Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-736/15 (E. P., M. T., M. T. i M. M. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zakup
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-736/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-736/15, rješavajući apelacije E. P. i dr., na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

E. P., M. T., M. T. i M. M., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 770 P 001 567 14 Rev od 20. novembra 2014.

godine;

„BH Banka“ d.d. Sarajevo, u stečaju, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 DN 006250 14 Gž od 16.

decembra 2014. godine;

Jasmin Terzić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 005205 14 Rev od 5. maja 2015. godine;

Milosav Krsmanović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 024129 15 Rev od 26. oktobra 2015. godine;

Ljiljana Đurđević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050516 13 Rev od 29. oktobra 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-736/15 E. P., M. T., M. T. i M. M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kozarske Dubice, koje zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnijeli su 18. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 770 P 001 567 14 Rev od 20. novembra 2014. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata koji su podnijeli protiv tuženih JPŠ „srpske šume“, RJ ŠG „Kozara“ Kozarska Dubica čiji je pravni sljednik JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG „Prijedor“ iz Prijedora i Predraga Babića, kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni zemljišta od 11. februara 2005. godine, ovjeren kod Osnovnog suda u Prijedoru 16. februara pod brojem Ov-69/05 zaključen između tuženih JPŠ „srpske šume“, RJ ŠG „Kozara“ Kozarska Dubica čiji je pravni sljednik JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG „Prijedor“ iz Prijedora s jedne, i Predraga Babića s druge strane. Predmet navedenog ugovora je zamjena nekretnina označenih u presudi. Istom je presudom odbijen tužbeni zahtjev apelanata da se naloži zemljišnoknjižnom uredu da na osnovu presude uspostavi prijašnje zemljišnoknjižno stanje. Tokom postupka je utvrđeno da predmet spora zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni parcele za koju apelanti tvrde da predstavlja zemljište potrebno za redovnu upotrebu zgrade u kojoj se nalaze njihovi stanovi. Takva tvrdnja nije utemeljena na provedenim dokazima, jer iz nalaza vještaka proizlazi da sporna parcela predstavlja posebnu građevinsku parcelu i da ne služi za redovnu upotrebu zgrade. Za primjenu zakonskih propisa na koje se apelanti pozivaju odlučna činjenica je imaju li apelanti prava na parceli koja je predmet razmjene. Polazeći od sadržaja tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je ocijenio da apelanti nisu aktivno legitimirani da traže ništavost ugovora o razmjeni, u smislu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima, budući da na spornoj parceli nisu upisani s pravom vlasništva, pa proizlazi da ne mogu pobijati pravni posao trećih lica. Predmet ugovora nije u njihovom vlasništvu, niti na njemu imaju neko drugo pravo. S obzirom na navedeno, Sud je odlučio kao izreci odluke.

2. AP-915/15 „BH Banka“ d.d. Sarajevo, u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 3. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 DN 006250 14 Gž od 16. decembra 2014. godine. Osporenom konačnom odlukom, odbijena je apelantova žalba i na temelju Prijavnog lista Službe za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Tešanj (u daljnjem tekstu: Služba) broj 81/13 od 24. decembra 2013. godine dozvoljen je upis promjena u A listu z.k. ul. broj 82 k.o. SP-Mrkotić na način opisan u rješenju. Tokom postupka je utvrđeno da je Služba Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Tešnju podnijela zahtjev za provođenje navedenog Prijavnog lista. Sud je ukazao da je odredbom člana 43. st. 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da, nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o tome da li će zahtjev prihvatiti djelomično ili u cijelosti, dok rješenje o odbijanju zahtjeva za upis donosi ako se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi na zemljišnoknjižnom području tog ureda, ako osoba nije ovlaštena da zahtijeva upis te ako pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata, odnosno, ukoliko postoji neka druga smetnja koja sprječava upis. U konkretnom slučaju zahtjev je prihvaćen jer je iz Prijavnog list utvrdio da su ispunjeni uvjeti za upis promjena. Odredbom člana 68. stav 5. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima je propisano da založena nekretnina u cijelosti osigurava potraživanje povjeritelja do potpunog namirenja tog potraživanja, bez obzira na kasniju podjelu nekretnine, pa proizlazi da je založno pravo nedjeljivo s obzirom na zalog, u smislu što namirenje potraživanja osigurava zalog kao cjelina uključujući sve njegove pripadnosti. To dalje znači da u slučaju da se zalog podijelio, založno pravo nastavlja teretiti ono na što se podijelilo, kao i ono što se od njega odvojilo. Na temelju navedenog, odlučeno je kao u izreci odluke.

3. AP-3945/15 Jasmin Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 14. augusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 005205 14 Rev od 5. maja 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja JP Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine d.o.o. Sarajevo podnesen protiv apelanta i obvezan je apelant tužitelju vratiti novčana sredstva u iznosu od 40.873,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom je presudom apelant obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka. Tokom postupka je utvrđeno da je tužitelj apelantu, po osnovu troškova za zastupanje u postupku pred sudom, dva puta platio dug. Sud je ukazao da je odredbom člana 210. stav 4. ZOO propisana obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti kad se nešto primi s obzirom na pravni temelj koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Dakle, u smislu odredbe navedenog člana neosnovano obogaćenje ili stjecanje bez osnova postoji u slučaju kada imovina jedne osobe pređe u imovinu druge osobe, a taj prijenos nema temelj u pravnom poslu ili zakonu. S obzirom da apelant nije imao temelj da primi isplaćeni iznos, Sud je pravilnom primjenom odredbe člana 210. ZOO odlučio kao u izreci odluke.

4. AP-307/16 Milosav Krsmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Ajdin Brčaninović, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 024129 15 Rev od 26. oktobra 2015. godine. Osporenom konačnom odluko odbijen je apelantov tužbeni zahtjev podnesen protiv tuženih J. K., A. K. i A. K. kojim je tražio da se tužene obveže da mu na ime stjecanja bez osnova isplate iznose označene u presudi. Tokom postupka je utvrđeno da je pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda u Višegradu broj 91 0 V 004675 09 V od 21. maja 2010. godine utvrđena visina naknade apelantu i tuženima za nekretnine eksproprirane rješenjem broj 06/3-473-9-69/84 od 4. oktobra 1984. godine. Sud je ukazao na odredbu člana 210. ZOO u kojoj je propisano da stjecanje bez osnova postoji ako imovina jednog lica pređe u imovinu drugog lica, a da za taj prijelaz nema valjanog pravnog osnova ili je pravni osnova naknadno otpao. Sva eventualna pitanja vezana za pravo vlasništva, odnosno suvlasništva na nekretninama koje su predmet eksproprijacije moraju se, kao prethodno pitanje, raspraviti u upravnom postupku prije donošenja rješenja o eksproprijaciji. Iz tog se razloga o tome ne može raspravljati u postupku određivanja naknade za eksproprirane nekretnine budući da je u tom postupku sud vezan za konačno i pravosnažno rješenje o eksproprijaciji. Na temelju navedenog, odlučeno je kao u izreci odluke.

5. AP-338/16 Ljiljana Đurđević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Aleksandrovca, koju zastupa Jelena Todić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 19. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050516 13 Rev od 29. oktobra 2015. godine. Osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev podnesen protiv „Eurocom Eksport-Import“ d.o.o. Banja Luka kojim je tražila da se tuženog obveže da joj na ime zakupnine za poslovni prostor, na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora zaključenog 23. januara 2003. godine za period od 15. oktobra 2003. do 31. marta 2008. godine isplati iznos od 107.000,00 km sa zakonskom zateznom kamatom. Istom je presudom djelomično usvojen protu-tužbeni zahtjev tuženog i apelantici je naloženo da tuženom preda u posjed pokretne stvari koje se nalaze u predmetnom poslovnom prostoru. Tokom postupka je utvrđeno da su apelantica i tuženi zaključili ugovor u kojemu su se, između ostalog, sporazumjeli da će apelantica kao zakupodavac tuženom uz poslovni prostor na raspolaganje ustupiti i upotrebnu dozvolu za rad, kao i četvrtasti pilanski pečat. Na temelju provedenih dokaza Sud je utvrdio da apelantica nije ispunila svoju ugovornu obvezu u pogledu upotrebne dozvole uslijed čega nije ostvarena svrha i cilj ugovora o zakupu, pa je u smislu odredbe člana 138. ZOO došlo do gašenja obveze tuženog, iz čega proizlazi da je Sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-736/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-736/15 (E. P., M. T., M. T. i M. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio