Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-543/16 (R.D.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Suvlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-543/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-543/16, rješavajući apelaciju R. D., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. D., protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 030412 15 Gž od 17. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. D. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 3. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 030412 15 Gž od 17. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude kojom je u prvom stavu odbačen apelantov tužbeni zahtjev a drugim stavom odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Stavom prvim je odbačen tužbeni zahtjev apelanta i njegovog brata (Š. D.) kojim su tražili utvrđenje da su na predmetnim nekretninama, apelant i njegov brat, suvlasnici i suposjednici, zbog nepostojanja pravnog interesa za njeno podnošenje, a stavom drugim odbije je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i njegovog brata, kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi (H. D.) bez ikakvog pravnog osnova zaposjeo i prisvojio sebi veći dio zemljišta koje služi za redovnu upotrebu predmetnog objekta, koje predstavlja zajedničko dvorište koje je nedjeljivo, da je na zauzetom dijelu izvršio sporne radove i time apelantu i njegovom bratu onemogućio ulaz u predmetnu ulicu, i da se omogući apelantu i njegovom bratu da predmetne nekretnine koriste srazmijerno svom suvlasničkom djelu i da im to tuženi prizna i da se naloži tuženom da ukloni sve objekte izgrađene (zasađene) spornim radnjama, odnosno da zemljište koje služi za redovnu upotrebu predmetnog objekta dovede u pređašnje stanje.
2. U predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da apelant i njegov brat nemaju pravni interes za podnošenje tužbe u dijelu u kojem je njihov tužbeni zahtjev odbačen, jer apelant i njegov brat već imaju ostvareno i upisano pravo čije utvrđenje traže, koje im pravo niko ne osporava. Dalje je utvrđeno da tuženi nije učinio radnje koje mu se od strane apelanta stavljaju na teret drugim dijelom tužbenog zahtjeva (sa kojim su odbijeni), pogotovo da su neke sporne radnje učinjene bez dozvole i mimo projektne dokumentacije, na što upućuju i dokazi kojima je poklonjeno povjerenje, da su pojedine radnje oko korištenja predmetnog zemljišta izvršene odmah nakon izgradnje stambenih jedinica parničnih stranaka (tuženog, apelanta i njegovog brata) po dobivanju zemljišta i odobrenja, odnosno u skladu sa projektnom dokumentacijom uz prisutnost i suglasnost samih tužilaca (apelanta i njegovog brata) uz njihovo učešće u njihovom izvršenju, što je period duži od 30 godina, koje stanje traje i danas. Također je, u predmetnom parničnom postupku, konstantovano da apelanti i njegov brat nisu pristupili na glavnu raspravu kada su se trebali izvoditi dokazi čitanjem nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke, niti su u skladu sa tim nalazima konačno opredijelili tužbeni zahtjev i ako su predložili izvođenje dokaza vještačenjem, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev ostao nejasan, jer nije navedeno kada su pojedine radnje izvedene i da li je tuženi uopšte prisvojio veći dio zajedničkog dvorišta.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman