Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1107/16 (S. T.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1107/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1107/16, rješavajući apelaciju Sanele Talirević, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanele Talirević podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 028191 14 Rsž od 18. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Sanela Talirević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokatice iz Sarajeva, podnijela je 11. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Rs 028191 14 Rsž od 18. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantica sa alternativno postavljenim tužbenim zahtjevima kojima je tražila da se tuženi: BiH, FBiH i KS obavežu da joj solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete zbog izvršene diskriminacije u periodu korištenja porodiljskog odsustva od 21. aprila 2009. do 21. aprila 2010. godine, da se utvrdi da je trećetuženi KS (u daljnjem tekstu: trećetuženi) dana 1. februara 2012.godine radnjom jednokratne i retroaktivne isplate razlike do punog iznosa plate, a na temelju Zaključka Vlade KS od 20. jula 2009. godine, i to samo zaposlenicima-porodiljama u Općinskom sudu u Sarajevu koje su porodiljsko odsustvo koristile u 2011. godini, bez objektivnog i razumnog opravdanja povrijedio njeno pravo na jednako postupanje, koja je ovo pravo koristila također nakon donošenja navedenog zaključka, da se obaveže trećetuženi da joj nadoknadi materijalnu štetu /u visini neisplaćenih razlika plate do punog iznosa/ u određenom novčanom iznosu prouzrokovanu povredom prava na jednako postupanje, kao i da se obaveže trećetuženi da joj na ime razlike do visine punog iznosa plaće za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva isplati određeni novčani iznos.
U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je rješavajući istaknuti prigovor zastare potraživanja prvostepeni sud zaključio da se radi o prigovoru neblagovremenosti tužbe za zaštitu od diskriminacije te je, imajući u vidu dan podnošenja uređene tužbe 18. august 2011. godine i dan saznanja o visini naknade koja je apelantici isplaćena 25. maja 2009. godine pravilno zaključio da je prigovor osnovan jer je protekao rok za podnošenje tužbe iz relevantne odredbe Zakona o zabrani diskriminacije. Također, utvrđeno je da kako je nesporno da je apelantica putem nadležnih općinskih službi primala iznos naknade plate za porodiljsko odsustvo, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio njen zahtjev za isplatu razlike do pune plate stručnog saradnika po Zakonu o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH, jer je zaključio da odredbama Zakona o radu, Zakona o zdravstvenom osiguranju i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom nije regulisano da poslodavac isplaćuje razliku naknade plate za vrijeme porođajnog odsustva zaposlenika do punog iznosa plate. Nadalje, utvrđeno je da su tačni apelantičini navodi da je predmetnim zaključkom naloženo rukovoditeljima organa svih budžetskih korisnika da usklade pravilnike o radu sa Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH i dugim važećim propisima, a u vezi sa isplatom razlike do punog iznosa plata porodiljama na trudničkom bolovanju. Međutim, utvrđeno je da kada bi se i uzelo da navedeni zaključak jeste izvor prava, kako to smatra apelantica, isti bi u ovoj pravnoj stvari opet bio bez značaja, s obzirom da se tim zaključkom samo nalaže rukovoditeljima organa uprave da izvrše usklađivanje svojih pravilnika o radu sa navedenim propisima. Zbog toga je utvrđeno da je apelantica u ovom slučaju trebala da dokaže da je trećetuženi postupajući po navedenom zaključku uskladio svoj pravilnik o radu i time joj konstituisao pravo na predmetnu naknadu. Imajući u vidu navedeno, sud je odlučio kao u izreci presude.
U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman