Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1153/14 (L. B.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1153/14
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1153/14 rješavajući apelaciju Ljubinka Boroja, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ljubinka Boroja.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku određivanja invalidske penzije, koji se trenutno vodi pred Fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske.
Nalaže se Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske da, u skladu sa članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 1032740562, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ljubinku Boroji u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Ljubinku Boroji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske i Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ljubinko Boroja (u daljem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada podnio je 11. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu utvrđivanja invalidske penzije koji se vodi pred Fondom za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljem tekstu: drugostepeni organ).
2. Apelant je 1. marta 2016. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj navodi da predmetni upravni postupak još uvijek nije okončan.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 23. marta 2016. godine zatraženo je od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljem tekstu: Okružni sud), drugostepenog upravnog organa i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banja Luka (u daljem tekstu: prvostepeni upravni organ) da dostave odgovore na apelaciju.
4. Odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 29. marta 2016. godine
5. Organi uprave nisu dostavili odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Prvostepeni upravni organ je po službenoj dužnosti donio Rješenje LBO 1032740562 broj predmeta 1820-8945-09-4 od 31. oktobra 2009. godine kojim je apelantu određena invalidska penzija u iznosu pobliže navedenom u dispozitivu rješenja. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu drugostepenom upravnom organu koji je, rješavajući u drugom stepenu, donio Rješenje broj 1032740562 od 2. februara 2010. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. Protiv navedenog drugostepenog rješenja apelant je tužbom pred Okružnim sudom pokrenuo upravni spor. Odlučujući u upravnom sporu, Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 006093 11 U od 26. januara 2012. godine kojom je apelantovu tužbu uvažio i osporeni akt poništio. Nakon poništenja drugostepenog rješenja, Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske donio je Rješenje broj 1032740562 od 26. marta 2012. godine kojim je poništio prvostepeno Rješenje Filijale Banja Luka broj 1032740562 od 31. oktobra 2009. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant, zbog ćutanja administracije, podnio žalbu drugostepenom organu uprave, ali da drugostepeni organ nije odlučio po apelantovoj žalbi. Iz stanja spisa proizilazi da organi uprave, nakon poništenja njihovih odluka od Okružnog suda, nisu donijeli odluke kojima bi konačno bilo riješeno apelantovo pravno pitanje.
8. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant dva puta podnosio tužbu Okružnom sudu, i to protiv direktora Fonda PIO i direktora Odjeljenja Fonda PIO, te protiv samog Fonda PIO, ali da ni u jednoj tužbi nije naveo broj akta koji osporava, odnosno da tužbu podnosi zbog ćutanja administracije. Kako tužbe nisu bile uredne, to je sud pozvao apelanta da tužbe uredi na način pobliže naveden u rješenjima. Iz stanja spisa proizilazi da apelant nije uredio tužbu na način kako ga je sud pozvao, te da je Okružni sud po apelantovim tužbama donio Rješenje broj 11 0 U 011864 13 Uz od 7. juna 2013. godine i Rješenje broj 11 0 U 011803 13 U od 21. juna 2013. godine, kojima je apelantovu tužbu odbacio kao neurednu. Iz obrazloženja Rješenja broj 11 0 U 011803 13 U od 21. juna 2013. godine proizilazi da je apelantova tužba nerazumljiva, da nije naveden akt upravnog organa koji se osporava, niti je apelant naveo da tužbu podnosi zbog ćutanja administracije.
9. Iz stanja spisa proizilazi da predmetni upravni postupak nije okončan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da je lošeg zdravstvenog stanja i da dužina trajanja postupka i ponašanje upravnih organa prema predmetnom postupku dodatno utiču na njegovo zdravstveno stanje.
b) Odgovor na apelaciju
11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je po apelantovoj tužbi u upravnom sporu donio Rješenje broj 11 0 U 011803 13 U od 21. juna 2013. godine, kojim je apelantovu tužbu odbacio, te da protiv navedenog rješenja nisu izjavljeni pravni lijekovi.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske ” br. 13/02 i 50/10 ) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 38.
Stranka Stranka je lice po čijem je zahtevu pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak, ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.
Član 39.
Stranka u upravnom postupku može biti svako fizičko i pravno lice.
Državni organ, organizacija, naselje, grupa lica i drugi koji nemaju svojstvo pravnog lica, mogu biti stranke ako mogu biti nosioci prava i obaveza ili pravnih interesa o kojima se rešava u upravnom postupku.
Stranka može biti i sindikalna organizacija, ako se postupak odnosi na neko pravo ili pravni interes člana te organizacije Član 206.
Kada se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.)
nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen drugi rok.
Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1 i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
Član 232.
Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci čim je to moguće, a najkasnije u roku od dva mjeseca računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
13. Zakon o upravnim sporovima (“Službeni glasnik Republike Srpske ” br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Upravni spor se može voditi samo protiv konačnog upravnog akta.
Upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi, odnosno neposrednom ličnom interesu fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u kakvoj upravnoj stvari.
Član 50.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
Član 51.
Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slucajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U skladu s članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
17. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da u predmetnom postupku koji traje duže od šest godina nije donijeta konačna i pravosnažna odluka, to Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant ukazuje da je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Period koji se uzima u obzir
22. Ustavni sud prvenstveno smatra da je neophodno podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 21 stav 6 Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelant nije obavijestio Ustavni sud da li su u međuvremenu upravni organi donijeli odluku, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31 Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
23. Ustavni sud podsjeća da, u skladu s članom 31 Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. S tim u vezi, Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od 31. oktobra 2009. godine, kada je organ uprave po službenoj dužnosti donio rješenje kojim je utvrdio visinu invalidske penzije apelanta, pa do donošenja odluke Ustavnog suda. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste duži od šest godina. Analiza razumnosti trajanja postupka
24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
25. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku u kome se odlučuje o pravima iz penzijskog osiguranja apelanta, te da se ne radi o složenom postupku. S obzirom na činjenicu da se u predmetnom postupku odlučuje o pravima iz invalidsko-penzijskog osiguranja apelanta, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak od većeg značaja za apelanta koji svojim postupcima nije bitnije uticao na dužinu trajanja postupka.
26. Ocjenjujući dalje apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je apelant Okružnom sudu podnio dvije tužbe koje su odbačene zbog neurednosti, ali iz stanja spisa se ne može zaključiti da je apelant tužbe podnosio zbog ćutanja administracije, tj. da su se tužbe u konačnici odnosile na predmetni postupak.
27. Ocjenjujući ponašanje organa uprave, Ustavni sud zapaža da su organi uprave u predmetnom postupku donijeli dvije odluke koje su kao nepravilne poništene u upravnom sporu od Okružnog suda i da je predmet vraćen na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je drugostepeni upravni organ, odlučujući po apelantovoj žalbi, a u skladu sa uputstvom Okružnog suda, donio Rješenje broj 1032740562 od 26. marta 2012. godine kojim je poništio prvostepeno rješenje organa uprave i predmet je nakon dvije i po godine vraćen prvostepenom organu uprave na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža određenu pasivnost organa uprave koji, nakon što su poništeni njihovi upravni akti u predmetnom postupku, koji su po službenoj dužnosti pokrenuli rješenjem od 31. oktobra 2009. godine, nisu donijeli nove odluke kojima bi bilo riješeno apelantovo pravno pitanje, tj. u periodu dužem od četiri godine.
28. S obzirom na navedeno, a naročito na činjenicu da je predmetni upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti organa uprave, te da, i nakon vremenskog perioda dužeg od šest godina, nije okončan, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog upravnog postupka koji traje duže od šest godina ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
30. Ustavni sud može, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavni sud smatra, da zbog utvrđene povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, apelantu priprada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je pretrpo zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
31. Prilikom odlučivanja o naknadi nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
32. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da se radi se o predmetu koji ne zahtijeva posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da bi apelantu za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba da se isplati je 900,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
33. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
34. S obzirom na zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer se u suštini povreda prava na imovinu odnosi na dužinu trajanja predmetnog postupka.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u tome što postupak utvrđivanja invalidske penzije nije okončan pred organima uprave ni nakon više od šest godina od njegovog pokretanja, tj. nakon četiri godine od poništenja odluka organa uprave od Okružnog suda, što ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman