Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2753/15 (P. Š. i drugi)

Odluka donesena 12. 05. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Krivično djelo
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2753/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 05. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. maja 2016. godine, u predmetu broj AP-2753/15, rješavajući apelacije Polone Štebe i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Polona Štebe, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 081591 15 Gž od 29. aprila 2015. godine;

Petko Stević, Koviljka Stević, Jelena Stević i Božidar Stević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 103131 14 Rev od 22. oktobra 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2753/15 Polona Štebe (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Ljubljane, Republika Slovenija, koju zastupa Saša Mehić, advokat iz Maglaja, podnijela je 2. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 081591 15 Gž od 29. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi „Camelija osiguranje“ d.d. Bihać da joj na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se 28. aprila 2013. godine dogodila saobraćajna nezgoda između putničkih motornih vozila kojima su upravljali osiguranik tuženog I. O. i apelantica, te je nespornim utvrđeno da je za saobraćajnu nezgodu kriv osiguranik tuženog, iz čega proizilazi i obaveza tuženog da u skladu s odredbama Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalih odredbi o obaveznom osiguranju od odgovornosti Federacije Bosne i Hercegovine naknadi predmetnu štetu. Također, utvrđeno je nespornim da je tuženi na osnovu sporazuma o vansudskom poravnanju, na ime naknade materijalne štete vlasniku oštećenog vozila isplatio određeni novčani iznos. Nadalje, zaključeno je da je predmetno vozilo u vlasništvu Hypo Alpe Adria, Hypo leasing d.o.o. Ljubljana, odnosno apelantica nije dokazala da je ona vlasnica predmetnog vozila za čije oštećenje traži naknadu. U vezi s tim, konstatovano je da je obaveza leasing kuće platiti automobil koji je korisnik leasinga izabrao, te ga predati na korištenje, dok je korisnik leasinga obavezan plaćati leasing kući mjesečnu naknadu za korištenje automobila, a uplatom poslednje rate on postaje vlasnik automobila, odnosno sve do isteka ugovora i isplate posljednje rate vlasnik automobila je leasing kuća. Obzirom na navedeno, konstatovano je da je jedina osoba ovlaštena za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari vlasnik vozila, odnosno Hypo Alpe Adria, Hypo leasing d.o.o. Ljubljana.

2. AP-477/16 Petko Stević, Koviljka Stević, Jelena Stević i Božidar Stević (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Istočnog Sarajeva, koje zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijeli su 29. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 103131 14 Rev od 22. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena Republika Srpska da im na ime novčane naknade za duševne bolove isplati određene novčane iznose, kao i da apelantima Petku Steviću i Koviljki Stević, kao solidarnim tužiteljima, na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je 20. februara 1996. godine od povreda zadobijenih u saobraćajnoj nezgodi, koju je skrivio M. M., vojnik Vojske Republike Srpske (u trenutku nezgode upravljao teretnim vojnim vozilom), smrtno stradala B. S. (kćerka i sestra apelanata). Isto tako, utvrđeno je da je presudom Vojnog suda u Bijeljini (pravosnažna od 15. marta 2000. godine) M. M. oglašen krivim zbog krivičnog djela teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja, a da su apelanti sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu (apelanti tužbu podnijeli 15. novembra 2000. godine). Nadalje je utvrđeno, da je materijalna i nematerijalna šteta čiju naknadu zahtijevaju apelanti nastala izvršenjem naprijed navedenog krivičnog djela. Osim toga, konstatovano je da odredbe člana 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisuju da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Pored toga, konstatovano je da odredba člana 377. stav 1. ZOO propisuje da zahtjev za naknadu štete koja je uzrokovana krivičnim djelom zastarijeva istekom vremena koje je određeno za zastaru krivičnog gonjenja i u slučaju kada je za krivično djelo predviđen duži rok zastare u odnosu na rok zastare koji propisuje odredba člana 376. ZOO. U vezi s tim je konstatovano da bi primjena odredbe člana

377. ZOO i dužeg roka zastarjelosti, imala uporište samo u slučaju da je zahtjev za naknadu štete nastale krivičnim djelom istaknut u odnosu na neposrednog izvršioca krivičnog djela koji za štetu odgovara po principu subjektivne odgovornosti. Obzirom da je u predmetnoj stvari tužbeni zahtjev apelanata usmjeren prema trećem licu (Republika Srpska) koje bi odgovaralo za izvršioca krivičnog djela, kao imalac opasne stvari ili čija bi se odgovornost zasnivala u propuštanju njegovih organa da spriječe djelovanje pojedinaca u preduzimanju radnji kojima se nanosi šteta, konstatovano je da nema mjesta primjeni člana 377. ZOO, odnosno da se radi o šteti koja zastarijeva u roku propisanim u članu 376. ZOO. Dakle, imajući u vidu da su apelanti za obim štete saznali 20. februara 1996. godine, a da je tužba za naknadu štete u predmetnoj stvari podnesena 15. novembra 2000. godine, zaključeno je da se rok zastarjelosti ima računati od 19. juna 1996. godine (odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti), iz čega proizilazi da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena po proteku trogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2753/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2753/15 (P. Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio