Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1012/16 (Z.Š.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1012/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1012/16, rješavajući apelaciju Z.Š., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z.Š.
protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 050174 15 Kž od 18. novembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Z.Š. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lukavca, kojeg zastupa Mirza Šabić, advokat iz Lukavca, podnio je 4. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 050174 15 Kž od 18. novembra 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je kao drugooptuženi oglašen krivim zbog krivičnog djela Krađa iz člana 286. stav 1. u vezi sa članom 33. Krivičnog zakona FBiH koje je izvršio na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant ne učini novo krivično djelo u roku od jedne godine. Apelant je zajedno sa prvooptuženim E.T. obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 36,00 KM i na ime sudskog paušala iznos od po 20,00 KM. Optuženi su, također, obavezani da oštećenom S.M. plate iznos od po 300,00 KM na ime imovinsko-pravnog zahtjeva. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da se neosnovano žalbom branioca apelanta prigovara da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i da nije trebalo razdvajati krivični postupak u odnosu na optuženog M.K. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da su optuženi u predmetnom krivičnom postupku (E.T. i apelant) porekli krivnju za navode iz optužnice, odnosno izjasnili se da nisu krivi, dok je optuženi M.K. priznao krivnju za počinjeno krivično djelo, pa je pri takvom stanju stvari bilo potrebno razdvojiti postupak M.K. u odnosu na postupke protiv E.T. i apelanta. Dalje je navedeno da apelantov branilac pobija prvostepenu presudu pobija i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje vidi u tome da krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret nije dokazano izvedenim dokazima tokom glavnog pretresa. Po ocjeni Kantonalnog suda, ovakvi apelantovi žalbeni prigovori se ne mogu prihvatiti iz razloga što je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio u smislu člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) i na osnovu takve ocjene, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, navedeno u izreci prvostepene presude. Prema mišljenju Kantonalnog suda ne može se prihvatiti ni stav apelantovog branioca da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo, jer nije bilo sumnje u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret. U odnosu na odluku o krivičnoj sankciji koja je izrečena apelantu, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud imao u vidu opća pravila o odmjeravanju kazne, tako da je apelantu odmjerio kaznu u granicama koje su zakonom propisane za predmetno krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća. Slijedom navedenog, konačna osporena odluka je donesena primjenom odredbe člana 328. ZKP. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman