Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5612/14 (Lj.S.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Radni spor
- Propisano zakonom
- Prava iz radnog odnosa
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Uporedive situacije
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5612/14
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5612/14, rješavajući apelaciju Lj.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Lj.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 029657 13 Rev od 30. septembra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 029657 11 Rsž od 17. oktobra 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Lj.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 25. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 029657 13 Rev od 30. septembra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 029657 11 Rsž od 17. oktobra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Regionalnog medicinskog centra „Dr. Safet Mujić“ Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 23, 24. i 25. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 029657 07 Rs od 24. februara 2011. godine tuženi je obavezan da apelantici isplati na ime dijela plaće za period od augusta 2004. godine do decembra 2009. godine iznose bliže navedene u stavu I izreke presude. Dalje je tuženi obavezan da apelantici isplati na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, i to za 2004, 2005, 2006, 2007, 2008. i 2009. godinu iznose koji su bliže označeni u stavu II izreke presude. Zatim je tuženi obavezan da apelantici na ime regresa za 2004. i 2005. godinu isplati iznose koji su bliže označeni u stavu III izreke presude. Također, stavom IV presude tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.603,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.
6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelantica u predmetnom postupku tražila isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa po osnovu Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine („Službene novine FBiH“ broj 49/00, u daljnjem tekstu: GKU/00), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 19/00, u daljnjem tekstu: OKU/00), Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH („Službene novine FBiH“ broj 61/07, u daljnjem tekstu: GKU/07) i Pravilnika o radu iz 1997. godine.
7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud tražene naknade apelantici dosudio po osnovu GKU/00 za period od 1. augusta 2004. godine do 31. augusta 2007. godine, a za period od 1. septembra 2007. godine do 31. decembra 2009. godine primjenom OKU/05.
8. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 58 0 Rs 029657 11 Rsž od 17. oktobra 2012. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaća za period od 1. augusta 2004. godine do 31. augusta 2007. godine, tako da su za taj period apelantici dosuđene razlike plaća u mjesečnim iznosima bliže naznačenim u izreci drugostepene presude. U ostalom dijelu žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je Ustavni sud FBiH 23. novembra 2011. godine donio Presudu broj U-29/11 (objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 86/11 od 21. decembra 2011. godine) kojom je utvrdio da GKU/00 u vrijeme zaključenja u odnosu na HNK nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i III. Ustava FBiH. Stoga, kako u konkretnom slučaju o apelanticinom tužbenom zahtjevu u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda FBiH nije bilo pravomoćno riješeno pred redovnim sudovima, po mišljenju Kantonalnog suda, treba primijeniti navedenu odluku Ustavnog suda FBiH (Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 58 0 Rs 036154 12 Rev od 5. jula 2012. godine).
10. Kantonalni sud je istakao da se o potraživanju apelantice za period od 1. augusta 2004. godine do 31. augusta 2007. godine ne može odlučiti primjenom GKU/00, već primjenom OKU/05, koji je bio na snazi u to vrijeme. Stoga je drugostepeni sud u dijelu isplate razlike plaće za navedeni period prvostepenu presudu preinačio i dosudio apelantici novčani iznos prema nalazu vještaka urađenom primjenom OKU/05.
11. U odnosu na ostale naknade koje su apelantici dosuđene, Kantonalni sud je prihvatio prvostepenu presudu kao pravilnu i zakonitu.
12. Protiv drugostepene presude apelantica i tuženi su podnijeli reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Rs 029657 13 Rev od 30. septembra 2014. godine apelanticinu reviziju odbio. Revizija tuženog je djelimično usvojena, te su obje nižestepene presude preinačene u dijelu odluke za isplatu razlike plaća za period od 1. augusta 2004. godine do 1. januara 2009. godine, po osnovu prekovremenog rada za 2004, 2005, 2006, 2007, 2008. i naknade regresa za 2004. i 2005. godinu, tako da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Apelanticin zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka je odbijen.
13. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora, u dijelu relevantnom za revizijski postupak, apelanticin zahtjev za isplatu razlike plaće za period od augusta 2004. do decembra 2009. godine na ime povećavanja plaće po osnovu prekovremenog rada za 2004, 2005, 2006, 2007, 2008. i regresa za 2004. i 2005. godinu. Istaknuto je da ta potraživanja apelantica zasniva na odredbama GKU/00, OKU/05, GKU/07 i Pravilnika o radu iz 1997. godine.
14. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda u odnosu na odluku Ustavnog suda FBiH koja je objavljena (21. decembra 2011. godine) prije nego što je pravomoćno odlučeno o predmetnom potraživanju apelantice. Ukazano je da, prema čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, odluke Ustavnog suda prema pravilu djeluju od momenta njihovog objavljivanja (ex nunc), a retroaktivno (ex tunc) samo ukoliko je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio.
15. Dalje je Vrhovni sud naveo da, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, djejstvo odluke Ustavnog suda FBiH i propise koji se primjenjuju na sporni odnos, proizlazi da su nižestepene presude donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava za isplatu razlike plaća za predmetni period od utuženja do primjene novog GKU/07.
16. Istaknuto je da se razlika plaća za period od 1. augusta 2004. godine do 31. augusta 2005. godine nije mogla dosuditi primjenom OKU/00, a niti se mogla apelantici dosuditi naknada na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada. Ukazano je da se, prema odredbi člana 1. stav 2. OKU/00, primjenjivao samo u preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH. Istaknuto je da je tuženi javna ustanova, a ne preduzeće, zbog čega se u odnosu na njega ne mogu primijeniti odredbe OKU/00, niti je apelantica na tom kolektivnom ugovoru mogla temeljiti svoj zahtjev za isplatu razlike plaća i naknade za prekovremeni rad.
17. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda, razlika plaća za naredni period od 31. augusta 2005. godine do 1. januara 2009. godine nije se mogla apelantici dosuditi primjenom OKU/05. Ukazano je da je odredbom člana 7. tog ugovora propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada, koja je proizvod najniže netoplaće i odgovarajućeg koeficijenta poslova koje zaposlenik obavlja. Istaknuto je da OKU/05 ne sadržava koeficijente, već da njegov član 10. stav 1. propisuje da se odgovarajući koeficijenti složenosti u koje se razvrstavaju zvanja i poslovi zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti u skladu sa njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, prema OKU/05 nisu postojale propisane pretpostavke za obračun osnovne plaće, odnosno njegovu primjenu (neprimjenjivost GKU/00, a primjena GKU/07 nije počela). Stoga, kako su sporne razlike plaća za taj period dosuđene u skladu sa nalazom vještaka, to su nižestepeni sudovi, po mišljenju Vrhovnog suda, na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Istaknuto je da je Vrhovni sud iz navedenih razloga djelimično uvažio reviziju tuženog kao osnovanu i primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio nižestepene presude i odbio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi razlike plaće za period od 1. augusta 2004. godine do 1. januara 2009. godine, povećanju plaće po osnovu prekovremenog rada za 2004, 2005, 2006, 2007, 2008. i 2009. godinu i naknadi regresa za 2004. i 2005. godinu, dok preostali dio za isplatu razlike plaće koji se odnosi na period od 1. januara 2009. godine do 31. decembra 2009. godine nije bio predmet pobijanja revizijom tuženog.
18. Također, Vrhovni sud je naveo da apelantica neosnovano u reviziji prigovara da se na nju ne primjenjuje presuda Ustavnog suda FBiH, jer tuženi nije budžetski korisnik. Ukazano je da je GKU/00 zaključen između Vlade FBiH i Nezavisnog strukovnog sindikata radnika u zdravstvu FBiH. Članom 1. navedenog GKU/00 propisano je da se tim kolektivnim ugovorom uređuju prava, obaveze i druga pitanja iz radnog odnosa zaposlenika u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriji FBiH. Dakle, navedeni GKU/00 ne odnosi se samo na korisnike budžeta HNK, nego na sve zaposlenike u javnim zdravstvenim ustanovama na teritoriji FBiH, pa, prema tome, i na zaposlene u zdravstvu u HNK na čijoj teritoriji tuženi ima sjedište.
19. Također je utvrđeno da su neosnovani i apelanticini navodi o tome da, ako je drugostepeni sud smatrao da se ne mogu primijeniti odredbe neustavnog GKU/00, trebalo je da primijeni odredbe Pravilnika o radu tuženog iz marta 2001. godine, kojim je prihvaćena primjena GKU/00 i u koji je izvršen uvid tokom dokaznog postupka. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelantica svoj zahtjev za isplatu razlike plaće zasnovala na GKU/00, a ne na Pravilniku iz marta 2001. godine. Pri tome je ukazano da se visina plaće po navedenom Pravilniku ne može poistovjetiti sa visinom plaće po GKU/00, jer ova dva izvora radnog zakonodavstva ne reguliraju visinu plaće na identičan način.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Upućuje na odluke Ustavnog suda br. AP 1449/07, AP 2958/08, AP 1332/10, AP 2519/11, AP 4721/13 i AP 2439/11, te AP 1803/12 i AP 1910/12. Ističe da, ukoliko plaća nije bila određena, niti odrediva, ona je trebalo da bude primjerena a ta primjerenost bi bila određena osnovicom utvrđenom ili starim GKU/00 ili novim GKU/07. Smatra da je dovedena u diskriminirajući položaj u odnosu na druge zaposlenike tuženog u vezi sa primjenom OKU/05 u odnosu na metodologiju obračuna razlike plaća, kao i u odnosu na zaposlenike na koje je primijenjen Pravilnik o radu poslodavca nakon što je Ustavni sud FBiH utvrdio da GKU/00 nije bio zaključen u skladu sa odredbama Ustava FBiH.
b) Odgovor na apelaciju
21. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da osporenim presudama tih sudova nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelantica poziva u apelaciji.
22. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da se u konkretnom slučaju, kao i u drugim slučajevima u kojima su revizioni sud i drugostepeni sud predmete riješili na drugačiji način od momenta donošenja presude Ustavnog suda FBiH, ne može govoriti o kršenju ustavnih prava na koja se apelantica poziva u apelaciji.
V. Relevantni propisi
23. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) relevantna odredba glasi:
Utvrđivanje koeficijenta za obračun osnovne plaće Član 10.
Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
Zaposlenici moraju unaprijed biti upoznati sa grupama složenosti poslova i radnim normama za koje zaključuju ugovor o radu.
24. U Zakonu o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 241. stav 1.
(1) Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu, ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
Član 250. stav 1.
(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 029657 13 Rev od 30. septembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 27. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 25. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelantica navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelanticin zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4687/11 od 7. oktobra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 28). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati apelanticine navode o kršenju tog prava.
32. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
34. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konačnici odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu naknade razlike plaće za period od 1. augusta 2004. godine do 1. januara 2009. godine, povećanje plaće po osnovu prekovremenog rada za 2004, 2005, 2006, 2007, 2008. i 2009. godinu i naknadu regresa za 2004. i 2005. godinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su i Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim odlukama jasno obrazložili zbog čega se na apelanticinu pravnu situaciju primjenjuje Odluka Ustavnog suda FBiH broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine (objavljena 21. decembra 2011. godine) kojom je utvrđena neustavnost GKU/00 u odnosu na HNK. Stoga, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u obrazloženju odluke Vrhovnog suda o tome da apelantica svoj tužbeni zahtjev nije mogla utemeljiti na GKU/00, budući da o njemu nije bilo pravomoćno riješeno prije donošenja odluke Ustavnog suda FBiH. Pri tome je Vrhovni sud jasno ukazao da u predmetnom postupku apelantica svoj tužbeni zahtjev nije utemeljila na Pravilniku o radu tuženog iz marta 2001. godine zbog čega navedeni pravilnik nije mogao biti primijenjen u konkretnom slučaju. Dalje je Vrhovni sud obrazložio zbog čega smatra da se presuda Ustavnog suda FBiH, odnosno GKU/00, koji je njome ocijenjen neustavnim, ne odnosi samo na budžetske korisnike, kako to apelantica smatra, nego na sve zaposlene u javnim zdravstvenim ustanovama u FBiH, kao i na sve zaposlene u zdravstvu u HNK na čijoj teritoriji tuženi ima sjedište.
35. Također, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost ni u stavu Vrhovnog suda o nemogućnosti primjene OKU/05 na obračun apelanticine plaće za sporne periode, budući da, u skladu s njim, nisu postojale pretpostavke za obračun osnovne plaće, odnosno njegovu primjenu (nije bio donesen odgovarajući granski kolektivni ugovor). Pri tome Ustavni sud ponovo podsjeća da apelantica svojim tužbenim zahtjevom nije tražila da se obračun naknada iz radnog odnosa u spornom periodu vrši putem Pravilnika o radu tuženog iz marta 2001. godine.
36. Imajući u vidu navedeno, u obrazloženju osporenih presuda redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na apelanticinu štetu. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka u dijelu u kojem je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je razmatrao apelanticine navode u kojima ukazuje na veći broj odluka Ustavnog suda, smatrajući da se nalazi u istoj pravnoj situaciji kao tužitelji iz uporednih slučajeva. Međutim, Ustavni sud smatra da, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, tj. da o apelanticinom tužbenom zahtjevu za isplatu naknada iz radnog odnosa nije bilo pravomoćno riješeno prije donošenja odluke Ustavnog suda FBiH, te da ta činjenica u bitnome razlikuje apelanticin predmet od navedenih slučajeva, zbog čega se na njen slučaj primjenjuje odluka Ustavnog suda FBiH (koja, kako je obrazložio Vrhovni sud, djeluje od momenta njenog objavljivanja ex nunc), odnosno sljedstveno tome, da se nije mogao primijeniti GKU/00, kao i da apelantica svoj tužbeni zahtjev nije utemeljila na odredbama Pravilnika o radu tuženog, koji je nakon proglašenja neustavnim GKU/00 ostao na pravnoj snazi, proizlazi da se odluke Ustavnog suda na koje se apelantica pozvala u apelaciji ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, budući da se radi o različitoj pravnoj situaciji.
38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Zabrana diskriminacije
40. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
41. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
42. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelantica u predmetnom postupku nije dovedena u različit položaj u odnosu na zaposlenike koji su se nalazili u istoj pravnoj poziciji kao i apelantica. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je apelanticina pravna pozicija u potpunosti drugačija u odnosu na zaposlenike kojima je o tužbenom zahtjevu za isplatu naknada iz radnog odnosa pravomoćno riješeno prije donošenja odluke Ustavnog suda FBiH, u skladu sa tada važećim GKU/00, kao i u odnosu na zaposlenike koji su, nakon donošenja odluke Ustavnog suda FBiH, svoj tužbeni zahtjev temeljili na odredbama Pravilnika o radu tuženog iz marta 2001. godine koji je, i pored toga što je GKU/00 proglašen neustavnim, ostao na pravnoj snazi.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelantica u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana u odnosu na druge zaposlenike na koje ukazuje u apelaciji, budući da se ona nije nalazila u istoj ili sličnoj pravnoj poziciji kao tužitelji iz uporednih slučajeva. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, jer apelantica, osim svojih navoda, u ovom dijelu nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao da je apelantica drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj pravnoj poziciji.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman