Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1026/16 (N.D.)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1026/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1026/16, rješavajući apelaciju N.D., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N.D.

protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 022498 15 Kž od 17. decembar 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

N.D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zavidovića, kojeg zastupa Bakir Ljubović, advokat iz Zenice, podnio je 7. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 022498 15 Kž od 17. decembra 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog produženog krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona FBiH, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant ne učini novo krivično djelo u roku od dvije godine. Apelant je, također, obavezan da oštećenom Zeničko-dobojskom kantonu isplati na ime imovinsko-pravnog zahtjeva iznos od 4.095,57 KM u roku od šest mjeseci od pravosnažnosti prvostepene presude, te je apelant obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u paušalnom iznosu od 80,00 KM. Nakon provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da je apelant u vremenskom periodu od 7. decembra 2012. godine do kraja 2008. godine, u namjeri pribavljanja koristi za drugoga, iskorištavanjem svoga službenog položaja (direktor osnovne škole), svjesno postupio odredbama člana 116. stav 2. i člana 119. stav 1. Pravila osnovne škole, tako što je bez upoznavanja Školskog odbora osnovne škole zaključio dva ugovora o djelu za izvođenje građevinskih radova sa svojim poznanikom M.B., iako je bio svjestan da su postojeći zaposlenici te škole sposobni obaviti te radove i da nije bilo potrebe za zaključivanjem spornih ugovora, da bi potom naređivao zaposlenicima škole da izvode radove iz navedenih ugovora. Dalje je utvrđeno da je apelant 11. januara 2012. godine, kao odgovorna osoba u svojstvu direktora osnovne škole, u namjeri da pribavi korist za M.A. u vidu zaposlenja prekoračio svoje službeno ovlaštenje (postupio protivno članu 6. Pravilnika o radu osnovne škole i članu 119. stav 1. alijeja 8) Pravilima osnovne škole i Odluci školskog odbora) i sa istim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme da bi nakon toga donio rješenje o raskidu ugovora o radu, ostavljajući mogućnost M.A. da podnese tužbu, što je ovaj i učinio pa je nadležni općinski sud donio presudu kojom je obavezao osnovnu školu da ga vrati na posao i isplati mu iznos od 4.095,57 KM, na koji način je apelant prouzrokovao imovinsku štetu budžetu Zeničko-dobojskog kantona za navedeni iznos. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je, nakon što je izvršio uvid u prvostepenu presudu, utvrdio je da je ista napisana na jasan, razumljiv i neprotivurječan način, da je u presudi navedena iscrpna sadržina svih izvedenih dokaza, analiza i ocjena istih, pa se apelantovo neslaganje sa sadržinom izvedenih dokaza, analizom i ocjenom istih, te zaključcima izvedenim od strane prvostepenog suda na bazi utvrđenih relevantnih činjenica, samo po sebi ne može smatrati za formalne nedostatke prvostepene presude u smislu apsolutno bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav I tačka k) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), na način kako je to u žalbi navedeno. Stoga je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, na temelju kojih i po ocjeni drugostepenog suda, proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret kako je to opisano u izreci prvostepene presude, a temeljem postupanja protivno blanketnim odredbama koje su navedene u izreci prvostepene presude, i da je za isto krivično odgovoran. Imajući u vidu navedeno, osporena konačna odluka je donesena primjenom odredbe člana 328. ZKP.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1026/16 (N.D.) | Sudska praksa | Aktio