Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1116/13 („Komercijalna banka” a.d. Banjaluka - Filijala Mrkonjić Grad)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni odnos
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1116/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1116/13, rješavajući apelaciju „Komercijalne banke” a.d. Banjaluka - Filijala Mrkonjić Grad na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Komercijalne banke” a.d. Banjaluka - Filijala Mrkonjić Grad podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 092478 11 Gž od 29.
novembra 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Komercijalna banka” a.d. Banjaluka - Filijala Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnijela je 14. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 092478 12 Rev od 17. januara 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 092478 11 Gž od 29. novembra 2011. godine.
2. Prethodno je odlukom o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 707/12 od 13. juna 2012. godine odbačena kao preuranjena apelanticina apelacija podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 092478 11 Gž od 29. novembra 2011. godine jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji.
3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 092478 10 P od 27.05.2011. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice D.T. (daljnjem tekstu: tužiteljica), kojim je tražila da se utvrdi da je zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa apelanticom 12. decembra 2009. godine, da se naloži apelantici da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi je na poslove i radne zadatke generalnog spremanja i čišćenja poslovnih prostorija apelantice ili na druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da joj nadoknadi troškove postupka. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
4. Osnovni sud je utvrdio da je tužiteljica u vremenskom periodu od 27. avgusta 2007. godine kod apelantice imala zaključen ugovor o obavljanju povremenih i privremenih poslova koji su se odnosili na obavljanje poslova i radnih zadataka generalnog spremanja i čišćenja poslovnih prostorija apelantice, da je ugovor zaključivan svakih 60 dana, te da je zadnji ugovor zaključen 7. decembra 2009. godine sa rokom važenja do 11 .decembra 2009. godine. U toku prvostepenog postupka nesporno je utvrđeno da je tužiteljica apelantici podnijela zahtjev da se preispitaju uslovi raskida ugovora s obzirom na vrijeme trajanja obavljanja povremenih i privremenih poslova, kojem apelantica nije udovoljila. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi da se ugovori o obavljanju povremenih i privremenih poslova u trajanju dužem od 24 mjeseca imaju smatrati kao ugovori o radu, temeljem kojih bi u smislu odredbe člana
117. Zakona o radu tužiteljici prerastao rad na neodređeno vrijeme, zbog čega je pozivom na odredbe člana 118., 17. i 34. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 55/07), Osnovni sud odlučio kao u izreci prvostpene presude.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 092478 11 Gž od 29. novembra 2011. godine uvažena je žalba tužiteljice i prvostepena presuda je preinačena tako što je tužiteljicin tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti. Istom presudom obavezan je apelant da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.805,00KM.
6. Okružni sud je smatrao da je Osnovni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično pogrešeno primijenio materijalno pravo, te da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava donio nezakonitu odluku. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je nesporno da je tužiteljica kod apelantice obavljala poslove, a na temelju zaključenih ugovora o obavljanju povremenih i privremenih poslova, počev od 27. avgusta 2007. godine do 16. januara 2010. godine. Međutim, po stavu Okružnog suda, apelantica je sa tužiteljicom u navedenom periodu zaključivala ugovore za obavljanje navedenih poslova mimo uslova predviđenih u odredbi člana 34. Zakona o radu, koji propisuje da povremeni i privremeni poslovi ne traju duže od 60 dana u toku kalendarske godine. Kod činjenice da je apelantica protivno navedenoj zakonskoj odredbi sa tužiteljicom zaključivala ugovor o obavljanju povremenih i privremenih poslova čije trajanje je bilo u kontinuitetu dužem od 3 godine, Okružni sud je zaključio da je apelantica imala potrebe za zasnivanjem radnog odnosa na neodređeno vrijeme sa radnikom za obavljanje ovih poslova i pored činjenice da isto radno mjesto po navodima apelantice, nije sistematizovano Pravilnikom o radu. Okružni sud je ukazao da je, postupajući na ovakav način, apelantica zaključivanjem ugovora o privremenim i povremenim poslovima sa tužiteljicom, na periode duže od 60 dana u kalendarskoj godini, vršila zloupotrebu prava, a takva zloupotreba prava se, po stavu Okružnog suda, ne može staviti na teret tužiteljici, već naprotiv, takva zloupotreba prava apelantice se ima sankcionisati obavezom apelantice da angažuje radnika da obavlja navedene poslove na neodređeno vrijeme. Činjenici da apelantica i dalje ima potrebe za poslovima generalnog spremanja i čišćenja poslovnih prostorija, ide u prilog da je apelantica u toku prvostepenog postupka izvela dokaz čitanjem ugovora o povremenim i privremenim poslovima, koji je zaključen 14. marta 2011. godine sa M.V, dakle, apelantica ima trajne potrebe za poslovima generalnog spremanja i čišćenja poslovnim prostorija, pa je Okružni sud, analognom primjenom odredbe člana 17. i 18. Zakona o radu, prvostepenu odluku preinačio.
7. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 092478 12 Rev od 17. januara 2013. godine apelanticina revizija je odbačena kao nedozvoljena, jer nije ispunjavala uslove imovinskog cenzusa iz člana 237. stav 2. ZPP-a.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tvrdi da je presuda Okružnog suda u cjelosti neosnovane i nezakonite i da je donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, u konkretnom slučaju Zakona o radu.
9. Ustavni sud zapaža da apelantica predmetnom apelacijom osporava rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 092478 12 Rev od 17. januara 2013. godine i Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 092478 11 Gž od 29. novembra 2011. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da revizija u konkretnom slučaju nije bila efektivan pravni lijek budući da je odbačena kao nedopuštena iz procesnih razloga. Iz navedenog proizilazi da je konačna odluka u predmetnom postupku Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 092478 11 Gž od 29. novembra 2011. godine. Navedenu presudu apelantica je primila 3. januara 2012. godine, protiv koje je apelantica 17. februara 2012. godine, dakle blagovremeno, podnijela apelaciju AP 707/12 koja je odbačena kao preuranjena. Na taj način apelantica je obezbijedila mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba tačka 27).
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o radu, dao detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman