Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-75/16 (J.K. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-75/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-75/16, rješavajući apelacije J. K. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
J. K., protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 070864 12 Gži 2 od 4. novembra 2015. godine;
A. Č., protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 010709 15 Gži od 6. novembra 2015. godine;
Frano Boras, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 299745 15 Gži od 10. decembra 2015. godine;
Cvijetin Pantelić, protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 I 010063 15 Gž od 21. januara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-75/16
1. J. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 7. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 070864 12 Gži 2 od 4. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja kojim se usvaja prigovor izvršenika (Grad Mostar), obustavlja postupak izvršenja u cijelosti i ukidaju sve provedene radnje. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da prema odredbi člana 36. Zakona o izvršnom postupku, izvršni sud dozvoljava izvršenje samo ako je u skladu sa izvršnom ispravom, jer u izvršnom postupku vrijedi načelo formalnog legaliteta, te je izvršni sud kod provođenja izvršenja vezan za izreku izvršne isprave. Kantonalni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju izvršna isprava ne odnosi na novčana potraživanja, niti su ta potraživanja njom određena, to sud nije ovlašten da u izvršnom postupku određuje novčane iznose koji nisu navedeni u izvršnoj ispravi, jer ne može preuzimati ovlaštenja parničnog suda.
AP-77/16
2. A. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo i Guzin, iz Mostara, podnijela je 6. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 010709 15 Gži od 6. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je izvršni postupak po zaključku od 27. juna 2012. godine obustavljen. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je predmetnim zaključkom sud pozvao apelanticu da u roku od 30 dana od prijema zaključka uredi tužbu podnesenu Općinskom sudu u Mostaru, kojom je pokrenut parnični postupak a koji postupak je rješenjem tog suda obustavljen te nastavljen kao izvršni postupak, na način da istu ispravi i dopuni kao prijedlog za izvršenje u skladu sa odredbama člana 36. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, te sa napomenom da će se u protivnom postupak obustaviti, odnosno prijedlog za izvršenje smatrat povučenim. Dalje se navodi da kako apelantica nije u ostavljenom roku, kao ni do donošenja prvostepenog rješenja, postupila po predmetnom zaključku, sud je obustavio izvršni postupak.
AP-124/16
3. Frano Boras (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 7. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 299745 15 Gži od 10. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim se prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari oglašava apsolutno nenadležnim, te je odbacio apelantov prijedlog za izvršenje. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je članom 39. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, koji je u predmetnom postupku lex specialis, propisano da rješenja o pravima na naknadu iz člana 8. (između ostalog lične invalidnine) istog zakona, po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ, što znači da je u izvršenje u predmetnoj pravnoj stvari u nadležnosti prvostepenog upravnog organa, a ne u nadležnosti suda. Dalje se navodi da je odluka koja je dostavljena uz izvršni prijedlog i čije se izvršenje traži, zapravo odluka kojom se u upravnom postupku provodi, odnosno izvršava rješenje kojim je apelantu utvrđeno pravo na ličnu invalidninu, pa sud po istom nije nadležan da postupa shodno navedenoj odredbi Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
AP-1420/16
4. Cvijetin Pantelić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 26. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu. Okružni sud) broj 86 0 I 010063 15 Gž od 21. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog za dozvolu izvršenja radi naplate zakonskih zateznih kamata na određeni novčani iznos (glavni sud). U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud postupao po prijedlogu apelanta (na osnovu izvršne notarske isprave – ugovora o zajmu) podnesenom protiv izvršenika (S. P.) a radi duga u određenom novčanom iznosu, te je sud dozvolio predloženo izvršenje, nakon toga apelant je u toku izvršnog postupka predložio da sud dozvoli izvršenje radi naplate zakonskih zateznih kamata na glavni dug. Dalje se navodi da je prvostepeni sud odlučujući o navedenom prijedlogu pozivajući se na odredbe člana 22. i 23. Zakona o izvršnom postupku, našao da je isti neosnovan jer se izvršeniku ne može naložiti izvršenje obaveze ako ista ne proizlazi iz izvršne isprave (predmetnim ugovorom o zajmu apelant je dao izvršeniku zajam u određenom novčanom iznosu, te je u članu 2. istog ugovora ugovoreno da se zajam daje bez kamata). Okružni sud, između ostalog, konstatuje da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je apelant sa donošenjem prvostepenog rješenja ostao bez zaštite svog akcesornog potraživanja a koje mu pripada u izvršnom postupku, ovo iz razloga što nema propusta prvostepenog suda sa donošenjem prvostepenog rješenja, nego je apelantov propust što prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o zajmu nije ugovorio i obavezu zajmoprimca da u slučaju docnje sa ispunjenjem glavne obaveze, isti treba da plati i zakonsku zateznu kamatu. Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-75/16.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman