da se radi o lakoj tjelesnoj povredi ne isključuje pravo na naknadu štete za pretrpljene fizičke bolove, budući da težina, odnosno kvalifikacija povrede nije okolnost od koje zavisi pravo na naknadu za fizičke bolove, već to pravo zavisi od intenziteta i dužine trajanja bolova. Opštinski sud je naveo da, dakle, i u slučaju kada se radi o lakoj tjelesnoj povredi, ukoliko su fizički bolovi bili jačeg intenziteta i trajali duže, oštećenom pripada pravo na naknadu. Međutim, Opštinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju intenzitet i dužina trajanja fizičkih bolova koje je apelant trpio (kako je navedeno u nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke) ne opravdava dosuđenje nematerijalne štete u smislu odredaba člana 200 ZOO-a, te da je stoga apelantov zahtjev u tom dijelu neosnovan. Takođe, Opštinski sud je naveo da je neosnovan i apelantov zahtjev za naknadu štete na ime pretrpljenog straha, budući da apelant nije ponudio sudu dokaz da je pretrpio bilo kakav strah kao posljedicu zadobijene povrede, a što je bio dužan shodno odredbama čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Konačno, Opštinski sud je naveo da o troškovima parničnog postupka nije odlučivao, s obzirom da apelant nije uspio sa tužbenim zahtjevom, a da tužena nije potraživala troškove postupka.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 Rs 058940 12 Rsž od 27. novembra 2012. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, iz razloga koje kao pravilne prihvata i taj sud, a koji nalaz i mišljenje, kao i dopuna nalaza navedenog vještaka nisu dovedeni u sumnju ni apelantovim primjedbama. Kantonalni sud je ukazao da nalaz i mišljenje i dopuna nalaza vještaka medicinske struke nisu nejasni, nepotpuni niti protivrječni, tako nije bilo razloga da prvostepeni sud postupi u skladu sa odredbama člana 155 stav 3 ZPP-a. Nadalje, Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 200 ZOO-a, te u vezi s tim ukazao da je apelant u trenutku nastanka štetnog događaja trpio bol jakog intenziteta u trajanju od jednog sata, nakon toga bol srednjeg intenziteta u trajanju od jednog dana i bol lakog intenziteta u trajanju od šest dana. S obzirom na to, te budući da kod apelanta ne postoje drugi vidovi nematerijalne štete, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio i kada je odredio vještaku naknadu i nagradu za obavljeno vještačenje shodno odredbama člana 160 ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, te da je došlo do kršenja člana 17 Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno postupili kada su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, to jest da nisu brižljivo i savjesno cijenili taj dokaz, već da su prosto prihvatili kao vjerodostojno sve ono što je vještak iznio u svom nalazu i mišljenju. Pri tome, apelant navodi da je u toku postupka bezuspješno osporavao nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te da je predlagao da sud odredi drugog vještaka u predmetnoj pravnoj stvari, ali da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog. Apelant dalje navodi da je u toku postupka predujmio sredstva za medicinsko vještačenje u iznosu od 200,00 KM. U vezi s tim, apelant navodi da je prvostepeni sud prihvatio troškovnik koji je ispostavio vještak medicinske struke za obavljeno vještačenje u iznosu od 200,00 KM, a da, pri tome, nije izvršio analizu troškova koji su navedeni u tom troškovniku u smislu odredaba člana 160 ZPP-a. Pri tome, apelant navodi da prvostepeni sud u svojoj presudi uopšte nije spomenuo troškove vještačenja, niti, dakle, odlučio o tim troškovima, tako da je apelant, bez ikakvog pravnog osnova, lišen novčanog iznosa od 200,00 KM, čime je došlo do povrede njegovog prava na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ponovio razloge koje je naveo u osporenoj presudi, te u vezi s tim naveo da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na koja je ukazao u apelaciji.
11. Opštinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava, te smatra da je predmetna apelacija neosnovana.
12. Pravobranilaštvo je navelo da je predmetna apelacija neosnovana, te da je kao takvu treba odbiti.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list R BiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 200. stav 1.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.
14. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 155. st. 2. i 3.
(2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.
(3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka. Član 160.
Vještak ima pravo na naknadu putnih troškova, troškova za ishranu i prenoćište i troškova vještačenja, te pravo na razumnu nagradu za izvršeno vještačenje.
Član 384.
Svaka stranka prethodno sama snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama.
Član 385. stav 1.
(1) Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je da po nalogu suda unaprijed položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza.
Član 386. stav 1.
(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci nadoknadi troškove.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 058940 12 Rsž od 27. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. decembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 13 Evropske konvencije, kao i da je došlo do kršenja člana 17 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu nematerijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je stoga član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
23. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te u vezi s tim pogrešno zaključili da apelant nije trpio fizičke bolove koji opravdavaju dosuđenje naknade nematerijalne štete, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
24. Ustavni sud zapaža da je presudom prvostepenog suda, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, kao i dodatno pojašnjenje koje je vještak dao na glavnoj raspravi, te u vezi s tim dao jasno i zadovoljavajuće obrazloženje zbog čega je prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, zaključili da intenzitet i dužina trajanja fizičkih bolova koje je apelant trpio ne opravdava dosuđenje nematerijalne štete u smislu člana 200 ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog suda u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, koje je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog da se odredi drugi vještak, te da nije izvršio analizu troškova koji su navedeni u troškovniku koji je dostavio vještak medicinske struke, Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u tom dijelu.
25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba člana 200 ZOO-a na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
26. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
k) Pravo na imovinu.
27. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
28. Apelant navodi da je prvostepeni sud propustio da odluči o troškovima vještačenja, tako da je apelant, bez ikakvog pravnog osnova, lišen novčanog iznosa od 200,00 KM (tj. iznosa koji je unaprijed položio za podmirenja troškova medicinskog vještačenja), čime je došlo do povrede njegovog prava na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda "imovina", u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da "legitimno očekivanje" mora da bude mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora da se zasniva na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je prvostepeni sud, na apelantov prijedlog, odredio izvođenje dokaza vještačenjem sa vještakom medicinske struke na okolnost intenziteta i dužine trajanja fizičkih bolova koje je apelant trpio kao posljedicu zadobijenih povreda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 385 stav 1 ZPP-a propisano da kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je da po nalogu suda unaprijed položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, naložio apelantu da unaprijed položi iznos od 200,00 KM na ime troškova medicinskog vještačenja, te da je apelant položio navedeni novčani iznos u depozit suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 384 ZPP-a propisano da svaka stranka prethodno sama snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama, dok je odredbama člana 386 stav 1 ZPP-a propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna da protivnoj stranci nadoknadi troškove. Dakle, iz citiranih zakonskih odredaba jasno proizlazi da odluka o tome koja stranka u konačnici snosi troškove parničnog postupka (uključujući položene novčane iznose za podmirenje troškova povodom izvođenja dokaza) zavisi od toga koja je stranka izgubila parnicu povodom koje su nastali troškovi. U konkretnom slučaju, osporenim presudama je odbijen u cjelini apelantov tužbeni zahtjev, a apelant nije obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka (jer tužena nije postavila takav zahtjev). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije mogao imati "legitimno očekivanje" da će, uprkos izričitim odredbama člana 386 stav 1 ZPP-a, uspjeti sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tj. da će sud obavezati tuženu (koja, dakle, nije izgubila parnicu) da naknadi apelantu troškove koje je imao povodom prijedloga za izvođenje dokaza vještačenjem (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3653/09 od 18. aprila 2012. godine, stav 26, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Ostali navodi
31. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv presude prvostepenog suda izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom, to jest da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
32. U vezi sa apelantovim navodima da je došlo do kršenja člana 17 Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 657/09 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnog pozivanja na kršenje člana 17 Evropske konvencije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da činjenice konkretnog predmeta pokreću pitanje prema navedenom članu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani. VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer su redovni sudovi, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba člana 200 ZOO-a na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji ni kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao imati "legitimno očekivanje" da će uspjeti sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer je apelantu na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene odluke, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana 17 Evropske konvencije jer činjenice konkretnog predmeta ne pokreću pitanje prema navedenom članu.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman