Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1401/16 (R. T.)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1401/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1401/16, rješavajući apelaciju Rasima Terovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rasim Terović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 415001 15 Kž od 12. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Rasim Terović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ilidže, kojeg zastupa Kemo Kapur, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 415001 15 Kž od 12. oktobra 2015. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, koje krivično djelo je učinio na način pobliže opisan u izreci prvostepene presude, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U obrazloženju osporene odluke je Kantonalni sud naveo da navodno iznuđeni iskaz apelanta ne predstavlja dokaz na kome je prvostepeni sud utemeljio prvostepenu presudu, niti se odnosi na postupanje prvostepenog suda. Na taj način se, po ocjeni Kantonalnog suda, žalbeni prigovori branioca apelanta ukazuju kao neosnovani. S tim u vezi je Kantonalni sud naglasio da je odbrana apelanta za ovakve situacije imala mogućnost koristiti druga zakonska sredstva, odnosno kada su u pitanju žalbeni prigovor u pogledu zakonitosti dokaza fotodokumentacije sačinjene u PU Ilidža iz prvostepene presude proizlazi da odbrana apelanta nije tokom postupka pred prvostepenim sudom predlagala da se sasluša krim tehničar koji je sačinio fotodokumentaciju, a imala je pravo na to, pa se žalbeni navodi u tom pravcu ukazuju kao neosnovani. Ispitujući žalbene prigovore branioca apelanta, koji se odnose na pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kada je na osnovu dokaza na glavnom pretresu, na koje se poziva u obrazloženju prvostepene presude, ispravno zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim. S tim u vezi, a prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da se prvostepeni sud bavio ocjenom i analizom svih izvedenih dokaza u smislu načela slobodne ocjene dokaza. U odnosu na odluku o krivičnoj sankciji, Kantonalni sud je stava da su osnovani žalbeni prigovori koje je istakao Kantonalni tužilac, te da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne zanemario niz otežavajućih okolnosti na strani apelanta, a radi se o stepenu krivične odgovornosti, pobude (oštećena odbila da pomogne u spremanju kuće), obimnost, brojnost i vrstu radnji koje je poduzeo (uputio verbalne uvrede oštećenoj, pljunuo istu, rukom uhvatio oko vrata, kada je napustila kuću sustigao istu i nasilu odvezao na obližnju stijenu, strgao odjeću, uzeo mobitel, ostavio nagu napolju, pred kućom ponovo udarao), ponašanje apelanta nakon počinjenog krivičnog djela (zaključao oštećenu u sobu uz prijetnju da će je ubiti, oduzeo mobitel da ne može zvati pomoć), kao i niz okolnosti pod kojima je apelant izvršio krivično djelo (prvo u porodičnoj kući, a zatim i na javnom mjestu u toku dana). Na temelju svega navedenog Kantonalni sud nalazi da navedene okolnosti opravdavaju izricanje teže kazne, pa je prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kazni i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, umjesto na uvjetnu osudu kako je to učinio prvostepeni sud.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman