Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-961/16 (D. B.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-961/16
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 961/16, rješavajući apelaciju D. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. B., podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Osnovnim sudom u Zvorniku u predmetu broj 83 0 I 011473 11 I.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. B. (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Ozrenka Jakšić, advokatkinja iz Zvornika, podnijela je 29. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neokončanja izvršnog postupka pred Osnovnim sudom u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu 83 0 I 011473 11 I. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 28. marta 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je 6. aprila 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 001180 06 P od 29. aprila 2010. godine, koja je djelimično preinačena Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 001180 10 Gž od 13. jula 2010. godine, a navedena presuda je djelimično preinačena Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001180 10 Rev od 31. maja 2011. godine i Rješenjem o ispravci presude broj 83 0 P 001180 10 Rev od 5. jula 2011. godine obavezana je Opština Zvornik da apelantkinji omogući otkup drugog stana koji po strukturi, opremljenosti i mjestu gdje se nalazi odgovara apelantkinjinom ranijem dvosobnom stanu u Zvorniku, površine 64 m , kao i da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.616,00 KM.
6. Apelantkinja je 18. jula 2011. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Opštine Zvornik, zastupane po Republičkom javnom pravobraniocu -zamjenik u Bijeljini (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi omogućavanja otkupa drugog stana, te radi naplate troškova parničnog postupka. Apelantkinja je predložila da se izvršeniku naloži da u roku koji odredi sud u skladu sa članom 27 stav 2 Zakona o izvršnom postupku apelantkinji omogući otkup drugog strana koji po strukturi opremljenosti i mjestu gdje se nalazi odgovara njenom ranijem stanu, te da ukoliko izvršenik navedenu obavezu ne izvrši u roku koji sud odredi da Osnovni sud odgovornom licu u izvršeniku izrekne novčanu kaznu. Takođe, apelantkinja je predložila da se izvršenje radi naplate troškova parničnog postupka sprovede na bankovnom računu izvršenika.
7. Podnescima od 29. novembra 2011. godine i 10. januara 2011. godine apelantkinja je urgirala postupanje Osnovnog suda.
8. Osnovni sud je rješenjem od 11. januara 2012. godine odredio predloženo izvršenje.
9. Nezadovoljan navedenim rješenjem izvršenik je izjavio prigovor, a Osnovni sud je rješenjem od 5. marta 2012. godine prigovor izvršenika odbio kao neosnovan.
10. Podneskom od 29. oktobra 2012. godine apelantkinja je obavijestila Osnovni sud da je izvršenje sprovedeno u dijelu naplate novčanog potraživanja, te je predložila da Osnovni sud nastavi s izvršnim postupkom radi omogućavanja otkupa drugog stana.
11. Osnovni sud je 30. aprila 2013. godine apelantkinji dostavio podnesak izvršenika od 28. januara 2013. godine kojim je apelantkinji ponuđen drugi stan.
12. Podneskom od 17. maja 2013. godine apelantkinja je obavijestila Osnovni sud da ne prihvata ponudu izvršenika, te je istakla razloge neprihvatanja ponude.
13. Apelantkinja je podneskom od 6. septembra 2013. godine urgirala postupanje Osnovnog suda.
14. Osnovni sud je 8. avgusta 2013. godine dostavio apelantkinjin podnesak o odbijanju ponude izvršeniku radi izjašnjenja.
15. Izvršenik je podneskom od 22. oktobra 2013. godine istakao da prihvata svoju obavezu, da nastoji da je izvrši, da Administrativna služba Opštine Zvornik vodi nekoliko upravnih postupaka radi povrata stana u posjed, te da će nakon što uđe u posjed stana te stanove ponuditi apelantkinji radi izvršenja presude.
16. Osnovni sud je 24. decembra 2013. godine apelantkinji dostavio podnesak izvršenika radi izjašnjenja, a apelantkinja je podneskom od 27. decembra 2013. godine predložila da Osnovni sud izvršeniku odredi primjeren rok u kojem će ispuniti svoju obavezu s obzirom na to da je ishod postupaka koje izvršenik vodi neizvjestan.
17. Prema stanju u spisu apelantkinja je podnescima od 23. februara 2014. godine, 19. juna 2014. godine, 9. decembra 2014. godine, 16. januara 2015. godine, 25. februara 2015. godine, 7. aprila 2015. godine, 3. septembra 2015. godine i 12. januara 2016. godine zahtijevala sprovođenje izvršenja i izricanje novčane kazne izvršeniku i odgovornom licu kod izvršenika. Osnovni sud je apelantkinjine podneske dostavljao na izjašnjenje izvršeniku, a izvršenik je podnescima od 15. avgusta 2014. godine, 25. februara 2015. godine, 5. avgusta 2015. godine, 26. oktobra 2015. godine i 16. februara 2016. godine navodio da svoju obavezu iz presude nastoji da izvrši, da trenutno ne raspolaže stanovima koji bi po strukturi i opremljenosti odgovarali stanu iz izvršne isprave, ali da će po ulasku u posjed stana u predmetima radi povrata stanova apelantkinji da ponudi neki od stanova.
18. Prema stanju u spisu izvršni postupak nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantkinja smatra joj je zbog neizvršavanja pravosnažne sudske presude povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelantkinja je, između ostalog, navela da pored više urgencija koje je apelantkinja podnijela rješenje o izvršenju nije sprovedeno u dijelu koji se odnosi na stan iako je proteklo više od četiri godine. S tim u vezi apelantkinja je istakla da su protekli svi razumni rokovi za izvršenje pravosnažne sudske presude i da apelantkinja ne raspolaže adekvatnim pravnim lijekom kojim bi ishodila izvršenje. Imajući u vidu navedeno apelantkinja je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i apelantkinji odredi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 300,00 KM za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je detaljno izložio hronologiju postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, pri čemu je istakao da je tokom cijelog izvršnog postupka postupao savjesno i blagovremeno u razumnim rokovima, preduzimajući sve potrebne radnje radi omogućavanja sprovođenja izvršenja. Osnovni sud je naveo da je naplata novčanog potraživanja sprovedena odmah jer je to bilo moguće i izvršivo, a da je u više navrata pokušano izvršenje u dijelu koji se odnosi na omogućavanje otkupa drugog stana, te da je od izvršenika dat jedan prijedlog za otkup stana koji apelantkinji nije odgovarao. S tim u vezi, Osnovni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o nepostupanju suda, već o otežanom i komplikovanom izvršenju zbog specifičnosti predmeta izvršenja. Takođe, Osnovni sud je naveo kako se izvršenik ni na koji način u dosadašnjem toku postupka nije izjasnio da ne želi izvršiti sudsku odluku, zbog čega sud nije mogao, niti je izricao novčanu kaznu izvršeniku i odgovornom licu izvršenika budući da apelantkinja u toku postupka nije ukazala koje je radnje izvršenik preduzimao na štetu apelantkinje. Iz navedenih razloga Osnovni sud je istakao kako smatra da nema povrede prava na pravično suđenje zbog neizvršavanja sudske presude, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju obezbijediti najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
24. Budući da navodi iz apelacije, u ovom dijelu, ukazuju na to da apelantkinja pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravosnažne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantkinja poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
25. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
26. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u entitetu Republika Srpska, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije.
27. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Takođe, jedan od osnovnih principa Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
28. U konkretnom slučaju, apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom prijedloga za izvršenje od 18. jula 2011. godine nije u cijelosti okončan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
30. Apelantkinja smatra da je zbog neizvršenja pravosnažne sudske presude povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. U konkretnom slučaju apelantkinja smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje došlo zbog neokončanja izvršnog postupka koji je u toku pred Osnovnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora da bude posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6 Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 18. jula 2011. godine pokrenula izvršni postupak protiv izvršenika radi izvršenja pravosnažne sudske presude, da taj postupak još uvijek nije u cijelosti okončan i da traje više od četiri godine.
Analiza razumnosti trajanja postupka
36. Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom radi o izvršnom postupku koji je pokrenut radi provođenja pravosnažne sudske odluke kojom je izvršeniku naloženo da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka i da joj omogući otkup drugog stana u Zvorniku koji po strukturi, opremljenosti i mjestu gdje se nalazi odgovara ranijem stanu na kojem je apelantkinja bila nosilac stanarskog prava, te da se zbog specifičnosti izvršenikove obaveze konkretan predmet može smatrati složenim.
37. U pogledu apelantkinjinog ponašanja, Ustavni sud konstatuje da apelantkinja ni na koji način nije doprinijela dužini trajanja postupka. Naprotiv, apelantkinja je više puta urgirala postupanje u sprovođenju izvršnog postupka, čime je pokušala ostvariti što hitnije rješavanje predmeta. Osim toga, imajući u vidu da se predmetni izvršni postupak tiče apelantkinjine imovine - stana, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak od posebnog značaja za apelantkinju.
38. U vezi sa postupanjem redovnog suda, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5 stav 1 Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. S tim u vezi, analizirajući postupanje Osnovnog suda, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u razumnom roku donio rješenje o izvršenju od 11. januara 2012. godine, a nakon toga u relativno kratkom roku, rješenjem od 5. marta 2012. godine, odlučio o prigovoru izvršenika protiv rješenja o izvršenju. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u relativno kratkom roku apelantkinji isplaćeno potraživanje na ime troškova parničnog postupka, kao i da je izvršenik, u cilju izvršenja svoje obaveze da apelantkinji omogući otkup drugoga stana, apelantkinji ponudio drugi stan, ali da apelantkinja tu ponudu nije prihvatila. Ustavni sud zapaža da je u daljem toku izvršnog postupka apelantkinja u više navrata urgirala sprovođenje izvršnog postupka, da je Osnovni sud apelantkinjine podneske dostavljao izvršeniku radi izvršenja, te da je izvršenik obavještavao Osnovni sud da svoju obavezu iz presude nastoji izvršiti, da trenutno ne raspolaže stanovima koji bi po strukturi i opremljenosti odgovarali stanu iz izvršne isprave, ali da Administrativna služba izvršenika vodi nekoliko upravnih postupaka radi povrata stanova u posjed, te da će nakon što uđe u posjed te stanove ponuditi apelantkinji. S obzirom na činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o specifičnom postupku izvršenja u kojem se neokončanje izvršnog postupka treba posmatrati u kontekstu izvršenikove obaveze da apelantkinji omogući otkup drugog stana u Zvorniku koji po strukturi, opremljenosti i mjestu gdje se nalazi odgovara „apelantkinjinom ranijem stanu“. Naime, iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je sprovođenje izvršenja u konkretnom slučaju uslovljeno činjenicom da li izvršenik raspolaže stanovima koji bi ispunjavali uslove iz izvršne isprave, te okončanjem upravnih postupaka koji se vode radi povrata drugih stanova u posjed. Prema tome, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju postojale, odnosno da još uvijek postoje objektivne okolnosti zbog kojih rješenje o izvršenju nije bilo moguće u cijelosti sprovesti.
39. Stoga, iako predmetni izvršni postupak nije u cijelosti okončan ni nakon proteka više od četiri godine, Ustavni sud smatra da zbog postojanja objektivnih okolnosti od kojih zavisi sprovođenje izvršenja i zbog nepostojanja okolnosti koje bi ukazivale da je Osnovni sud odugovlačio postupak nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje apelantkinjinog zahtjeva za naknadu štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka. Ostali navodi
41. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantkinjine navode o povredi prava na dom s obzirom da se ti navodi zasnivaju na navodima o dužini trajanja postupka za koje je već utvrđeno da su neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije godine u situaciji kada izvršni postupak zbog postojanja objektivnih okolnosti i zbog nepostojanja okolnosti koje bi ukazivale da je Osnovni sud odugovlačio postupak traje nešto više od četiri godine i još uvijek nije okončan.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman