Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-139/13 (M. A.)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-139/13

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 139/13, rješavajući apelaciju Mire Aničića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. svibnja 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Mire Aničića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 020034 12 Rev 2 od 30.

listopada 2012. godine.

Nalaže se Vladi Federacije BiH da, sukladno članku 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Miri Aničiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 4.800,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Miri Aničiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Federacije BiH da, sukladno članku 72. stavak 5.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mire Aničića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 020034 12 Rev 2 od 30. listopada 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 020034 10 Gž 2 od 24. svibnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 020034 01 P od 25.

rujna 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miro Aničić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 11. siječnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 020034 12 Rev 2 od 30. listopada 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 020034 10 Gž 2 od 24. svibnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 020034 01 P od 25. rujna 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. ožujka 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. ožujka 2016. godine a tuženi 25. ožujka 2016. godine. Kantonalni sud i Općinski sud nisu dostavili odgovore u roku koji je istekao 24. ožujka 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 13. svibnja 1996. godine podni tužbu Općinskom sudu protiv tuženog u kojoj je naveo da je radnik Policijske postaje Mostar od 1991. godine i da je raspoređen na poslove prometnog policajca, te da je od 23. siječnja 1994. godine bez ikakvog povoda i razloga stavljen na raspored-neraspoređen a od 12. travnja 1995. godine je skinut sa evidencije zaposlenih i od tada se nije vodio kao zaposlen u toj policijskoj postaji. Apelant je u tužbi naveo i da nikada nije dobio nikakvo pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa, te zbog toga traži da sud utvrdi da je zaposlen kod tuženog i da mu tuženi isplati sve zaostale i neisplaćene plaće.

6. Tuženi je uz odgovor na tužbu dostavio Općinskom sudu i obavještenje od 17. veljače 1997. godine u kojem navodi da je sa apelantom zaključeno poravnanje na ime neisplaćenih plaća u iznosu od 30.000 kuna za period do 31. prosinca 1996. godine.

7. Nakon toga Općinski sud je 6. prosinca 2001. godine održao ročište a nakon toga još sedam ročišta.

8. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 020034 01 P od 25. rujna 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant radnik tuženog na poslovima policajca slijedom čega mu je tuženi dužan na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća isplatiti mjesečno iznos od po 600,00 KM ili ukupno 50.803,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. svibnja 1996. godine pa do isplate, kao i troškove postupka. Presudom je obvezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na temelju dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant bio angažiran kod tuženog kao prometni policajac u Policijskoj postaji Mostar od 20. rujna 1991. godine do 23. siječnja 1994. godine kada je stavljen u status neraspoređenog radnika nakon čega je 12. travnja 1995. godine brisan sa rasporeda i evidencije zaposlenih u toj policijskoj postaji, da nikada nije doneseno pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta, da je apelant sa tuženim zaključio nagodbu, te da mu je tuženi isplatio na ime neisplaćenih plaća za period do 31. prosinca 1996. godine iznos od 30.000 kuna. S tim u svezi Općinski sud je naveo da je odredbama članka 327. stavak 2. Zakona o državnoj upravi propisano da uposlenicima koji su u statusu neraspoređenih radnika, ukoliko u roku od šest mjeseci ne budu raspoređeni na druge poslove, radni odnos prestaje po sili zakona a da je odredbama čl. 332. do 335. istog zakona propisano da se o pravima uposlenika odlučuje pismenim rješenjem.

9. Općinski sud je naveo da iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je apelantu nakon stavljanja u status neraspoređenog radnika 23. siječnja 1994. godine radni odnos po sili zakona prestao nakon šest mjeseci, odnosno 23. srpnja 1994. godine, te da je nesporno da nikada nije doneseno pismeno rješenje o tome. Navedeno je da je, međutim, nesporno da je od dana kada je apelant stavljen na raspolaganje tuženi prestao da mu isplaćuje plaće na temelju čega je, kako je obrazložio taj sud, apelant mogao znati da mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa i da je od tog datuma mogao tražiti zaštitu svojih prava bez obzira što tuženi nije donio nikakvo pismeno rješenje. Prema obrazloženju Općinskog suda, prema ovakvom stanju stvari, apelant bi imao pravo da od tuženog potražuje neisplaćene plaće za navedeni period ali kako je nesporno da je apelant zaključio sa tuženim poravnanje i tuženi mu na ime plaća čak do 31. siječnja 1996. godine isplatio 30.000 kuna, to po mišljenju Općinskog suda, apelant nema pravo ponovno i sudskim putem zahtijevati isplatu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 020034 08 Gž od 31. srpnja 2008. godine priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju je navedeno da je tuženi tokom cijelog postupka isticao da ne može biti pravni sljednik bivše Hrvatske Republike Herceg-Bosne (u daljnjem tekstu: HRHB) obzirom da je Odlukom Ustavnog suda RBiH broj U-28/93 poništena odluka o proglašenju HRHB, čime je to područje reintegrirano u RBiH, kao i iz razloga što je FBiH zaključenjem Sporazuma o oživotvorenju FBiH preuzela obaveze RBiH na svojem teritoriju. Navedeno je da je nakon zaključenja navedenog sporazuma donesen Zakon o unutarnjim poslovima FBiH čijim člankom 77. je propisano da će u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog zakona prestati sa radom organi unutarnjih poslova na području FBiH pod kontrolom Armije BiH, kao i dosadašnji organi unutarnjih poslova na području FBiH pod kontrolom HVO-a a člankom 81. istog zakona da će kantonalna ministarstva preuzeti sve radnike organizacijskih jedinica organa unutarnjih poslova iz članka 77. tog zakona koje su postojale na području kantona, a koji su bili u radnom odnosu u tim organima na dan stupanja na snagu ovog zakona. Navedeno je i da je Odlukom Ustavnog suda BiH broj U-13/97 od 25. ožujka 1998. godine utvrđeno da ovaj članak Zakona o unutarnjim poslovima, kao i čl. 82. i 83. istog zakona nisu u suglasnosti sa Ustavom BiH, jer se odredbama ovih članaka zakona kantonalnim ministarstvima poslova nameću obveze za izvršenje isključivih nadležnosti FBiH. Kantonalni sud je istakao da je, s tim u svezi, po službenoj dužnosti ispitao osporenu presudu u dijelu koji se odnosi na stranačku sposobnost, te utvrdio da tuženi ne može biti stranka u ovom postupku. Obrazloženo je da prvostupanjski sud o navedenom nije vodio računa, te je apelantov tužbeni razlog odbio iz drugih razloga u koje se taj sud neće upuštati, jer tuženi ne može biti stranka u postupku, pa je donio odluku kao u dispozitivu.

11. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Rješenjem broj 58 0 P 020034 08 Rev od 19. siječnja 2010. godine reviziju usvojio, drugostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju je navedeno da je suprotno pravnom rezoniranju drugostupanjskog suda, tuženi pravni sljedbenik MUP-a HRHB i stoga je pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Navedeno da je pasivna legitimacija, suprotno stavu drugostupanjskog suda, ne proizlazi iz njegovog ustavnopravnog sljedništva HRHB, već iz sadržaja odredbi čl. 77. do 83. Zakona o unutarnjim poslovima, budući da se apelant na dan stupanja na snagu ovog zakona nalazio u radnom odnosu u organu unutarnjih poslova koji je bio pod kontrolom HVO- a na šta, prema stavu Vrhovnog suda, ne utječe ni činjenica da je Ustavni sud BiH svojom Odlukom broj U-13/97 utvrdio da čl. 81. do 83. tog zakona nisu sukladni Ustavu BiH jer oni nemaju utjecaja na postojanje pasivne legitimacije tuženog. Ovo stoga što se, kako je obrazložio taj sud, navedena odluka odnosi na isključive nadležnosti FBiH koje ona može prenijeti na kantone, a ne odnosi se na preuzimanje ranijih organizacijskih jedinica niti radnika tih jedinica. Također je navedeno da je na pripremnom ročištu, preciziranom u rješenju, usvojen prijedlog apelanta za provođenje dokaza vezanih za zasnivanje radnog odnosa, brisanje iz evidencije i ponovno raspoređivanje i o tome doneseno rješenje, ali da to rješenje nikada nije opozvano a ni dokazi niju provedeni, što je u suprotnosti sa procesnim zakonom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su revizioni navodi apelanta osnovani, te je donio rješenje kao u dispozitivu.

12. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 020034 10 Gž 2 od 24. svibnja 2010. godine kojom je priziv apelanta djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu djelomično preinačio na način da je tuženi obvezan da apelantu na ime naknade neisplaćenih plaća isplati iznos od 1.361,20 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 13. svibnja 1996. godine do isplate, te da mu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U dijelu u kojem je apelant tražio da se utvrdi da je radnik tuženog na poslovima policajca, tužba je odbačena a u preostalom dijelu u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa preko dosuđenog, priziv apelanta je odbijen i pobijana presuda potvrđena. U obrazloženju su navedene utvrđene činjenice i pravni stav prvostupanjskog suda, te istaknuto da Zakonom o državnoj upravi, na koji se prvostupanjski sud pozvao prilikom donošenja svoje presude, nije propisano kako će se postupati u situacijama kada nadležni organ nije odlučio o neraspoređenim i radnicima na raspolaganju, kao i o posljedicama takvog statusa kada nije donio pismeno rješenje. Kantonalni sud je istakao da u situaciji kakva je ova, kada neko pitanje nije riješeno lex specialis a što je, prema mišljenju Kantonalnog suda u ovom slučaju Zakon o državnoj upravi, nesporno se primjenjuju odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa SFRJ koji se primjenjivao sve do donošenja Zakona o radu, i to članak 82. stavak 2. kojim je propisano da radnik može tražiti zaštitu svog prava od dana dostavljanja odluke kojim je njegovo pravo povrijeđeno, odnosno od saznanja za povredu prava.

13. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da, kako apelant nije dobio nikakvo pismeno rješenje, odnosno odluku o prestanku radnog odnosa, ali kako je nesporno od dana kada je prestao primati plaću znao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, to je mogao, prema obrazloženju tog suda, zatražiti zaštitu svog prava iz radnog odnosa od dana saznanja za prestanak primanja plaće. Kantonalni sud je naveo da se, imajući u vidu navedeno, može udovoljiti apelantovom zahtjevu za isplatu naknade plaća za vrijeme koliko je bio na raspolaganju sukladno odredbi članka 329. Zakona o državnoj upravi kojim je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme trajanja statusa na raspolaganju, dok ne bude raspoređen na drugo radno mjesto, ili mu ne prestane radni odnos ali najdulje u trajanju od tri mjeseca. Prema ovoj odredbi, kako je obrazložio Kantonalni sud, ako za to vrijeme radnik ne zasnuje radni odnos na drugom mjestu, po sili zakona mu prestaje radni odnos a za radnika koji ima do 15 godina radnog staža, otkazni rok iznosi 30 dana a počinje teći istekom perioda od tri mjeseca od dana kada je stavljen na raspolaganje. Prema obrazloženju tog suda, nesporno da je da apelant imao manje od 15 godina radnog staža u vrijeme kada mu je prestao radni odnos, to je apelant imao pravo na plaće za četiri mjeseca a kako mu je posljednja plaća u mjesecu kada je stavljen na raspolaganje, prema nalazu vještaka financijske struke, iznosila 340,30 KM, to mu je taj sud dosudio iznos od 1.361,20 KM. Kantonalni sud je naveo da pritom nije osnovana tvrdnja tuženog da mu je isplaćeno 30.000 kuna na ime neisplaćenih plaća jer tuženi, kako je obrazloženo, nije dokazao da je navedeni iznos isplaćen po istom osnovu, već iz iskaza apelanta proizlazi da su mu navedena sredstva isplaćena na ime pomoći, jer je u to vrijeme imao četvero djece. Osim toga, navedeno je da je apelant u svom iskazu na ročištu danom pred tim sudom izjavio da je ponovno počeo da radi kod tuženog 2004. godine zbog čega, kako je zaključio taj sud, apelant nema pravnog interesa za dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je radnik tuženog zbog čega je i preinačio prvostupanjsku presudu i u tom dijelu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

14. Protiv navedene presude apelant i tuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 58 0 P 020034 12 Rev 2 od 30. listopada 2012. godine apelantovu reviziju odbio a reviziju tuženog odbacio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da apelant u reviziji ne navodi niti jedan konkretan prigovor procesnopravne prirode zbog čega su, prema mišljenju tog suda, apelantovi navodi da su počinjene povrede odredaba procesnog zakona neosnovani. Također je navedeno da su neosnovani i navodi vezani za utvrđene činjenice obzirom da su neprihvatljive sve revizijske tvrdnje kojima se ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Navedeno je da su neosnovani i navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava vezanoj za činjenicu da apelantu radni odnos nije mogao prestati bez donošenja pismenog rješenja o tome. S tim u svezi, Vrhovni sud je istakao da je odredbama Zakona o državnoj upravi regulirano da se o prestanku radnog odnosa donosi pismeno rješenje, ali da nije regulirana situacija o daljnjem postupanju kada takvo rješenje nije doneseno. Zbog toga se, prema obrazloženju Vrhovnog suda, u takvoj situaciji primjenjuju odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kako je to obrazložio i Kantonalni sud, i na temelju kojih je apelant imao mogućnost da nakon saznanja da je prestao primati plaću zatraži zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Kako apelant navedeno pravo nije koristio, to proizlazi, prema obrazloženju Vrhovnog suda, da je o pravima apelanta kao radnika moglo biti odlučeno i usmenom odlukom rukovodioca organa, odnosno njegovom faktičkom radnjom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da sudovi nisu uopće vodili računa o činjenici da nikada nije dobio pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa, pa da zbog toga i nije bio u mogućnosti da traži zaštitu svoga prava, niti je mogao znati da više nije zaposlen kod tuženog. pa je zbog toga nejasno zašto nije usvojen njegov tužbeni zahtjev u cijelosti. Apelant navodi i da nižestupanjski sudovi nisu uopće rješavali o njegovim prigovorima, niti su o tome dali bilo kakvo obrazloženje zbog čega smatra da nije bio u ravnopravnom položaju sa tuženim.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neutemeljena.

17. Tuženi je naveo da je apelant za prestanak radnog odnosa saznao 1994. godine i da je tada mogao tražiti zaštitu svojih prava, što nije učinio, te da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o državnoj upravi („Službeni list RBiH“ broj 26/93) relevantne odredbe glase: Član 329.

Kad to zahtijevaju naročite potrebe službe, izvršni organ može, na predlog funkcionera koji rukovodi organom uprave, staviti radnika organa uprave na raspolaganje.

Radnik organa uprave može biti na raspolaganju dok ne bude raspoređen na druge poslove i zadatke ili dok ne zasnuje radni odnos u dragom organu, preduzeću ili drugom pravnom licu, ili dok mu ne prestane radni odnos po dragom osnovu, ali najduže tri mjeseca. Ako radnik za to vrijeme ne zasnuje radni odnos u dragom organu, preduzeću ili drugom pravnom licu, prestaje mu radni odnos u organu uprave.

Za radnika iz prethodnog stava koji ima do 15 godina radnog staža otkazni rok iznosi 30 dana, a za radnika sa dužim stažom tri mjeseca.

Otkazni rok iz prethodnog stava počinje teći istekom perioda od tri mjeseca od dana kada je radnik stavljen na raspolaganje.

Član 330.

Radnik na raspolaganju ostvaruje prava iz rada i po osnovu rada u organu uprave koji odredi izvršni organ.

Dok se nalazi na raspolaganju, radnik ima pravo na naknadu plate u visini njegove plate ostvarene u posljednjem mjesecu u kome je stavljen na raspolaganje. Tom radniku pripada i povećanje naknade plate, kao i prava na druga lična primanja koja imaju radnici u organu uprave u kome ostvaruje prava iz radnog odnosa.

Vrijeme provedeno na raspolaganju smatra se kao vrijeme provedeno na radu.

Član 332.

O pravima i dužnostima radnika organa uprave iz radnog odnosa, na temelju zakona, drugih propisa i opštih akata organa uprave, odlučuje rješenjem funkcioner koji rukovodi organom uprave, osim kad je zakonom ili odlukom skupštine opštine propisano da odlučuje drugi organ. Za donošenje i dostavljanje radniku rješenja iz prethodnog stava, shodno se primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o opštem upravnom postupku.

Član 333.

Ako radnik smatra da je rješenjem funkcionera koji rukovodi organom uprave povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo da tom funkcioneru podnese prigovor na rješenje.

Prigovor se podnosi u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

Prigovor odlaže izvršenje rješenja, ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje. Član 334.

Rješenje funkcionera koji rukovodi organom uprave doneseno po prigovoru je konačno. Funkcioner koji rukovodi organom uprave dužan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u ruku od 30 dana od dana podnesenog prigovora,a ako rješenje ne donese u tom roku, smatra se da je prigovor odbijen.

Član 335.

Protiv rješenja funkcionera koji rukovodi organom uprave, donesenog po prigovoru, radnik ima pravo na zaštitu svojih prava kod redovnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa.

Član 346.

Prava i dužnosti radnika iz radnog odnosa u organima uprave koja nisu uređena ovim zakonom, ostvaruju se shodno propisima koji se primjenjuju na radnike u preduzećima i drugim pravnim licima.

19. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 21/92, 13/94, 20/95 i 21/95) relevantne odredbe glase: Član 80.

Radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji odnosno poslodavcu podnosi zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa kao i pravo da prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima.

Prigovor iz stava 1. ovog člana radnika podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava.

Podnošenje prigovora iz stava 1. ovog člana zadržava izvršenje odluke do donošenja konačne odluke u organizaciji odnosno kod poslodavca izuzev u slučajevima utvrđenim zakonom.

VI. Dopustivost

20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 020034 12 Rev 2 od 30. listopada 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. studenog 2012. godine a apelacija je podnesena 11. siječnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u kojem su utvrđivana prava i obveze apelanta i tuženog u svezi sa novčanim potraživanjima iz radnog odnosa iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi. U odnosu na primjenu prava

28. Apelant smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da mu pripada samo pravo na naknadu plaća za četiri mjeseca na raspolaganju i u toku otkaznog roka, a ne za cijeli period, te da pri tome nisu vodili računa da nikada nije dobio pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje. Tako je u Odluci broj AP 3043/06 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3043/06 od 12. veljače 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) Ustavni sud odbacio kao prima facie neutemeljene apelacije apelanata u tom predmetu koji su također bili zaposlenici tuženog i kojim je nakon stavljanja u status radnika na raspolaganju bez ikakvog pismenog rješenja prestao radni odnos koji je obnovljen u kasnijem periodu. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, istakao: „Naime, nesporno je da je u vrijeme nastanka spornog odnosa (1997. godine) na snazi bio Zakon o državnoj upravi kojim je bio reguliran status organa uprave u koje nesporno spadaju i prvotuženi i drugotuženi. Također je nesporno i da su se na apelante kao uposlenike drugotuženog primjenjivale odredbe tog zakona kojim se reguliraju radni odnosi radnika organa uprave. Člankom 323. stavak 6. tog zakona je reguliran status neraspoređenog radnika, a člankom 325. da, ukoliko neraspoređeni radnik ne bude raspoređen u roku od šest mjeseci od dana kada je ostao neraspoređen, prestaje mu radni odnos u organu uprave, te da iz odredbi tog zakona (članak 332) proizlazi da o pravima i dužnostima radnika organa uprave odlučuje rješenjem funkcioner organa uprave.“ Dalje je evidentno da predmetnim zakonom nije regulirano kako se postupa ako se u smislu navedene odredbe ne donese rješenje, niti je eventualno kaznenim odredbama predviđena prekršajna odgovornost ako se ne postupa po toj odredbi.

30. S druge strane, nesporno je da je člankom 346. Zakona o državnoj upravi regulirano da se na pitanja koja nisu regulirana tim zakonom primjenjuju propisi koji se primjenjuju na radnike u poduzećima i drugim pravnim osobama, a u to vrijeme to je nesporno bio Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90). Predmetni zakon je preuzet kao republički zakon Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni («Službeni list RBiH« br. 2/92 i 13/94), a njime je u članku 80. st. 1. i 2 regulirano da «radnik ima pravo nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu, podnijeti zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obvezama i odgovornostima», te da «prigovor iz stavka 1. ovog članka radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava».

31. Stoga, „Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava u situaciji kad je Vrhovni sud u slučaju apelanata primijenio odredbe Zakona o državnoj upravi i Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, budući da je Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH stupio na snagu 19. travnja 1998. godine, te da je odredbom članka 173. navedenog zakona regulirano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje da važe odredbe o radnim odnosima i plaćama Zakona o državnoj upravi koji se primjenjuju na teritoriju Federacije do dana stupanja na snagu tog zakona. Dakle, u vrijeme spornog odnosa na snazi je bio Zakon o državnoj upravi koji je za pitanja koja nisu regulirana tim zakonom upućivao da se primjenjuje Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Obzirom na navedeno, nesporno je da je primjena Zakona o državnoj upravi u svezi sa Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji po zaključku Vrhovnog sud treba da se primjenjuje prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, u konkretnom slučaju dovela do identičnog ishoda predmetnog postupka za apelante, kao i primjena Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave. Imajući u vidu da je revizioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge za svoje odlučenje, koje ni u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno, te imajući u vidu odredbu članka 240. stavak 1. ZPP iz koje proizlazi obveza revizionog suda da procijeni da li su redoviti sudovi prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu pravilno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud u osporenoj odluci nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije“.

32. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da su i u konkretnom slučaju primijenjene odredbe Zakona o državnoj upravi i Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, jer apelant nije dobio pismeno rješenje o prestanku radnog odnosa, te je zaključeno da je mogao da traži zaštitu svojih prava od dana saznanja da mu je tuženi prestao isplaćivati plaću. Iz činjenica predmeta također proizlazi da je navedenim zakonskim odredbama propisano da radnik u statusu radnika na raspolaganju može biti najdulje tri mjeseca, te ako u tom periodu ne bude angažiran na drugim poslovima i zadacima, po sili zakona mu prestaje radni odnos s tim da radnici koji imaju do 15 godina radnog staža (kakav je slučaj sa apelantom) imaju i pravo na 30 dana otkaznog roka. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi zaključili da apelantu iz navedenih razloga pripada pravo na naknadu plaća za tromjesečni period koji je proveo u statusu radnika na raspolaganju (shodno odredbama članka 329. Zakona o državnoj upravi) i za 30 dana otkaznog roka, a ne za cijeli period u kojem je bio na raspolaganju. Ustavni sud u navedenom obrazloženju ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i zbog toga smatra apelantove navode vezane za navedena pitanja neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da nižestupanjski sudovi nisu riješili o prigovorima apelanta koje je isticao u toku postupka pred tim sudovima i da je zbog toga stavljen u neravnopravan položaj sa tuženim. Ovo stoga što iz donesenih odluka proizlazi da je Vrhovni sud u revizionom postupku i ukinuo drugostupanjsku presudu i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak, jer nije razmotrio, odnosno proveo dokaze koje je apelant predložio i o čijem je prihvatanju provođenja doneseno rješenje po kojem nije postupljeno. Ustavni sud zapaža da je u ponovljenom postupku Kantonalni sud ispoštovao nalog Vrhovnog suda iz revizionog rješenja, te da je u svojoj presudi dao odgovore na navedena pitanja a što je vidljivo iz činjenica predmeta navedenih u prethodnim točkama ove odluke. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode apelanta smatra neutemeljenim.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvenciju u odnosu na primjenu prava.

U odnosu na "suđenje u razumnom roku"

34. Apelant, također, smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

35. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). a)Period koji se uzima u obzir

36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 13. svibnja 1996. godine, kada je apelant podnio tužbu protiv tuženog Općinskom sudu a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 30. listopada 2012. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 16 godina i pet mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

b)Analiza duljine trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje prava apelanta na naknadu potraživanja iz radnog odnosa. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redoviti sudovi trebali razmotriti.

38. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je apelant podnio predmetnu tužbu, Općinski sud tu tužbu dostavio tuženom na odgovor, ali da je nakon dostavljanja odgovora Općinskom sudu trebalo više od pet godina da bi zakazao ročište a nakon toga još šest godina da bi donio prvostupanjsku presudu. Ustavni sud zapaža i da su postupak po žalbi protiv navedene presude, kao i revizioni postupak trajali malo više od dvije godine, te da je u navedenom revizionom postupku drugostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovni postupak zbog proceduralnih grešaka i propusta tog suda. Ponovljeni postupak pred Kantonalnim sudom je okončan u kratkom roku (za četiri mjeseca) a postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom za dvije godine i pet mjeseci. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak na pojedinim instancama okončan u relativno kratkim rokovima, to ne umanjuje odgovornost, prvenstveno, Općinskog suda (pred kojim je prvostupanjski postupak trajao 11 godina) za preko 16 godina trajanja postupka iz radnog odnosa koji je po zakonu hitan i u kojem pri tome nije bilo potrebno utvrditi posebno složene činjenice i razriješiti složena pravna pitanja. Ustavni sud pri tome primjećuje da redoviti sudovi nisu ponudili odgovore niti argumente vezano za duljinu trajanja predmetnog postupka, kao i da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim ponašanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su apelantovi navodi osnovani.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

40. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijelit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

41. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

42. Obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je po zakonskoj odredbi hitan, te kako je predmetni postupak trajao 16 godina i pet mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 4.800,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije BiH, obzirom na sjedišta redovitih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u svezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke, te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII. Zaključak

44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redoviti sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pritom proizvoljno primijenili zakonske propise.

45. S druge strane, postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja apelantovog prava na naknadu potraživanja iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice i pravna pitanja, trajao 16 godina i pet mjeseci.

46. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

47. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-139/13 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio