Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-488/16 (S. R. i N. G.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-488/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-488/16, rješavajući apelacije Samele Ribo i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Samela Ribo, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019448 13 U od 13. januara 2016. godine;

Nijaz Gradinović, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 007965 15 U od 27. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-488/16 Samela Ribo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, koju zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnijela je 30. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019448 13 U od 13. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba izjavljena protiv rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata od 11. oktobra 2013. godine, kojim je odbijen apelantičin zahtjev za priznavanje prava na mjesečni novčani dodatak po osnovu ratnog priznanja „Zlatna policijska zvijezda“. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je odredbom člana 9. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o posebnim pravima) propisano da činjenica da je osoba nositelj ratnog priznanja ili odlikovanja iz člana 2. stav 1. Zakona o posebnim pravima, utvrđuje se na osnovu uvjerenja koja izdaju tijela uprave koje o tim činjenicama vode službene evidencije, u konkretnom slučaju Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova za dobitnike ratnih priznanja, kao i ministarstvo unutrašnjih poslova. Isto tako, utvrđeno je da član 21. stav 1. Zakona o posebnim pravima propisuje da će Federalno ministarstvo odbrane i Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona, izvršiti provjeru izdatih ratnih priznanja, odnosno uvjerenja o dobitnicima ratnih priznanja obuhvaćenih članom 2. navedenog Zakona. Pored toga, zaključeno je, na osnovu akta Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova od 15. juna 2006. godine, da je dodatnom provjerom ratnih priznanja i odlikovanja utvrđeno da se apelantičin suprug N. R. ne nalazi u službenim evidencijama nositelja ratnih priznanja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: MUP RBiH), niti je uvršten u konačni spisak ratnih priznanja MUP BiH, utvrđenog od Komisije za provjeru izdatih ratnih priznanja MUP BiH, a sve u skladu sa članom 21. Zakona o posebnim pravima. Dakle, zaključeno je da apelantici kao supruzi N. R. ne pripada pravo za priznavanje prava na mjesečni novčani dodatak po osnovu ratnog priznanja „Zlatna policijska značka“.

2. AP-941/16 Nijaz Gradinović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zavidovića, podnio je 29. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 007965 15 U od 27. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar – Kantonalna administrativna služba u Zenici kojim je apelantu odbijen zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu starosnu penziju. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da odredba člana 14. stav 2. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o prijevremenom povoljnijem penzionisanju), propisuje da lica koja su propustila rokove, a ispunjavala su uvjete iz navedenog Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uvjetima, mogu podnijeti zahtjev za ostvarivanje prava prema odredbama ovog Zakona, dok je stavom 3. propisano da rok za podnošenje zahtjeva za priznavanje prava na povoljnije penzionisanje u skladu sa ovim Zakonom, izuzev za lica iz člana 4. tačka 3. ovog Zakona, ističe 1. decembra 2013. godine, dok za lica iz člana 4. tačka 1. rok za podnošenje zahtjeva ističe 1. decembra 2015. godine. Obzirom, da je apelant zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju podnio 11. aprila 2015. godine, konstatovano je da je zahtjev neblagovremen. Osim toga, zaključeno je da je apelant imao zakonsku mogućnost, da se kao i njegovi saborci, blagovremeno obrati nadležnim upravnim organima i informiše o zakonskim rokovima i uvjetima za ostvarivanje prava u skladu sa Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-488/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvenciija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava npr., nediskriminacija, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-488/16 (S. R. i N. G.) | Sudska praksa | Aktio