Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3318/15 (Z. B. i H. Š.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3318/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-3318/15, rješavajući apelacije Zajima Bahtića i Hasana Škandre, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zajim Bahtić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 029008 15 Kž od 28. aprila 2015. godine;

Hasan Škandro, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 031335 15 Kž od 27. aprila 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3318/15 Zajim Bahtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnio je 1. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 029008 15 Kž od 28. aprila 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, pored ostalog, apelant je proglašen krivim za krivično djelo šumske krađe iz člana 316. stav 2. KZFBiH, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, koja se neće izvršiti ako u roku od jedne godine i šest mjeseci ne počini novo krivično djelo. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da je apelant u periodu od 1. do 17. maja 2012.godine na području Općine Tešanj, u šumi zvanoj ,,Humac“, bez prethodnog znanja, odobrenja i obilježavanja stabala za sječu oborio i prisvojio 11 stabala bukve i 17 stabala ostalih lišćara ukupne drvne mase 17,71 m3 čija vrijednost je 1.700,19 KM. Nadalje, utvrđeno je da apelant predmetnu sječu ne osporava samo tvrdi od samog početka da je sječu stabala izvršio u svojoj šumi. Međutim, imajući u vidu navedeno sud je zaključio da je predmetna sječa od strane apelanta izvršena u šumi državne svojine na predmetnoj parceli kojom gospodari JP ŠPD ZDK d.o.o. Zavidovići, dakle, da se ne radi o šumi koja je vlasništvo apelanta.

Osim toga, utvrđeno je da je nesporno dokazano da je apelant u vrijeme izvršenja djela znao da sječu vrši u šumi državne svojine, a to proizilazi iz činjenice da je još ranije bio upozoren od strane lugara H.P. koji je još 2010.godine utvrdio da je apelant na istom mjestu vršio sječu i da ga je isti kao lugar upozorio da se radi o šumi državne svojine, pa je, prema tome, jasno da je apelant bio upoznat da obara stabla u šumi državne svojine, te se stoga isti ne može pozivati na pravnu ili stvarnu zabludu i to samo na temelju katastarskog podatka koji nije dokaz vlasništva prema važećem Zakonu o zemljišnim knjigama FBiH. U vezi s tim, utvrđeno je da apelant također nije pružio nikakav dokaz da je predmetnu šumu navodno dobio na poklon od svoga oca i to još prije 40 godina, a navodno da je istu nejgov otac H.B. kupio od izvjesnog H.A., koje tvrdnje nisu nikakvim dokazima potkrijepljene i iste su u suprotnosti sa materijalnim dokazima i službenim podacima u zvaničnim knjigama iz kojih se vidi da se radi o šumi koja je u državnoj svojini, što nikakvim protudokazom nije dovedeno u pitanje.

2. AP-3478/15 Hasan Škandro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Miroslav Kozina, advokat iz Bugojna, podnio je 10. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 K 031335 15 Kž od 27. aprila 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za produžena krivična djela šumske krađe iz člana 316. st. 1. i 2. KZFBiH i krađe iz člana 286. stav 2. u vezi sa čl. 31. i

55. KZFBiH, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da bitna povreda odredaba krivičnog postupka, na koju se ukazuje žalbom apelantovog branitelja, u konkretnom slučaju nije počinjena, obzirom da je odredbom člana 32. stav 7. ZKP FBiH predviđeno da sud može (a ne mora) odlučiti, provesti jedinstveni postupak i donijeti jednu presudu, ako se pred istim sudom vode odvojeni postupci protiv iste osobe za više krivičnih djela ili protiv više osoba za isto krivično djelo. Naime, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju sud upravo na prijedlog odbrane proveo jedinstven postupak u 11 odvojenih optužnica, a nije ni mogao uticati na vođenje drugog ranije započetog postupka. Također, utvrđeno je da nisu povrijeđene odredbe čl. 2., 4. i 7. ZKP FBiH, iz razloga što su predmetna protupravna djela zakonom propisana kao krivična djela, pa je od strane prvostepenog suda, u potpunosti ispoštovan princip zakonitosti (član 2.), koji sud je tokom postupka izvršio uvid i detaljno provjerio ranije presude protiv apelanta, te utvrdio da se niti jedna tačka iz izreke pobijane presude ne ponavlja sa ranijim pravomoćno okončanim slučajevima, pa je prvostepeni sud ispoštovao i princip ne bis in idem (član 4.), kao i pravo apelanta na odbranu (član 7.) jer mu je postavljen branitelj po službenoj dužnosti po osnovu siromaškog prava. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3318/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na život, pravo na imovinu itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3318/15 (Z. B. i H. Š.) | Sudska praksa | Aktio