Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-470/15 (N. K.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Legitiman cilj
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Prepiska
  • Miješanje u porodični život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-470/15

Apelacija

Odluka o meritumu

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 470/15, rješavajući apelaciju Nermina Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nermina Kadrića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 K 006951 15 Kv 4 od 16. januara 2015. godine i 04 0 K 006951 14 Kps od 14. januara 2015. godine u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Kadrića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici br. 04 0 K 006951 15 Kv 4 od 16. januara 2015. godine i 04 0 K 006951 14 Kps od 14. januara 2015. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nermin Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant), koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio u pritvorskoj jedinici Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa u Zenici (u daljnjem tekstu: KPZ iz Zenice), kojeg zastupa Sead Topčić, advokat iz Zenici, koji je apelantu rješenjem postavljen za branitelja po službenoj dužnosti, podnio je 29. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 04 K 006951 15 Kv 4 od 16. januara 2015. godine i 04 0 K 006951 14 Kps od 14. januara 2015. godine. Apelant je dopunio apelaciju 30. januara 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), te od KPZ iz Zenice zatraženo je 1. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Kantonalno tužilaštvo i KPZ iz Zenice su odgovore na apelaciju dostavili 5, 6. i 7. aprila 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Kantonalnog suda broj 04 0 K 006951 14 Kps od 14. januara 2015. godine apelantu je, kao pritvoreniku, zabranjena komunikacija sa vanjskim svijetom, osim sa braniocem, a osobito povjerljiva prepiska sa suprugom E.K. i kćerkom, malodobnom L.K. (u daljnjem tekstu: oštećena) do okončanja glavnog pretresa.

6. Iz obrazloženja proizlazi da se u toku krivičnog postupka koji se vodi protiv apelanta kao optuženog da je počinio krivično djelo silovanje iz člana 203. stav 6. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) kao svjedoci pojavljuju oštećena, prema kojoj je navodno počinjeno krivično djelo, te apelantova supruga.

7. Nadalje iz obrazloženja proizlazi da je KPZ iz Zenice 13. januara 2015. godine Kantonalnom sudu dostavio apelantovo pismo upućeno supruzi i svjedoku u postupku iz kojeg je vidljivo da apelant želi blisku komunikaciju sa suprugom u vezi sa predmetnim krivičnim djelom u kojem nagovještava da on nije kriv i da se nada da će to oštećena potvrditi na glavnom pretresu. Shodno navedenom, sudija za prethodno saslušanje je zaključio da bi apelantova komunikacija sa suprugom i oštećenom očigledno ometala krivični postupak apelantovim utjecajem na oštećenu i suprugu, kao svjedoke u postupku, pri čemu se komunikacija može ostvariti posredstvom drugih bliskih srodnika.

8. Pošto se radi o vrlo osjetljivom krivičnom djelu za koje postoji osnovana sumnja da je počinjeno prema oštećenoj, kao malodobnoj kćerci, sudija za prethodno saslušanje je, u skladu sa članom 158. stav 3. ZKPFBiH, odlučio kao u izreci rješenja.

9. Rješenjem Vijeća Kantonalnog suda broj 04 0 K 006951 15 Kv 4 od 16. januara 2015. godine odbijena je žalba apelantovog branitelja podnesena protiv prvostepenog rješenja. Ispitujući osporeno rješenje u vezi sa žalbenim prigovorima i po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je, ne nalazeći prigovore opravdanim, u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda.

10. U vezi s prigovorima kojim se ukazuje da su izreka i obrazloženje rješenja nejasni, Kantonalni sud je ove prigovore ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da je izreka rješenja dovoljno određena i samim tim jasna, te da ona nije u suprotnosti samoj sebi, a niti sa datim obrazloženjem. Kantonalni sud je nadalje istakao da iz rješenja jasno proizlazi da se zabranjuje naročito povjerljiva prepiska sa suprugom i oštećenom i da je ova zabrana izrečena na dovoljno jasan i određen način, te u skladu sa članom 158. stav 3. ZKPFBiH. Nadalje je Kantonalni sud ukazao da je činjenično stanje koje je navedeno u obrazloženju potpuno i pravilno utvrđeno i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjena odredba člana 158. stav 3. ZKPFBiH, pa iz tog razloga navedeni sud nije mogao prihvatiti opravdanim žalbene prigovore kojima se nastoji dovesti u sumnju činjenično stanje. Kantonalni sud je istakao da se osporenim rješenjem ni na koji način ne utječe na apelantovo pravo na pravično suđenje, niti se na bilo koji način dovodi u pitanje ravnopravnost stranaka pred sudom, niti pravo na privatnost i poštivanje privatnog i porodičnog života, a niti se radi o povredi prava iz člana 3. ZKPFBiH koje je branitelj samo naveo u žalbi, ali ni za jednu od tih povreda, odnosno prava, nije dao argumente.

11. Pored toga, kako je istakao Kantonalni sud, osporenim rješenjem nije zabranjeno apelantu da ubuduće održava komunikaciju ili kontakt sa ostalim članovima porodice, osim, dakle, sa suprugom i oštećenom, a sva druga prepiska koju apelant bude upućivao drugim licima bit će kontrolirana i pod nadzorom suda u daljnjoj fazi postupka, te će takva prepiska biti odobravana ili zabranjivana, u zavisnosti od njenog sadržaja i utjecaja na pravilnost i interes krivičnog postupka. Shodno svemu navedenom, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja, na temelju odredbe člana 337. stav 3. ZKPFBiH.

12. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je apelant od 28. aprila 2015. godine održavao redovne telefonske kontakte sa članovima uže porodice (sinom i majkom).

13. Iz odgovora Kantonalnog suda proizlazi da je Rješenjem tog suda broj 04 0 K 006951b 15 K od 14. jula 2015. godine apelantu dozvoljena komunikacija sa suprugom, ali ne i sa oštećenom, budući da se oštećena na glavnom pretresu izjasnila da apelanta više ne želi da vidi, pa je zabrana komunikacije u odnosu na oštećenu i dalje na snazi.

14. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Rješenjem Kantonalnog suda od 29. oktobra 2015. godine apelant, na lični zahtjev, prebačen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 14 godina, a prije pravomoćnosti presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na zabranu mučenja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da su osporena rješenja donesena suprotno sa pravima pritvorenika koja su zagarantirana ZKPFBiH, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Apelant smatra da su sporna ograničenja moguća samo u pojedinačnim slučajevima, ako su prava zloupotrijebljena, uz donošenje pojedinačnog rješenja o navodnom kršenju prava od optuženog, umjesto da se o zabrani korištenja prava donosi trajno rješenje kojim se optuženom zabranjuje komunikacija sa vanjskim svijetom. Osim toga, apelant ističe da je saznao da je neka pisma koja su mu uputili supruga i djeca zadržao sud o čemu nije donesena nikakva sudska odluka, te navodi da se, zbog svega što mu se dešava, nalazi u teškom psihičkom stanju.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim rješenjima nije došlo do kršenja apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. Kantonalni sud je u prilogu apelacije dostavio osporena rješenja uz napomenu da je u toku postupka, nakon što je apelantova supruga saslušana u svojstvu svjedoka, rješenjem tog suda od 14. jula 2015. godine apelantu dozvoljena komunikacija sa suprugom E.K. U vezi sa oštećenom, mldb. kćerkom K.L., Kantonalni sud je naveo da se oštećena na glavnom pretresu izjasnila da apelanta više ne želi vidjeti, tako da je zabrana komunikacije u odnosu na oštećenu ostala na snazi.

17. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su svi apelantovi navodi o kršenju prava neosnovani, budući da su identični prigovori već bili predmet ocjene pred Kantonalnim sudom, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. KPZ iz Zenice je u iscrpnom odgovoru na apelaciju naveo da je apelantu rješenjem određen pritvor 31. oktobra 2014. godine, te da mu je u periodu od 3. novembra 2014. do 7. januara 2015. godine u više navrata omogućavan redovan kontakt putem telefona sa sinom A.D. i majkom K.K. Iz odgovora nadalje proizlazi da je apelantu osporeno rješenje od 16. januara 2015. godine dostavljeno 20. januara 2015. godine, te da apelant od tog datuma, pa do 28. aprila 2015. godine nije obavljao telefonske razgovore sa članovima uže obitelji. KPZ iz Zenice je nadalje informirao Ustavni sud da je apelant od 28. aprila do 11. augusta 2015. godine imao redovan kontakt putem telefona sa sinom i majkom, a od 11. augusta 2015. godine i sa suprugom i sestrom. Još je navedeno da apelant tokom boravka u Zavodu nije istakao niti jednu pritužbu na smještaj, uvjete boravka i sl. Na kraju je navedeno da je apelant, na lični zahtjev, rješenjem Kantonalnog suda od 29. oktobra 2015. godine, prebačen na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 14 godina prije pravomoćnosti presude. V.Relevantni propisi

19. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) relevantne odredbe glase:

KRIVIČNA DJELA PROTIV SPOLNE

SLOBODE I MORALA

Član 203. st. (1), (2) i (6) Silovanje (1) Ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini na naročito okrutan ili naročito ponižavajući način, ili ako je istom prilikom prema istoj žrtvi učinjeno više spolnih odnošaja ili s njim izjednačenih spolnih radnji od više učinitelja, (6) Ko krivično djelo iz st. 2., 3. i 4. ovog člana učini prema maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

20. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav (1) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

Član 158.

Pravo na komunikaciju pritvorenika sa vanjskim svijetom i braniocem (1) Prema odobrenju sudije za prethodni postupak odnosno sudije za prethodno saslušanje i pod njegovim nadzorom ili nadzorom lica koje on odredi, pritvorenika imaju pravo da posjećuju, u okviru kućnog reda, bračni odnosno vanbračni drug i njegovi srodnici, a na njegov zahtjev ljekar i druga lica. Pojedine posjete se mogu zabraniti ako bi zbog toga mogla nastati šteta za vođenje postupka.

(2) Sudija za prethodni postupak odnosno sudija za prethodno saslušanje će odobriti konzularnom službeniku strane zemlje posjetu pritvoreniku koji je državljanin te zemlje, u skladu sa kućnim redom pritvora.

(3) Pritvorenik smije održavati povjerljivu prepisku sa bilo kojom drugom osobom. Izuzetno, ako to zahtijevaju interesi postupka sud može donijeti rješenje o nadzoru takve povjerljive prepiske ili rješenje kojim se zabranjuje takva povjerljiva prepiska. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvoreniku se ne može zabraniti slanje molbi, pritužbi i žalbi.

(4) Pritvorenik ne može koristiti mobilni telefon, ali ima pravo, u skladu sa kućnim redom a pod nadzorom uprave pritvora, da o svom trošku obavlja telefonske razgovore. Uprava pritvora u tu svrhu pritvorenicima obezbjeđuje potreban broj javnih telefonskih priključaka. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija ili predsjednik vijeća mogu zbog bezbjednosnih razloga ili postojanja nekog od razloga iz člana 146. stava 1. tač. od a) do c) ovog zakona, rješenjem da ograniče ili zabrane pritvoreniku korištenje telefona.

(5) Pritvorenik ima pravo slobodne i nesmetane veze s braniocem.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije

23. Ustavni sud primjećuje da se apelacijom ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovi postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

25. U konkretnom slučaju iz raspoloživih dokaza proizlazi da krivični postupak protiv apelanta još uvijek nije pravosnažno okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o zabrani komunikacije sa vanjskim svijetom, osim sa braniteljom, tokom trajanja pritvora i krivičnog postupka ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26).

26. Saglasno navedenome, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, preurenjena. b)Dopustivost u odnosu na ostala prava

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 04 0 K 009651 15 Kv 4 od 16. januara 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

2. Evropske konvencije, te člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

31. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

32. Ustavni sud zapaža da su predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom rješenja Kantonalnog suda kojima je apelantu u toku trajanja pritvora bila ograničena komunikacija sa vanjskim svijetom, osim sa braniocem, i osobito povjerljiva prepiska sa suprugom i oštećenom, i to do završetka glavnog pretresa. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je sporna zabrana komunikacije sa apelantovom suprugom prestala da važi rješenjem Kantonalnog suda od 14. jula 2015. godine, nakon što je ona dala iskaz u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu. Ustavni sud zapaža da zabrana komunikacije i dalje egzistira u odnosu na oštećenu, koja se na glavnom pretresu izjasnila da apelanta više ne želi da vidi. Ustavni sud, također, zapaža da se apelant naknadno više nije obraćao Ustavnom sudu kako bi pružio nove informacije i činjenice, te eventualno osporio naknadno ishodovane odluke donesene u tom pravcu. Iz informacija koje su naknadno dostavili učesnici u postupku proizlazi da se apelant na temelju ličnog zahtjeva trenutno nalazi na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od 14 godina prije pravomoćnosti presude.

33. U vezi sa spornim pitanjima, Ustavni sud podsjeća da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A broj 297-c, stav 31).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud mora utvrditi da li su se javne vlasti osporenim rješenjima umiješale u apelantovo pravo na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A broj 30, stav 49).

35. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja zapaža da se sporno ograničenje apelanta da komunicira sa vanjskim svijetom, osim sa braniocem, suštinski odnosilo na apelantovu suprugu i oštećenu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je sporno ograničenje rezultiralo miješanjem javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život, u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud mora utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, odnosno da li je ono bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske konvencije.

36. Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja donesena na osnovu ZKPFBiH koji u članu 158. propisuje da pritvorenici imaju pravo na komunikaciju sa vanjskim svijetom, osim u slučajevima kada ta prava mogu biti ograničena, kako to propisuje citirani član. Dakle, Ustavni sud smatra da je „miješanje“ u apelantovo pravo na privatni i porodični život propisano zakonom. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je ZKPFBiH javno objavljen u službenom glasilu, da je njegov tekst jasan, pristupačan i predvidiv, te su time zadovoljeni i ostali elementi „zakonitog miješanja“ u apelantovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije.

37. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da miješanje koje je u skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz člana 8. stav

2. Evropske konvencije. „Neophodno“ u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A, broj 251).

38. Ustavni sud zapaža da je cilj koji se želi postići mjerama ograničavanja prava i sloboda pritvorenih lica na način na koji to predviđa član 158. ZKPFBiH osiguranje nesmetanog provođenja krivičnog postupka, odnosno onemogućavanje ometanja krivičnog postupka, što jeste zakonit cilj u demokratskoj državi. Pri ostvarivanju tog cilja neophodno je, međutim, postići razuman odnos proporcionalnosti između tog zakonitog cilja, s jedne strane, te zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, s druge strane. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da odredbe člana 158. stav 3. ZKPFBiH općenito propisuju da pritvorenik ima pravo da održava povjerljivu prepisku sa bilo kojim drugim licem. Izuzetak je kada sudija za prethodni postupak donese pisanu i obrazloženu odluku o nadzoru takve povjerljive prepiske ili rješenje kojim se zabranjuje takva povjerljiva prepiska zbog štetnog djelovanja na tok postupka. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih rješenja imali u vidu okolnost da se apelant sumnjiči da je počinio krivično djelo protiv oštećene kao apelantove mldb. kćerke. Nadalje, kako je navedeno u obrazloženju osporenih rješenja, uvidom u sadržaj prepiske koju je apelant razmjenjivao sa suprugom uočeno je da bi takva prepiska mogla štetno djelovati na daljnji tok glavnog pretresa u svjetlu činjenice da apelantova supruga i oštećena još uvijek nisu bile saslušane u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu. Pri tome Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja zapaža da se navedeno ograničenje nije odnosilo na ostale članove apelantove porodice, odnosno druga lica.

39. Ustavni sud, također, ističe da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), bilo koji pritvor koji je zakonit prema članu 5. Evropske konvencije nameće, po samoj svojoj prirodi, ograničenja u privatni i porodični život, pri čemu apelant u konkretnom slučaju i ne osporava rješenja o određivanju pritvora u smislu člana 5. Evropske konvencije, niti u tom pravcu bilo šta prigovora. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je bitan dio zatvorenikovog prava na poštivanje porodičnog života taj da mu zatvorske vlasti omogućavaju održavanje kontakta sa užom porodicom. U isto vrijeme, Evropski sud priznaje da su neke mjere kontrole nad zatvorenikovim kontaktima sa vanjskim svijetom potrebne i da same po sebi nisu inkompatibilne sa Evropskom konvencijom (vidi, Evropski sud, Ostrovar protiv Moldavije, presuda od 15. februara 2006. godine, stav 105, i Evropski sud, Messina protiv Italije, broj 2, presuda od 28. septembra 2000. godine, st. 66. i 72). Naime, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih rješenja zapaža da apelantu suštinski nije bila uskraćena komunikacija sa ostalim članovima uže porodice, što uključuje i prepisku sa drugim licima, izuzev sa suprugom i oštećenom. U tom pravcu Ustavni sud iz raspoloživih dokaza zapaža da je apelant u periodu od 28. aprila 2015. godine do 11. augusta 2015. godine ostvarivao redovan telefonski kontakt sa članovima uže porodice (sinom i majkom), a nakon što je supruga na glavnom pretresu dala iskaz u svojstvu svjedoka (14. juli 2015. godine) i sa suprugom, kada su zapravo i prestali razlozi za sporno ograničenje u odnosu na suprugu i kada je Kantonalni sud donio rješenje kojim je apelantu dozvoljena komunikacija sa suprugom. Ustavni sud, također, zapaža da je sporno ograničenje ostalo na snazi isključivo u odnosu na oštećenu koja se na glavom pretresu izjasnila da apelanta više ne želi da vidi, čime je Kantonalni sud, zapravo, ispoštovao volju oštećene, što se u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati proizvoljnim.

40. Shodno navedenom, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, posebno prirodu krivičnog djela za koje je apelant nepravomoćno proglašen krivim i kažnjen kaznom zatvora u trajanju od 14 godina, a koje se reflektiralo upravo na odnose između članova apelantove uže porodice, Ustavni sud smatra da je izrečena mjera ograničenja u odnosu na suprugu bila svedena na period koji je bio neophodan za postizanje legitimnog cilja, a to je u konkretnom slučaju nesmetano provođenje krivičnog postupka, pri čemu je sporno ograničenje bilo u skladu sa zakonom.

41. Dakle, imajući u vidu okolnost da je sporno ograničenje u odnosu na apelantovu suprugu trajalo upravo onoliko koliko je to bilo neophodno za postizanje legitimnog cilja, kao i činjenicu da je sporna zabrana komunikacije i dalje na snazi u odnosu na oštećenu, pri čemu je ispoštovana volja oštećene, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije narušen razuman odnos proporcionalnosti u zaštiti zakonitog cilja kojem se teži, s jedne strane, i zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, s druge strane.

42. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pretpostavka nevinosti

43. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

45. Apelant se poziva i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim nije obrazložio, kako bi se ovaj prigovor uopće mogao ispitati. Ustavni sud, također, zapaža da je apelant identičan prigovor iznio i u žalbi prilikom osporavanja prvostepenog rješenja, ali ga Kantonalni sud nije mogao razmotriti, jer prigovor ni u žalbi nije bio obrazložen. Stoga, imajući u vidu navedeno i činjenicu da iz osporenih rješenja prima facie ne proizlazi bilo šta a što bi moglo uputiti na kršenje navedenog principa, Ustavni sud ovaj paušalni prigovor smatra neutemeljenim.

Ostali prigovori

46. U vezi sa apelantovim pozivanjem na kršenje prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je i ovaj prigovor ostao bez potrebnog obrazloženja, kako bi se mogao ispitati, pa iz tog razloga, budući da iz osporenih rješenja ne proizlazi ništa što bi eventualno moglo pokrenuti pitanje kršenja navedenog prava, apelantovo pozivanje na kršenje navedenog prava Ustavni sud smatra neutemeljenim.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na poštivanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zato što je miješanje javnih vlasti u ovo apelantovo pravo tokom boravka u pritvoru bilo zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, pri čemu je u okolnostima konkretnog slučaja ostvarena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja u apelantovo pravo i zakonitog cilja kojem se težilo.

48. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije došlo ni do kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada je pozivanje na kršenje navedenih prava ostalo bez potrebnog obrazloženja i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost ovih prigovora.

49. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-470/15 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio