Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-367/13 (S. G.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Propisano zakonom
- Mirno uživanje imovine
- Lišavanje imovine
- Izvršni postupak
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-367/13
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 367/13, rješavajući apelaciju Snježane Gaković, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. travnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Snježane Gaković podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 031024 12 Pžip od 21. studenog 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 031024 07 Ip od 18. siječnja 2012. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Snježane Gaković podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 031024 12 Pžip od 21. studenog 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ip 031024 07 Ip od 18. siječnja 2012. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Snježana Gaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupaju Karlo Sesar, Zdenko Ćurić i Marijo Miletić, odvjetnici iz Mostara, podnijela je 28. siječnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ip 031024 12 Pžip od 21. studenog 2012. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ip 031024 07 Ip od 18. siječnja 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tražitelja izvršenja NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla, kao druge strane u postupku, zatraženo je 11. ožujka 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je 18. ožujka 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud 22. ožujka 2016. godine, dok NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Ustavni sud je 29. ožujka 2016. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi na uvid kompletan spis predmeta broj 58 0 Ip 031024 07 Ip. Općinski sud je 31. ožujka 2016. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Postupak zasnivanja založnog prava
6. CBS banka d.d. Sarajevo i „Euro Trade“ d.o.o. Mostar su 22. svibnja 2006. godine zaključili kreditni ugovor broj 100844559 (u daljnjem tekstu: kreditni ugovor), kojim je CBS banka d.d. Sarajevo dala, a „Euro Trade“ d.o.o. Mostar prihvatio dugoročni kredit u iznosu od 163.000,00 KM.
7. Radi osiguranja potraživanja iz predmetnog kreditnog ugovora, pred Općinskim sudom je 29. lipnja 2006. godine zaključen sporazum između CBS banke d.d. Sarajevo kao povjeritelja, te „Euro Trade“ d.o.o. Mostar, kao dužnika, i apelantice kao založnog dužnika (u daljnjem tekstu: sporazum). Sporazumom je suglasno utvrđeno da postoji potraživanje CBS banke d.d. Sarajevo kao povjeritelja prema „Euro Trade“ d.o.o. Mostar kao dužniku i apelantici kao založnom dužniku na temelju kreditnog ugovora u iznosu od 163.000,00 KM, uvećano za kamatu, pripadajuće naknade i zateznu kamatu, a koje dospijeva u roku predviđenom u članku 1. tog ugovora. Također, sporazumom je usuglašeno da se potraživanje iz tog ugovora osigura zasnivanjem založnog prava na nekretnini u apelantičinom vlasništvu sa dijelom 1/1, pobliže opisanoj u tom sporazumu – u naravi poslovni prostor ukupne površine 92,00 m² (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), te zasnivanjem založnog prava popisom nekretnina koje su apelantičino izvanknjižno vlasništvo sa dijelom 1/1, također pobliže opisanih u tom sporazumu - u naravi poslovni prostori ukupne površine 96,00 m², odnosno 110, 00 m² (u daljnjem tekstu: ostale nekretnine).
8. Na temelju sporazuma, Općinski sud je istog dana, odnosno 29. lipnja 2006. godine donio Rješenje broj Ip 011527/06, koje je tog dana postalo i pravomoćno i izvršno (jer su se stranke odrekle prava na priziv, odnosno na prigovor), kojim je određeno osiguranje potraživanja povjeritelja CBS banke d.d. Sarajevo, koje ima prema dužniku „Euro Trade“ d.o.o. Mostar i apelantici kao založnom dužniku po osnovu kreditnog ugovora, i to uknjižbom založnog prava na predmetnom poslovnom prostoru i popisom ostalih nekretnina koje su apelantičino izvanknjižno vlasništvo.
Izvršni postupak
9. NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla – kao pravni sljednik CBS banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) je 29. rujna 2007. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv „Euro Trade Co Export Import“ d.o.o. Mostar kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), tražeći da sud na temelju pravomoćnog i izvršnog Rješenja istog suda broj Ip 011527/06 od 29. lipnja 2006. godine radi naplate potraživanja tražitelja izvršenja dospjelih prema izvršeniku po kreditnom ugovoru u iznosu glavnice od 163.000,00 KM i dospjele kamate zaključno sa 29. rujnom 2007. godine u iznosu od 19.894,91 KM, te zakonske zatezne kamate koja na taj iznos glavnice teče do 29. rujna 2007. godine do isplate, kao i troškova izvršnog postupka, odredi izvršenje na apelantičinom predmetnom poslovnom prostoru i ostalim nekretninama zabilježbom izvršenja, utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, prodajom tih nekretnina i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.
10. Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 Ip 031024 07 Ip od 19. prosinca 2007. godine dozvolio predloženo izvršenje i odredio troškove izvršenja u iznosu od 1.781,80 KM. Iz dostavnica u spisu predmeta proizlazi da je predmetno rješenje dostavljeno 8. siječnja 2008. godine apelantici i izvršeniku na istu adresu: Braće Brkića broj 5, Mostar, te da je, umjesto apelantice, pošiljku primila „kolegica“. U spisu predmeta nema podataka o tome na koji način je Općinski sud došao do podatka da je ta adresa apelantičina, jer u dokumentaciji u spisu predmeta to nigdje nije navedeno, niti je tražitelj izvršenja u prijedlogu za izvršenje uopće naveo apelantičinu adresu.
11. Izvršenik je 10. siječnja 2008. godine podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju.
12. Općinski sud je Rješenjem broj 58 0 Ip 031024 07 Ip od 18. prosinca 2008. godine usvojio prigovor izvršenika, obustavio izvršenje i ukinuo sve provedene izvršne radnje.
13. Općinski sud - Zemljišnoknjižni ured je Rješenjem broj Dn:2309/07 od 24. ožujka 2009. godine na temelju navedenog rješenja o izvršenju dozvolio da se u zk. ul., pobliže opisan u izreci tog rješenja, upiše zabilježba izvršenja na predmetnom poslovnom prostoru radi namirenja potraživanja u iznosu od 182.894,91 KM, dok je odbio zahtjev za zabilježbu izvršenja na ostalim nekretninama.
14. Odlučujući o prizivu koji je tražitelj izvršenja podnio protiv Rješenja Općinskog suda broj 58 0 Ip 031024 07 Ip od 18. prosinca 2008. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 58 0 Ip 031024 07 PZ od 3. studenog 2009. godine kojim je djelomično uvažio priziv „izvršenika“ i osporeno rješenje preinačio tako što je održao na snaži rješenje o izvršenju od 19. prosinca 2007. godine u odnosu na predmetni poslovni prostor radi namirenja potraživanja, bliže navedenog u tom rješenju, prodajom tog poslovnog prostora, dok je u preostalom dijelu odbio priziv i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
15. Općinski sud je nakon toga donio zaključak od 21. lipnja 2010. godine kojim je odredio provođenje građevinskog i geo-tehničkog vještačenja vještaka N.K. sačinjavanjem nalaza o procjeni vrijednosti predmetnog poslovnog prostora.
16. Sudski vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina N.K. je u svom elaboratu, dostavljenom Općinskom sudu 9. kolovoza 2010. godine, utvrdio da vrijednost predmetnog poslovnog prostora iznosi 93.336,22 KM.
17. Općinski sud je potom 30. rujna 2010. godine donio zaključak o prodaji predmetnog poslovnog prostora, objavljen na oglasnoj tabli suda 4. listopada 2010. godine, kojim je određena prva prodaja predmetnog poslovnog prostora za 10. studeni 2011. godine.
18. Općinski sud je u zapisniku o ročištu za prodaju predmetnog poslovnog prostora od 10. studenog 2010. godine konstatirao da apelantici nikada nije osobno uručeno rješenje o izvršenju, rješenje o prigovoru i zaključak o prodaji nekretnina, te da joj nije dostavljen ni poziv za to ročište. Ocijenivši da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za održavanje ročišta, Općinski sud je donio zaključak kojim je stavio izvan snage zaključak o prodaji nekretnine od 30. rujna 2010. godine i odredio da će se novo ročište za prodaju predmetnog poslovnog prostora zakazati pošto budu ispunjene procesne pretpostavke za to i rješenje o izvršenju od 19. prosinca 2007. godine postane pravomoćno i izvršno u odnosu na apelanticu.
19. Općinski sud je potom dopisom od 11. studenog 2010. godine zatražio od MUP-a Mostar - PU Mostar (u daljnjem tekstu: MUP) da dostavi adresu prebivališta apelantice.
20. MUP je dopisom od 19. studenog 2010. godine obavijestio Općinski sud da se apelantica u evidenciji ovog tijela vodi na adresi: Ulica Stepana Radića broj 21, Mostar.
21. Ustavni sud zapaža da iz pismena (koverte i dostavnice koje se nalaze u spisu predmeta) proizlazi da je Općinski sud na pribavljenu adresu (Stjepana Radića broj 21, Mostar) 15. prosinca 2010. godine pokušao dostaviti apelantici preporučenom pošiljkom: rješenje o izvršenju od 19. srpnja 2007. godine, rješenje o odbijanju prigovora od 18. veljače 2008. godine, zaključak o određivanju vještačenja od 21. lipnja 2010. godine, elaborat o vještačenju sudskog vještaka N.K. od 9. kolovoza 2010. godine, zaključak o prodaji predmetnog poslovnog prostora od 30. rujna 2010. godine i zapisnik sa prvog ročišta za prodaju predmetnog poslovnog prostora od 10. studenog 2010. godine. Međutim, pismeno se vratilo sudu sa naznakom „odselili, kuću prodali“.
22. Ustavni sud dalje konstatira da iz preslika dostavnice – „putem interne pošte“ i dopisa Općinskog suda od 10. prosinca 2010. godine - proizlazi da je taj dopis sa prilozima (rješenje o izvršenju od 19. srpnja 2007. godine, rješenje o odbijanju prigovora od 18. veljače 2008. godine, zaključak o određivanju vještačenja od 21. lipnja 2010. godine, elaborat o vještačenju sudskog vještaka N.K. od 9. kolovoza 2010. godine, zaključak o prodaji predmetnog poslovnog prostora od 30. rujna 2010. godine i zapisnik sa prvog ročišta za prodaju predmetnog poslovnog prostora od 10. studenog 2010. godine) dostavljen apelantici objavom na oglasnoj tabli suda u periodu od 31. siječnja 2011. godine do 16. veljače 2011. godine.
23. Općinski sud je potom 24. svibnja 2011. godine donio zaključak o prodaji predmetne nekretnine, objavljen na oglasnoj tabli suda 2. lipnja 2011. godine, kojim je određena prva prodaja predmetne nekretnine usmenim javnim nadmetanjem za 30. kolovoz 2011. godine. U zapisniku sa ročišta za prodaju predmetnog poslovnog prostora od 30. kolovoza 2011. godine je konstatirano da su ročištu pristupili opunomoćenik i zakonski zastupnik tražitelja izvršenja, a da je zaključak za prvo ročište za prodaju predmetnog poslovnog prostora uručen apelantici uredno, putem oglasne table. Na prijedlog opunomoćenika izvršenika, Općinski sud je donio zaključak da se ročište za prodaju predmetnog poslovnog prostora odgodi za 28. rujan 2011. godine.
24. Općinski sud je nakon toga donio zaključak o prodaji predmetnog poslovnog prostora od 1. rujna 2011. godine, objavljen na oglasnoj tabli suda 9. rujna 2011. godine, kojim je određena prva prodaja predmetnog poslovnog prostora usmenim javnim nadmetanjem za 28. rujan 2011. godine.
25. U zapisniku sa prvog ročišta za prodaju predmetnog poslovnog prostora od 28. rujna 2011. godine je konstatirano da su ročištu pristupili opunomoćenici izvršenika i tražitelja izvršenja, a da je zaključak o prodaji predmetnog poslovnog prostora apelantici dostavljen putem oglasne table 9. rujna 2011. godine. Također, konstatirano je da na ročištu nije bilo potencijalno prijavljenih kupaca koji su položili predujam kupoprodajne cijene, te da je tražitelj izvršenja predložio da se prva prodaja proglasi neuspjelom i da se u zakonskom roku zakaže ročište za drugu prodaju predmetnog poslovnog prostora. Općinski sud je na tom ročištu donio zaključak kojim je proglasio neuspjelim prvo ročište za prodaju predmetnog poslovnog prostora zbog nepostojanja potencijalnih kupaca.
26. Općinski sud je 29. rujna 2011. godine donio zaključak, objavljen na oglasnoj tabli suda 3. listopada 2011. godine, kojim je određena druga prodaja predmetnog poslovnog prostora usmenim javnim nadmetanjem za 31. listopad 2011. godine.
27. Iz zapisnika sa drugog ročišta za prodaju predmetnog poslovnog prostora od 31. listopada 2011. godine proizlazi da su na to ročište pristupili opunomoćenici tražitelja izvršenja i izvršenika, a da je konstatirano da je zaključak o prodaji predmetnog poslovnog prostora apelantici dostavljen putem oglasne table. Također, iz tog zapisnika proizlazi da je na tom ročištu konstatirano da nije pristupio nitko od potencijalnih kupaca koji su položili predujam kupoprodajne cijene, pa je sud, na prijedlog tražitelja izvršenja, donio zaključak kojim je predmetni poslovni prostor prodan tražitelju izvršenja za kupoprodajnu cijenu od 31.112,07 KM.
28. Općinski sud je zaključkom od 7. studenog 2011. godine, objavljenim 8. studenog 2011. godine na oglasnoj tabli suda, proglasio da je predmetni poslovni prostor prodan tražitelju izvršenja za iznos od 31.112,07 KM.
Osporene odluke
29. Općinski sud je Rješenjem o dosudi broj 58 0 Ip 031024 07 Ip od 18. siječnja 2012. godine dosudio i predao predmetni poslovni prostor tražitelju izvršenja kao kupcu i najpovoljnijem ponuđaču za cijenu od 31.112,07 KM, te je odredio da će se po pravomoćnosti ovog rješenja odrediti upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u korist tražitelja izvršenja u Zemljišnu knjigu tog suda.
30. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na „trećem ročištu“ za javnu prodaju predmetnog poslovnog prostora u apelantičinom vlasništvu kao založnog izvršenika sa dijelom 1/1 kao kupac sudjelovao samo tražitelj izvršenja sa ponuđenom cijenom za predmetnu nekretninu od 31.112,07 KM. Dalje, konstatirao je da je nakon zaključenja javne prodaje utvrdio da je tražitelj izvršenja jedini ponuđač sa najpovoljnijom ponudom i da je predmetna nekretnina prodana tražitelju izvršenja za navedenu cijenu, a što je utvrdio zaključkom od 7. studenog 2011. godine. Također, naveo je da kupac prema zaključku o prodaji od 7. studenog 2011. godine nije bio dužan položiti sudu kupoprodajnu cijenu obzirom na to da je ujedno i tražitelj izvršenja koji sukladno članku 86. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) nije dužan dati osiguranje radi sudjelovanja u javnom nadmetanju, a po osnovi članka 92. stavak 8. ZIP-a, nije dužan ni položiti kupoprodajnu cijenu za predmetnu nekretninu na depozitni račun suda. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su ispunjene sve pretpostavke za predaju nekretnine kupcu i upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini u Zemljišnu knjigu suda, pa je na temelju članka 93. stavak 1. ZIP-a donio odluku kao u izreci.
31. Ustavni sud konstatira da iz pismena (koverte) u spisu predmeta proizlazi da je Općinski sud rješenje o dosudi predmetne nekretnine od 18. siječnja 2012. godine i zaključak o prodaji predmetne nekretnine od 7. studenog 2011. godine pokušao dostaviti preporučenom pošiljkom apelantici na adresu: Ulica Stjepana Radića broj 21, Mostar, ali da se pismeno vratilo sa naznakom „odselili, kuću prodali - na adresi Picerija Roma“. Ustavni sud, također, konstatira da iz dostavnice „putem oglasne table“ proizlazi da je rješenje o dosudi od 18. siječnja 2012. godine objavljeno na oglasnoj tabli suda 29. veljače 2012. godine.
32. Općinski sud je 21. ožujka 2012. godine sačinio službenu zabilješku u kojoj je, između ostalog, konstatirano da je „založni dužnik“ dolazila „samoinicijativno“, te da, ukoliko dođe, da će joj se uručiti zaključak o prodaji nekretnine i rješenje o dosudi, a ukoliko ne dođe, da će se njihova dostava izvršiti običnom pošiljkom na adresu: Ulica Gojka Vukovića bb, Mostar. U spisu predmeta nema podataka o tome na koji način je Općinski sud došao do informacije da je ta adresa apelantičina adresa.
33. Općinski sud je 24. ožujka 2012. godine dostavio rješenje o dosudi apelantici na adresu: Ulica Gojka Vukovića bb, Mostar, i pismeno je primila „kćerka“.
34. Apelantica je 2. travnja 2012. godine podnijela priziv protiv rješenja o dosudi, a tražitelj izvršenja je 26. lipnja 2012. godine dostavio odgovor na priziv.
35. Kantonalni sud je Rješenjem broj 58 0 Ip 031024 12 Pžip od 21. studenog 2012. godine odbio apelantičin priziv kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
36. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja konstatirao da se iz cjelokupnog stanja spisa vidi da je apelantica o svim radnjama u postupku bila uredno obaviještena, „istina, prvo putem pošte na adresu iz prijedloga za izvršenje, a potom i putem oglasne table Suda“. Naime, Kantonalni sud je konstatirao nakon što je naredbom suda naloženo da joj se dostavi rješenje o odbijanju prigovora, zaključak o određivanju vještačenja, zaključak o prodaji nekretnine i zapisnik sa prvog ročišta za prodaju nekretnine na kućnu adresu: Ulica Stjepana Radića broj 21, Mostar, da se za apelanticu vratila povratnica sa naznakom „odselili, kuću prodali". Kantonalni sud je naveo da su iz ovih razloga sva daljnja dostavljanja vršena putem oglasne table suda sukladno odredbi članka 352. stavak 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, Kantonalni sud je ukazao da je putem kućne adrese apelantici pokušana dostava i rješenja o dosudi i zaključka o prodaji nekretnine, ali da se vratila povratnica sa istom naznakom („odselili, kuću prodali") uz dodatak „na adresi Picerija Roma". Kantonalni sud je istakao da je apelantica u prizivu tvrdila da se nije selila sa prvobitne adrese, te da činjenicu da je poštar vratio pismeno sa prednjom naznakom treba da riješi sa odgovornim osobama Pošte. Sukladno navedenom, a posebno konstatirajući da je apelantica i sama u prizivu tvrdila da je „nešto prije Nove godine položila tražitelju ovrhe 18.500,00 KM i bila je spremna izmiriti i ostatak duga", što, po mišljenju Kantonalnog suda „znači da je znala, jer ne bi uplaćivala bez razloga i znanja“, te imajući u vidu, „ako su točni navodi tražitelja izvršenja iz odgovora na priziv (a sud nema razloga da u to sumnja)“, da je apelantica u stalnim kontaktima sa „Bankom i nakon kupovine predmetne nekretnine i otkupa od ranije vlasnice“, Kantonalni sud je zaključio da je jasno da je priziv neutemeljen. Prema tome, sukladno odredbi članka 235. stavak 1. točka 2. ZPP, u svezi sa odredbom članka 21. ZlP-a, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci. Postupak nakon donošenja osporenih rješenja
37. Općinski sud je 21. siječnja 2013. godine donio zaključak kojim je radi provođenja radnje izvršenja ispražnjenjem i predajom u posjed predmetne nekretnine tražitelju izvršenja određeno ročište za 22. veljaču 2013. godine. Predmetni zaključak je dostavljen apelantičinim opunomoćenicima 28. siječnja 2013. godine.
38. Iz zapisnika Općinskog suda o provođenju izvršenja ispražnjenjem predmetne nekretnine i predaji u posjed od 22. veljače 2013. godine proizlazi da apelantica nije bila nazočna provođenju te radnje, ali da je ranije predala ključeve od predmetne nekretnine predstavniku tražitelja izvršenja i da je predmetna nekretnina predana u posjed tražitelju izvršenja. Ovaj zaključak je dostavljen apelantičinim opunomoćenicima 25. veljače 2013. godine.
39. Općinski sud je donio Rješenje o namirenju broj 58 0 Ip 031024 07 Ip od 9. rujna 2013. godine, kojim je prodajom predmetne nekretnine „izvršenika“ procijenjene vrijednosti 93.336,22 KM tražitelju izvršenja za iznos od 31.112,07 KM, tražitelj izvršenja namiren za troškove izvršnog postupka u iznosu od „5.983,17 KM“, zakonske zatezne kamate u iznosu od „77.738,81 KM“ i dio redovite kamate u iznosu od „15.614,24 KM“, dok je konstatirano da je tražitelj izvršenja ostao nenamiren za dio redovite kamate u iznosu od „4.280,67 KM“ i glavni dug od „156.500,00 KM“ sa zakonskom zateznom kamatom. Navedeno rješenje je dostavljeno apelantičinim opunomoćenicima 14. listopada 2013. godine. Apelantica nije podnijela priziv protiv tog rješenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
40. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Navodi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno „samom činjenicom da apelantica nije obavještavana o ročištima u postupku izvršenja u kojem predmetu je ista bila založni dužnik, te na taj način nije mogla štititi svoja prava, ili eventualno umanjiti štetu koja je nastala prodajom nekretnine u vrijednosti od 1/3 iste eventualnim sporazumom sa tražiteljom ovrhe“. Tvrdi da su svi navodi u pobijanom rješenju da je bila uredno obavještavana proizvoljni, da nisu bili ničim argumentirani i da su u suprotnosti sa odredbama ZPP o načinu dostavljanja pismena. Također, navodi da je prodajom nekretnine u njezinom vlasništvu povrijeđeno i njezino pravo na imovinu, „što je nepotrebno obrazlagati kod činjenice da je apelantica ostala bez nekretnine čiji je vlasnik u nezakonitom postupku izvršenja“, što je obrazloženo u prethodnom dijelu apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
41. Općinski sud je ukratko iznio kronologiju događaja u navedenom predmetu. U svezi sa tim, između ostalog je naveo da je, nakon što je MUP dopisom od 18. studenog 2010. godine dostavio podatke o apelantičinoj adresi, na tu adresu pokušao dostaviti rješenje o izvršenju, rješenje o odbijanju prigovora, zaključak o određivanju vještačenja, elaborat o vještačenju i zapisnik sa prvog ročišta za prodaju nekretnine od 10. studenog 2010. godine, ali da „dostava nije izvršena“ obzirom na to da je dostavljač na dostavnici naveo da se apelantica odselila sa dane adrese, te da je nakon toga „dostavljanje svih pismena vršeno putem oglasne table suda“. Dalje, naveo je da se rješenje o dosudi predmetne nekretnine od 18. siječnja 2012. godine ponovno nije moglo uručiti apelantici zbog toga što se odselila sa adrese s napomenom „kuću prodali“. Također, naveo je da je apelantica podnijela priziv protiv rješenja o dosudi koju je Kantonalni sud odbio svojim rješenjem, a apelanticu su kasnije u postupku predaje nekretnine u posjed tražitelju izvršenja zastupali opunomoćenici koji su i zaprimili rješenje o namirenju od 9. listopada 2013. godine. Općinski sud je istakao da smatra da u tijeku postupka u konkretnom predmetu nije na apelantičinu štetu povrijedio odredbe ZPP, niti prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine. U prilog svojim tvrdnjama da je apelantica uredno obavještavana o svim radnjama u tijeku postupka, Općinski sud je dostavio fotokopije više dostavnica iz spisa predmeta i dnevnih naredbi i drugu dokumentaciju iz spisa predmeta.
V. Relevantni propisi
42. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 74/11 - O.U.S., 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Dostavljanje (1) Po pravilima o dostavljanju tužbe iz Zakona o parničnom postupku, dostavlja se rješenje po prijedlogu za izvršenje, rješenje po prigovoru na rješenje o izvršenju, […]. (2) Kod izvršenja na temelju izvršne isprave ukoliko se stranka kojoj pisano treba dostaviti ne nalazi na adresi naznačenoj u prijedlogu, niti na adresi, odnosno sjedištu prijavljenom kod nadležnog organa, dostava se vrši putem oglasne table suda i za slučaj dostavljanja odluka navedenih u stavku 1. ovog članka.
Članak 12.
Pravni lijekovi (1) Redoviti pravni lijekovi u izvršnom postupku su prigovor i priziv, osim ako ovim zakonom nisu isključeni.
(2) Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju može se izjaviti prigovor, a priziv kad je to ovim zakonom određeno.
(3) Prigovor se izjavljuje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostavljanja, ako ovim zakonom nije drukčije određeno. O prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje.
(4) Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti priziv u roku od osam dana od dana dostave rješenja. O prizivu odlučuje sud drugog stupnja.
(5) Prigovor i priziv ne zaustavljaju tijek izvršnog postupka, ali se namirenje tražitelja izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostupanjskog suda po prigovoru. […] (6) Protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek.
Članak 13.
Izvršnost i pravomoćnost (1) Rješenje protiv kojeg nije izjavljen u roku prigovor postaje izvršno i pravomoćno. (2) Rješenje protiv kojeg je prigovor odbijen, postaje izvršno, a ako protiv takvog rješenja nije dopušten priziv i pravomoćno.
(3) Rješenje kojim je prigovor odbijen postaje pravomoćno ako priziv ne bude u roku izjavljen ili ako priziv bude odbijen.
(4) Ukoliko je ovim zakonom određeno da se protiv prvostupanjskog rješenja može izjaviti priziv umjesto prigovora to rješenje postaje izvršno, a pravomoćno propuštanjem roka za izjavu priziva ili ako priziv bude odbijen.
Članak 14.
Izvanredni pravni lijekovi i povrat u prijašnje stanje (1) Protiv pravomoćnog rješenja donesenog u postupku izvršenja nije dozvoljeno ulaganje izvanrednih pravnih lijekova.
(2) Povrat u prijašnje stanje dozvoljen je samo zbog propuštanja roka za prigovor i priziv na izvršno rješenje o izvršenju.
Članak 82. st. 1, 3. i 6.
Zaključak o prodaji (1) Nakon provođenja postupka za utvrđivanje vrijednosti nekretnine sud donosi zaključak o prodaji nekretnine kojim se utvrđuje vrijednost nekretnine i određuju način i uvjeti prodaje, te vrijeme i mjesto prodaje, ako se prodaja vrši putem javnog nadmetanja.
(3) Zaključak o prodaji objavljuje se na sudskoj oglasnoj tabli i, prema ocjeni suda, na drugi odgovarajući način.
(6) Zaključak o prodaji dostavlja se strankama, osobama koje imaju prvenstveno pravo namirenja ili pravo namirenja istog ranga kao i tražitelj izvršenja, osobama koje imaju upisano ili zakonsko pravo preče kupovine i nadležnom tijelu porezne uprave.
Članak 84. stavak 1.
Način prodaje (1) Prodaja nekretnine obavlja se putem usmenog javnog nadmetanja.
Članak 87. stavak 1.
Jedan ponuđač (1) Ročište za javno nadmetanje održat će se i kad prisustvuje samo jedan ponuđač. Članak 89. stavak 4.
Prodajna cijena (4) Na drugom ročištu nekretnina ne može biti prodana za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.
Članak 90. st. 2, 5, 6. i 7.
Ročište za nadmetanje i prodaja (2) Pošto utvrdi da je udovoljeno uvjetima za održavanje ročišta za nadmetanje sud objavljuje da se pristupa nadmetanju.
(5) Nakon zaključenja nadmetanja utvrđuje se lista ponuđača koji su ponudili cijenu iznad minimuma i da je nekretnina prodana najpovoljnijem ponuđaču ukoliko su ispunjeni ostali uvjeti.
(6) O prodaji nekretnine najpovoljnijem ponuđaču sud donosi pisani zaključak koji se objavljuje na sudskoj tabli.
(7) Smatrat će se da je zaključak iz stavka 6. ovog članka dostavljen svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim sudionicima u nadmetanju istekom trećeg dana od dana njegovog isticanja na oglasnoj tabli.
Članak 92. stavak 8.
Polaganje cijene (8) Ako je tražitelj izvršenja kupac, a ne postoje druge osobe čija se potraživanja namiruju iz prodajne cijene prije njega, nije obvezan položiti cijenu sudu do visine svog potraživanja.
Članak 93.
Predaja nekretnine kupcu (1) Nakon polaganja cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi).
(2) Rješenjem iz stavka 1. ovog članka sud određuje da se nekretnina preda kupcu, a zemljišnoknjižnom sudu da se izvrši upis promjene prava vlasništva, te brišu prava trećih za koje je to rješenjem određeno.
(3) Protiv rješenja o dosudi nije dozvoljen prigovor, ali se može izjaviti priziv. (4) Rješenje iz stavka 1. ovog članka objavljuje se na oglasnoj tabli. Istekom trećeg dana od dana isticanja na oglasnoj tabli smatra se da je rješenje dostavljeno svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim sudionicima u nadmetanju. Članak 94.
Zaštita prava kupca Ukidanje ili preinačenje rješenja o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine nema utjecaja na pravo vlasništva kupca stečeno prema odredbama članka 93. ovog zakona.
Članak 96.
Kad se pristupa namirenju Sud pristupa namirenju tražitelja izvršenja odmah nakon donošenja rješenja o dosudi.
VI. Dopustivost
43. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
45. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na apelantičine navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
46. U svezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, budući da apelantica osporava rješenja (o dosudi) koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost apelacije ispitati u odnosu na osporene odluke. Kako su predmetne odluke donesene u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja građanskih prava i obveza apelantice, u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
47. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava koja je, mutatis mutandis, primjenjiva u konkretnom slučaju, a u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravomoćne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje (građanskih) prava, u usporedbi s postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine (vidi, «Službeni glasnik BiH» broj 18/04, točka 40) podržao praksu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova prava i obveze koje se tiču podnositelja apelacije (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
48. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelantičine obveze utvrđene na temelju pravomoćnog i izvršnog Rješenja Općinskog suda broj Ip 011527/06 od 29. lipnja 2006. godine o određivanju osiguranja potraživanja pravnog prednika tražitelja izvršenja prema izvršeniku i apelantici kao založnom dužniku po osnovi kreditnog ugovora uknjižbom založnog prava na predmetnom poslovnom prostoru, a u svezi sa sporazumom o osiguranju novčanog potraživanja pravnog prednika tražitelja izvršenja iz kreditnog ugovora, zaključenog istog nadnevka pred tim sudom između pravnog prednika tražitelja izvršenja, izvršenika i apelantice kao založnog dužnika. Iz navedenog proizlazi da je o apelantičinim građanskim pravima i obvezama odlučivano u postupku vezanom za zasnivanje založnog prava na predmetnim nekretninama. Ustavni sud u svezi s tim zapaža da je u predmetnom postupku izvršenja odlučivano samo o modalitetu realizacije prava i obveza iz navedenog rješenja i sporazuma, odnosno o tome da li su ispunjeni uvjeti za prinudno izvršenje na predmetnom poslovnom prostoru apelantice kao založnog dužnika iz tog rješenja i sporazuma. Prema tome, Ustavni sud konstatira da u ovom izvršnom postupku nisu utvrđivana nova apelantičina imovinska prava i obveze (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2720/12 od 15. travnja 2015. godine, toč. 20 -24, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da izvršni postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 21. studenog 2012. godine ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na apelantičine navode o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, ratione materiae, inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.
Dopustivost u odnosu na navode o povredi prava na imovinu
50. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 Ip 031024 12 Pžip od 21. studenog 2012. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelantica je primila 29. studenog 2012. godine a apelacija je podnesena 28. siječnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
51. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
52. Apelantica pobija navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njezino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
53. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
54. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
55. Ustavni sud podsjeća na to da se pri razmatranju toga da li je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju prvi korak sastoji od razmatranja da li je apelantica imala pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma „imovina“, koji potpada pod članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S tim u svezi, Ustavni sud nalazi da su osporena rješenja donesena u izvršnom postupku u kojem je rješenjem Općinskog suda od 19. prosinca 2007. godine, a na temelju pravomoćnog i izvršnog Rješenja istog suda broj Ip 011527/06 od 29. lipnja 2006. godine (o zasnivanju založnog prava), u konačnici određeno namirenje dospjelih potraživanja tražitelja izvršenja prema izvršeniku po kreditnom ugovoru i troškova izvršnog postupka izvršenjem na predmetnom poslovnom prostoru u apelantičinom vlasništvu 1/1 (i to zabilježbom ovog rješenja u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, njenom prodajom i namirenjem tih potraživanja iz iznosa dobivenog prodajom) i u kojem je proveden postupak prodaje predmetnog poslovnog prostora u vlasništvu založnog dužnika, tj. apelantice. Iz navedenog proizlazi da se u predmetnom izvršnom postupku odlučivalo o apelantičinoj imovini, što potpada pod opseg članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
56. Potom, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku 2. ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Europski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, Serija A broj 52, stavak 61).
57. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nositelja prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Europski sud, Sunday Times, presuda od 26. travnja 1979. godine, Serija A broj 30, stavak 49, i Malone, presuda od 2. kolovoza 1984. godine, Serija A broj 82, st. 67. i 68).
58. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantičinu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u svezi, iako se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da iz navedenog nesporno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantičino pravo na imovinu koje se sastoji u lišavanju njezine imovine –predmetnog poslovnog prostora njegovom prodajom i dosudom tražitelju izvršenja u izvršnom postupku, a na temelju spomenutih rješenja.
59. Obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li lišavanje apelantice u uživanju prava na imovinu u konkretnom slučaju bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladno principu proporcionalnosti.
60. U svezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati da postupak izvršenja čine dva stadija, i to stadij odlučivanja o predloženom izvršenju, te stadij provođenja izvršenja koji nastupa nakon što rješenje o izvršenju postane pravomoćno i izvršno, dakle, nakon što izvršenik iscrpi mogućnosti podnošenja redovitih pravnih lijekova (članak 12. ZIP-a) ili mogućnost eventualnog podnošenja zahtjeva za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za prigovor i priziv na izvršno rješenje o izvršenju (članak 14. stavak 2. ZIP-a). Ustavni sud ukazuje da se prigovor protiv rješenja o izvršenju izjavljuje sudu koji je donio rješenje, u roku od osam dana od dana dostavljanja, ako ZIP-om nije drukčije određeno (članak 12. stavak 3). Nakon izvršnosti i pravomoćnosti rješenja o izvršenju sud pristupa drugoj fazi postupka izvršenja, odnosno stadiju provođenja. Stadij provođenja izvršenja na nekretnini se provodi zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom (članak 68. ZIP-a).
61. Vezano za pitanje da li je lišavanje apelantice u uživanju prava na imovinu bilo sukladno zakonu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da je do povrede njenog prava na imovinu isključivo došlo zbog toga što joj nije omogućeno sudjelovati u predmetnom izvršnom postupku. Shodno tome, te imajući u vidu činjenično stanje u spisu predmeta, Ustavni sud smatra potrebnim prvo ispitati je li apelantici sukladno zakonu dostavljeno rješenje o izvršenju kojim je dozvoljeno izvršenje na predmetnom poslovnom prostoru i rješenje kojim je odlučeno o prigovoru podnesenom protiv tog rješenja, odnosno je li sukladno zakonu obavještavana o poduzetim radnjama u tijeku postupka, kako bi u njemu mogla sudjelovati.
62. U svezi sa tim, Ustavni sud konstatira da tražitelj izvršenja u prijedlogu za izvršenje nije naznačio apelantičinu adresu. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta proizlazi da je Općinski sud rješenje o izvršenju od 19. prosinca 2007. godine (kojim je dozvolio izvršenje na predmetnom poslovnom prostoru) dostavio apelantici i izvršeniku na istu adresu (Braće Brkića broj 5, Mostar), te da je umjesto apelantice pošiljku primila „kolegica“ (što vodi logičkom zaključku da apelantica radi kod izvršenika), a da u spisu predmeta nema podataka o tome na koji način je Općinski sud došao do podatka da je ta adresa apelantičina adresa. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je, nakon što je na ročištu za prodaju predmetnog poslovnog prostora od 10. studenog 2010. godine uočio propuste u dostavi pismena apelantici, Općinski sud donio zaključak kojim je stavio izvan snage zaključak o prodaji nekretnine od 30. rujna 2010. godine i odredio da će se novo ročište za prodaju predmetnog poslovnog prostora zakazati pošto budu ispunjene procesne pretpostavke za to i rješenje o izvršenju od 19. prosinca 2007. godine postane pravomoćno i izvršno u odnosu na apelanticu. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud potom dopisom od 11. studenog 2010. godine zatražio od MUP-a da dostavi adresu prebivališta apelantice. Nakon što ga je MUP dopisom od 19. studenog 2010. godine obavijestio da se apelantica u evidenciji ovog tijela vodi na adresi: Stjepana Radića broj 21, Mostar, Općinski sud je 15. prosinca 2010. godine pokušao na tu adresu dostaviti apelantici, između ostalih pismena, rješenje o izvršenju od 19. srpnja 2007. godine i rješenje o odbijanju prigovora od 18. veljače 2008. godine. Međutim, pismena su se vratila sudu sa naznakom „odselili, kuću prodali“. Ustavni sud konstatira da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je Općinski sud dostavu navedenih pismena apelantici potom izvršio 31. siječnja 2011. godine putem oglasne table suda.
63. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom članka 10. stavak 2. ZIP-a propisano da se kod izvršenja na temelju izvršne isprave, ukoliko se stranka kojoj pisano treba dostaviti ne nalazi na adresi naznačenoj u prijedlogu, niti na adresi, odnosno sjedištu prijavljenom kod nadležnog tijela, dostava vrši putem oglasne table suda i za slučaj dostavljanja rješenja o prijedlogu za izvršenje i rješenja po prigovoru na rješenje o izvršenju. Imajući u vidu da tražitelj izvršenja u prijedlogu za izvršenje nije naveo apelantičinu adresu, a da se apelantica nije nalazila na adresi prijavljenoj kod nadležnog tijela, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u konkretnom slučaju postupio sukladno odredbi članka 10. stavak 2. ZIP-a kada je apelantici dostavio izvršnu ispravu, odnosno rješenje o izvršenju 19. prosinca 2007. godine i rješenje o prigovoru protiv tog rješenja od 18. veljače 2008. godine putem oglasne table suda objavom od 31. siječnja do 16. veljače 2011. godine. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su navedena rješenja dostavljena apelantici sukladno zakonu. Na taj način, apelantica je „obaviještena“ o rješenjima, a protiv njih nije podnijela prigovor, odnosno priziv, pa je u smislu čl. 12. i 13. ZIP-a rješenje o izvršenju od 19. prosinca 2007. godine postalo pravomoćno i izvršno sukladno relevantnim odredbama ZIP-a. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije koristila ni mogućnost eventualnog podnošenja zahtjeva za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja roka za prigovor, što je, sukladno relevantnim odredbama (čl. 12. i 14) ZIP-a, mogla učiniti.
64. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantici, nakon što joj je dostavljeno rješenje o izvršenju sukladno odredbama ZIP-a, u tijeku faze prodaje predmetnog poslovnog prostora kao druge faze predmetnog izvršnog postupka, dostava pismena izvršena sukladno relevantnim odredbama koje reguliraju postupak dostave pismena u izvršnom postupku. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u tom postupku ranije (a i kasnije) bila neuspješna dostava pismena na adresu apelantice iz službene evidencije nadležnog tijela, a redoviti sud u to vrijeme nije imao informacije o drugoj adresi na koju bi joj se mogla izvršiti dostava zaključaka o prodaji predmetnog poslovnog prostora, odnosno zaključka o prodaji najpovoljnijem ponuđaču. Shodno tome, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je redoviti sud pogrešno ili proizvoljno primijenio odredbe ZIP-a o dostavljanju kada je dostavu navedenih pismena apelantici u danim okolnostima vršio putem oglasne table suda sukladno odredbi članka 82. stavak 6. ZIP-a (kojom je propisano da se zaključak o prodaji, između ostalih, dostavlja strankama) i članka 90. stavak 7. (kojom je propisano da će se smatrati da je zaključak o prodaji nekretnine najpovoljnijem ponuđaču dostavljen svim osobama kojima se dostavlja zaključak o prodaji, te svim sudionicima u nadmetanju istekom trećeg dana od dana njegovog isticanja na oglasnoj tabli). Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da je apelantica, nasuprot svojim tvrdnjama, bila sukladno zakonu obaviještena i o radnjama poduzetim u postupku prodaje predmetnog poslovnog prostora i da joj nije bilo onemogućeno da u tom postupku sudjeluje.
65. Dalje, iako je apelantica eksplicitno osporila zakonitost prodaje predmetnog poslovnog prostora samo navodima da joj je onemogućeno da u tom postupku sudjeluje, koje je Ustavni sud razmotrio u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra potrebnim razmotriti da li je predmetni postupak izvršenja u kojem je doneseno rješenje o dosudi koje je apelantica osporila apelacijom u drugim aspektima proveden sukladno odredbama ZIP-a. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud zaključkom od 28. rujna 2011. godine proglasio neuspjelim prvo ročište za prodaju predmetnog poslovnog prostora, jer na tom ročištu nije bilo prijavljenih kupaca koji su položili predujam kupoprodajne cijene, pa je 29. rujna 2011. godine donio zaključak, objavljen na oglasnoj tabli suda 3. listopada 2011. godine, kojim je određena druga prodaja predmetnog poslovnog prostora usmenim javnim nadmetanjem za 31. listopad 2011. godine. Ustavni sud zapaža da je taj zaključak sadržavao informacije o utvrđenoj vrijednosti predmetnog poslovnog prostora (93.336,22 KM - koju vrijednost je prethodno utvrdio sudski vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnina), određivanju načina i uvjeta prodaje, uključujući cijenu po kojoj se nekretnina može prodati, rok u kojem je kupac dužan položiti cijenu, način prodaje, iznos osiguranja, rok u kojem mora biti dano, kod koga i kako mora biti dano, te vrijeme i mjesto prodaje. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz zapisnika sa drugog ročišta za prodaju predmetnog poslovnog prostora od 31. listopada 2011. godine proizlazi da na tom ročištu nije pristupio nitko od potencijalnih kupaca koji bi položili predujam kupoprodajne cijene, a da je tražitelj izvršenja ponudio iznos od 31.112,07 KM za kupovinu predmetnog poslovnog prostora (što predstavlja 1/3 vrijednosti predmetnog poslovnog prostora utvrđenu zaključkom o prodaji), pa je Općinski sud zaključkom, objavljenim 8. studenog 2011. godine na oglasnoj tabli suda, prodao predmetni poslovni prostor tražitelju izvršenja za ponuđenu kupoprodajnu cijenu. Nakon toga Općinski sud je rješenjem o dosudi od 18. siječnja 2012. godine, potvrđenim rješenjem Kantonalnog suda od 21. studenog 2012. godine, dosudio i predao predmetni poslovni prostor tražitelju izvršenja. Obzirom na navedeno, proizlazi da je Općinski sud cjelokupnu proceduru prodaje predmetnog prostora u vlasništvu apelantice kao založnog dužnika poduzeo sukladno odredbama članka 87. stavak 1, čl. 89. stavak 4, čl. 90. st. 2, 5. i 6, čl. 92. stavak 8. i čl. 93. ZIP-a. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud izvršio prodaju predmetnog poslovnog prostora na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja o izvršenju u postupku koji je proveo na temelju navedenih relevantnih odredaba ZIP-a koje uređuju postupak prodaje nekretnine.
66. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je ZIP donesen prije skoro 13 godina (2003. godine); da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima; da su odredbe ZIP-a koje se odnose na pitanje dostavljanja rješenja po prijedlogu za izvršenje i rješenje po prigovoru na rješenje o izvršenju, kao i zaključka o prodaji nekretnine, odnosno na pitanja izvršenja na nekretninama, dovoljno jasne i precizne. Štoviše, Ustavni sud ukazuje da je člankom 94. ZIP-a propisana posebna zaštita kupca u smislu da, čak i ako se ukine ili preinači rješenje o izvršenju poslije provođenja rješenja o dosudi nekretnine, to nema utjecaja na pravo vlasništva kupca kojem je rješenjem o dosudi nekretnina dosuđena. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni zakon bio primjereno pristupačan, te je apelantica bila upućena na okolnosti zakona koje se primjenjuje na dani predmet. Dakle, miješanje u apelantičino pravo na imovinu je zasnovano na zakonu.
67. U svezi sa sljedećim pitanjem, da li miješanje u pravo na apelantičinu imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, Ustavni sud ukazuje na to da je Europski sud ustanovio da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje su vezane za miješanje u imovinska prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je cilj donošenja ZIP-a propisivanje postupka prema kojem će se prinudno ostvariti potraživanje na temelju izvršnih i vjerodostojnih isprava, budući da povjeritelji nisu dragovoljno izvršili svoje obveze, te da omogući da se taj proces odvija što je moguće brže i transparentno, što u svakom demokratskom društvu, kakvom teži i Bosna i Hercegovina, nesporno predstavlja javni interes. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da pravo osoba, tražitelja izvršenja, koja posjeduju izvršne ili vjerodostojne isprave da pokrenu postupak prinudne naplate svojih potraživanja, na način i u postupku propisanom odredbama ZIP-a, te zaštita prava tražitelja izvršenja i dosljedna primjena relevantnih odredaba ZIP-a nesumnjivo predstavljaju legitiman cilj od javnog interesa.
68. Također, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelantičinu imovinu sukladno principu "proporcionalnosti", odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu apelantice i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U svezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Europskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite temeljnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi, Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, Serija A, broj 98, st. 46. i 50). Dovodeći prethodni stav u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je procijenjena vrijednost predmetnog poslovnog prostora iznosila 93.336,22 KM, te da je taj poslovni prostor prodan na drugom ročištu za njegovu prodaju kojem, osim tražitelja izvršenja, nije pristupio niti jedan eventualni kupac, i to za prodajnu cijenu u iznosu od 31.112,07 KM, odnosno iznosu od 1/3 njegove procijenjene vrijednosti. Također, Ustavni sud ukazuje da iz rješenja o namirenju od 9. listopada 2013. godine proizlazi da je iz iznosa od 31.112,07 KM tražitelj izvršenja samo djelomično namiren za svoja potraživanja i to za troškove izvršnog postupka, zakonske zatezne kamate i dio redovite kamate, dok je, prema obrazloženju rješenja, ostao nenamiren za dio redovite kamate u iznosu od 4.280,67 KM i glavni dug od 156.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Stoga, imajući u vidu navedeno, naročito činjenicu da je i tražitelj izvršenja u konkretnom slučaju samo djelomično namirio svoje potraživanje, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je izvršenom prodajom predmetnog poslovnog prostora uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu prava apelantice i zahtjeva od javnog interesa. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju zadovoljen princip "proporcionalnosti" iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
69. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantičino pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
70. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je miješanje u pravo na imovinu apelantice bilo sukladno zakonu radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, kojim je uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinaca na imovinu.
71. Na temelju članka 18. stavak (3) točka h), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman