Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2416/15 (Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Mostar i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2416/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-2416/15, rješavajući apelacije Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Mostar i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 015614 15 Gž od 9.
aprila 2015. godine;
EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 049216 14 Gži od 16.
decembra 2015. godine;
Sberbank a.d. Banjaluka protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 I 023595 15 Gži od 19. oktobra 2015.
godine;
Mevlida Rizvić protiv zaključka Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 I 008450 10 I od 26. januara 2016. godine;
Slavica Perković protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 054274 16 Gž od 3. februara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2416/15 Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Topić" Banjaluka, podnio je 14. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 015614 15 Gž od 9. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tražioca izvršenja (apelanta) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 13. januara 2015. godine kojim je odlučeno da se izvršenje u odnosu na provedbu na nekretninama izvršenika (R.L.) obustavlja i ukidaju se sve provedene izvršne radnje. U toku postupka je utvrđeno da je zaključkom Općinskog suda od 23. oktobra 2014. godine za kupca predmetnih nekretnina proglašen M.Č., kojem je ostavljen rok od 30 dana da položi kupoprodajnu cijenu, uz upozorenje da će sud treću prodaju nekretnina izvršenika proglasiti neuspjelom i obustaviti izvršni postupak ukoliko kupac ne plati određeni iznos u ostavljenom roku. S obzirom da kupac nije postupio u skladu sa navedenim zaključkom, prvostepeni sud je u skladu sa odredbom člana 95. stav 1. Zakona o izvršnom postupku donio rješenje kojim je obustavio izvršni postupak, istaknuvši da u smislu odredbe člana 95. stav 3. obustava izvršenja ne sprječava pokretanje novog izvršnog postupka radi naplate tradžbine na istoj nekretnini. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i donio na zakonu utemeljenu odluku, za koju je dao valjane logične i precizne razloge. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.
2. AP-277/16 EOS Matrix d.o.o. za poslovne usluge Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zaposlenik apelanta Petar Mrkonjić iz Sarajeva, podnio je 15. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 049216 14 Gži od 16. decembra 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odlučujući o žalbi izvršenika (A.K.), preinačeno je prvostepeno rješenje od 9. septembra 2014. godine na način što je usvojen prigovor izvršenika, stavljeno van snage rješenje o izvršenju od 23. maja 2014. godine, ukinute provedene radnje i odbijen prijedlog za izvršenje. U toku postupka je utvrđeno da je na prijedlog apelanta dozvoljeno izvršenje (rješenjem od 23. maja 2014. godine) na osnovu izvršne isprave-potvrde o registraciji (ugovora o zalozi) A-20071112-49, radi naplate iznosa od 8.535,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima izvršnog postupka. Naime, prednik apelanta (Hypo Alpe Adria leasing) i izvršenik su zaključili ugovor o zalogu 2. oktobra 2007. godine radi osiguranja novčanog potraživanja registracijom založnog prava na pokretnini zalogodavca-izvršenika (motorno vozilo), gdje je navedeno da založno pravo ostaje na založnoj pokretnini sve do potpunog namirenja obaveze izvršenika. Kantonalni sud navodi da je potvrda o registraciji izvršni nalog, te da u prijedlogu za izvršenje založni vjerovnik mora predložiti da sudski izvršitelj oduzme osiguranje u svrhu njegove prodaje od strane založnog vjerovnika ili da sudski izvršitelj oduzme i proda osiguranje. Dalje se navodi da, u slučaju povrede ugovora o zalogu od strane založnog dužnika, založni vjerovnik može oduzeti osiguranje lično i bez pomoći sudskog izvršitelja ali samo nakon što je založni dužnik dao pismeni pristanak na to, a za valjnost pristanka nije potrebna javno bilježnička ovjera. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud nije mogao dozvoliti izvršenje radi naplate iznosa od 8.535,95 KM na osnovu potvrde o registraciji, nego je založni vjerovnik odnosno apelant (tražilac izvršenja) prijedlogom mogao tražiti oduzimanje osiguranja-založene stvari u svrhu prodaje od strane založnog vjerovnika, odnosno mogao je tražiti da se založena stvar oduzme i proda radi namirenja iznosa iz ugovora o zajmu koji je raskinut. S obzirom da prvostepeni sud nije mogao dozvoliti izvršenje na način kako je to traženo po prijedlogu apelanta, to je u skladu sa odredbom člana 235. stav 3. Zakona o parničnom postupku odlučeno kao u izreci osporenog rješenja.
3. AP-347/16 Sberbank a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 19. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 I 023595 15 Gži od 19. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku pokrenutom od strane apelanta protiv izvršenika (N.M., S.B. i Lj.L.), radi naplate duga, odbijena je žalba apelanta i potvrđeno je prvostepeno rješenje kojim je odbijen prigovor apelanta i održano u cijelosti na snazi rješenje Osnovnog suda od 24. oktobra 2014. godine, kojim je obustavljen postupak izvršenja u odnosu na izvršenika N.M. i Lj.L. U toku postupka je utvrđeno da je rješenjem Osnovnog suda od 24. oktobra 2014. godine obustavljen postupak izvršenja u odnosu na izvršenika N.M. i Lj.L. iz razloga što apelant nije predložio drugi predmet i sredstvo izvršenja po pozivu suda od 21. juna 2014. godine. Okružni sud je naveo da je odredbom člana 37. Zakona o izvršnom postupku propisano da tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju, zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa, da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke. Okružni sud je istakao da je izvršenje u konkretnom slučaju određeno na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave u smislu odredbe člana 29. Zakona o izvršnom postupku, te kako se postupanje suda u primjeni odredbe člana 37. navedenog zakona prije svega temelji na izvršnoj ispravi a ne na vjerodostojnoj ispravi, to je suprotno žalbenim navodima apelanta pravilan zaključak prvostepenog suda kojim je odbio zahtjev apelanta za utvrđivanje dužnikove imovine odnosno, pravilno je prvostepeni sud primijenio odredbu člana 37. stav 1. Zakona o izvršnom postupku. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud je donio odluku kao u izreci rješenja.
4. AP-637/16 Mevlida Rizvić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Amir Kajtezović advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 8. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv zaključka Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 I 008450 10 I od 26. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, koja je donesena u izvršnom postupku pokrenutom od strane apelantice protiv izvršenika (R.T., S.S., Z.R. D.H., S.Ć. i M.R.), radi izvršenja na nepokretnostima, konstatovano je da se predmetni postupak izvršenja smatra završenim. U toku postupka je utvrđeno da je na prijedlog apelantice sud 8. juna 2010. godine donio rješenje o izvršenju kojim je određeno da će se izvršenje provesti na nekretninama izvršenika T.R., te je nakon izvršene procjene nekretnine odredio prvu prodaju predmetne nekretnine za 14. januar 2016. godine. Nakon toga, sud je zaključak od 18. januara 2016. godine, kojim su predmetne nekretnine prodate apelantici kao najpovoljnijem ponuđaču, oglasio na oglasnu ploču suda, dok je izvršenik (T.R.) 19. januara 2016. godine dostavio dokaz o uplatama na depozitni račun suda dijela duga od 10.500,00 KM, a nakon toga i uplatu od 2.086,00 KM. Općinski sud je istakao da je uvidom u predmetni spis i dostavljeni troškovnik utvrđeno da obaveze izvršenika iznose ukupno 12.586,56 KM (8.309,70 KM na ime glavnog duga i 4.275,86 KM na ime troškova izvršnog postupka), te da je izvršenik uplatio iznos od 12.586,00 KM i na taj način u cijelosti izvršio obavezu iz rješenja o izvršenju. S obzirom da je odredbom člana 64. Zakona o izvršnom postupku propisano da se postupak izvršenja smatra završenim sprovođenjem izvršne radnje, pa kako je u konkretnom slučaju u cijelosti ostvareno potraživanje apelantice na način da je izvršenik u cijelosti izmirio obavezu, to je Općinski sud u skladu sa nevedenom odredbom odlučio kao u izreci osporene odluke.
5. AP-1590/16 Slavica Perković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnijela je 6. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 054274 16 Gž od 3. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana žalba tražioca izvršenja (apelantice) i potvrđeno je prvostepeno rješenje od 27. oktobra 2015. godine kojim je odbačen kao neblagovremen apelanticin prijedlog za izvršenje radi uspostave prijašnjeg posjedovnog stanja podnesen protiv izvršenika (Općina Bugojno). U toku postupka je utvrđeno da je, u postupku izvršenja u predmetu broj I-4092/04 dana 12. maja 2005. godine, sud vratio prednika apelantice u posjed predmetnih nekretnina na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja kojim je utvrđeno smetanje posjeda u predmetu broj P-1/02 od 6. decembra 2002. godine (koje je postalo pravosnažno 22. septembra 2004. godine i izvršno 30. septembra 2004. godine), te da je novi prijedlog za izvršenje podnesen 5. decembra 2014. godine u kojem se apelantica poziva na ponovljeno smetanje posjeda. Kantonalni sud je istakao da je pravilna odluka prvostepenog suda, kojom je zaključeno da je neblagovremeno podnesen predmetni prijedlog za izvršenje, s obzirom da je protekao i subjektivni i objektivni rok od jedne godine nakon ponovljenog smetanja iz odredbe člana 212. stav
2. Zakona o izvršnom postupku, te da se zaštita za ponovljeno smetanje posjeda može ponovo tražiti u posjedovnoj parnici.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2416/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman