Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3262/13 (A. R.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Porez
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3262/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3262/13, rješavajući apelacije Amera Ramića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Amera Ramića podnesene protiv:

-Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 000859 13 Kž 3 od 22. maja 2013.

godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 000859 11 K od 25. marta 2013.

godine; i -Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Km 069117 14 Kmž 2 od 21. jula 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Km 069117 14 Km 3 od 11. juna 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Amer Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 19. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 000859 13 Kž 3 od 22. maja 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 000859 11 K od 25. marta 2013. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-3262/13.

2. Apelant je 10. oktobra 2014. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Apelacionog suda broj 96 0 Km 069117 14 Kmž 2 od 21. jula 2014. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 96 0 Km 069117 14 Km 3 od 11. juna 2014. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP- 4428/14.

3. S obzirom da se predmetne apelacije tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-3262/13 i AP-4428/14 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3262/13. Činjenično stanje u predmetu broj AP-3262/13

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 K 000859 11 K od 25. marta 2013. godine određeno je da se apelantu na ime zastupanja po službenoj dužnosti optuženog D.R. u predmetu tog suda broj 96 0 K 000859 11 K isplati iznos od 3.401,90 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant 11. februara 2013. godine dostavio tom sudu troškovnik u kojem su navedeni troškovi za zastupanje u navedenom predmetu u ukupnom iznosu od 3.980,22 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelantu, kao braniocu po službenoj dužnosti, pripada naknada troškova krivičnog postupka u iznosu od 3.401,90 KM shodno odredbama člana 190. Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 29. stav 1, članom 30. st. 1. i 2, članom 33. članom 43. st. 1. i 3, te. čl. 36. i 37. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka prema Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine" broj 11/08; u daljnjem tekstu: Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka). Pri tome, Osnovni sud je naveo da nije odobrio troškove koje je apelant potraživao na ime poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u iznosu od 578,32 KM, budući da apelant nije dostavio sudu uvjerenje o registraciji/upisu u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza.

5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 000859 11 K od 22. aprila 2013. godine kojim je odbacio apelantovu žalbu kao neblagovremenu.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 K 000859 13 Kž 3 od 22. maja 2013. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu i rješenje Osnovnog suda od 22. aprila 2013. godinu ukinuo (stav I izreke rješenja), te ujedno odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv rješenja Osnovnog suda od 25. marta 2013. godine (stav II izreke rješenja). U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, pri donošenju rješenja od 22. aprila 2013. godine, pogrešno postupio prilikom računanja roka za žalbu, budući da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant žalbu podnio u zakonskom roku. S obzirom na to, Apelacioni sud je naveo da je uvažio apelantovu žalbu protiv rješenja prvostepenog suda od 22. aprila 2013. godine i navedeno rješenje ukinuo, te da su se slijedom toga ispunili uslovi da odluči i o apelantovoj žalbi protiv rješenja prvostepenog suda od 25. marta 2013. godine. U vezi s tim, Apelacioni sud je ukazao da Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka, koju primjenjuju sudovi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ne predviđa mogućnost da se braniocu odredi i isplati PDV na cjelokupan iznos koji potražuje iz budžeta kao branilac po službenoj dužnosti. Apelacioni sud je naveo da, dakle, čak i da je apelant uz troškovnik dostavio uvjerenje o registraciji/upisu u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza, ni tada ne bi imao pravo da mu se na dosuđeni iznos troškova isplati PDV. Apelacioni sud je naveo da je stoga neosnovana apelantova žalba koju je izjavio protiv rješenja prvostepenog suda od 25. marta 2013. godine.

Činjenično stanje u predmetu broj AP-4428/14

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 Km 069117 14 Km 3 od 11. juna 2014. godine određeno je da se apelantu na ime odbrane po službenoj dužnosti maloljetnog S.M. u predmetu tog suda broj 96 0 Km 069117 13 Km 2 isplati iznos od 2.160,00 KM. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je apelant 9. aprila 2014. godine dostavio tom sudu troškovnik u kojem su navedeni troškovi za zastupanje u navedenom predmetu u ukupnom iznosu od 5.054,40 KM. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelantu, kao braniocu po službenoj dužnosti, pripada naknada troškova krivičnog postupka u iznosu od 2.160,00 KM shodno odredbama člana 30. st. 1, 2. i 3, člana 34. stav 1. i člana 37. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka. Pri tome, Osnovni sud je naveo da Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka nije predviđena mogućnost da se braniocu odredi i isplati PDV na cjelokupan iznos koji potražuje iz budžeta kao branilac po službenoj dužnosti, te da je stoga apelantov zahtjev u tom dijelu neosnovan.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 Km 069117 14 Kmž 2 od 21. jula 2014. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je naveo da u Odluci o naknadi troškova krivičnog postupka, koju primjenjuju sudovi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, u glavi IX, kojom su uređene nagrade i nužni izdaci branioca po službenoj dužnosti, nije predviđena mogućnost da se braniocu po službenoj dužnosti odredi i isplati PDV koji bi se obračunao na cjelokupan iznos koji mu pripada kao nagrada za učešće u odbrani optuženog. S obzirom na to da Odluka o naknadi troškova krivičnog postupka ne uređuje pitanje uvećanja nagrade branioca po službenoj dužnosti za porez, koji je on kao poreski obveznik dužan platiti, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio takav apelantov zahtjev. Apelacioni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu odredaba Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine, na koji se pozvao apelant, jer taj zakon nije primjenjiv na predmetnu situaciju.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi odbili njegov zahtjev za isplatu obračunatog PDV-a, iako je upisan u Jedinstveni registar obveznika indirektnih poreza, tako da je umjesto nagrade u iznosu od 3.401,90 KM, odnosno nagrade u iznosu od 2.160,00 KM (koliko bi u konačnici pripalo advokatu koji nije obveznik PDV-a), ostvario nagrade u nižim iznosima, to jest u iznosima koji predstavljaju razliku između navedenih dosuđenih nagrada na ime zastupanja i isplaćenog PDV-a. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, potpuno zanemarili odredbe Zakona o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine, što se posebno odnosi na odredbe člana 3. stav 1. tačka 1. tog zakona . Osim toga, apelant smatra da mu pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a i u skladu sa odredbama člana 2. stav 1. tačke h) Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka jer se u konkretnom slučaju radi o nužnom izdatku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise, te slijedom toga pogrešno zaključili da apelantu ne pripada pravo na naknadu obračunatog PDV-a, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su osporenim odlukama redovnih sudova odbijeni apelantovi zahtjevi kojima je tražio da se na iznos nagrade za zastupanje obračuna i isplati PDV, uz obrazloženje da Odlukom o naknadi troškova krivičnog postupka nije predviđena mogućnost da se braniocu odredi i isplati PDV na cjelokupan iznos koji potražuje iz budžeta kao branilac po službenoj dužnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 1. Odluke o naknadi troškova krivičnog postupka propisano, između ostalog, da se tom odlukom uređuje način isplate naknade troškova krivičnog postupka od njegovog pokretanja do njegovog završetka koji pripadaju braniocu po službenoj dužnosti, svjedocima, tumačima, stručnim i drugim licima kad po pozivu suda ili na osnovu odluke suda učestvuju u sudskom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da navedenom odlukom nije propisano da se iznos nagrade, koja pripada braniocu po službenoj dužnosti, obračunava i isplaćuje PDV, kako su to jasno ukazali redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka. Dovodeći u vezu Odluku o naknadi troškova krivičnog postupka sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju koje je drugostepeni sud dao u pogledu apelantovog pozivanja na Zakon o porezu na dodatu vrijednost Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3262/13 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio