Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1871/15 (M. B. i drugi)

Odluka donesena 28. 04. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1871/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 04. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-1871/15, rješavajući apelacije Marka Barišića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Marko Barišić protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 001064 15 U od 26. februara 2015. godine;

Štefo Masatović protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 001086 U od 24. marta 2015. godine;

E.H. protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 008287 15 U od 25. januara 2016. godine;

Subhija Zaimović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 020347 14 U od 17. februara 2016. godine;

Senijad Mešić protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 008798 15 U od 1. februara 2016. godine;

Muharem Mujić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 007855 15 U od 5. januara 2016. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1871/15 Marko Barišić (u daljnjem tekstu: apelant/apelantica) iz Slavonskog Broda, Republika Hrvatska, podnio je 16. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 001064 15 U od 26. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) – X grupe sa 20% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u Oružanim snagama HVO-a, sa pravom na ličnu invalidninu i ostala prava propisana zakonom počev od 1. marta 2007. godine dok za to postoje zakonom propisani uslovi. Kantonalni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da su pravilno odlučili organi uprave kada, na osnovu nalaza i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, apelantu nije priznata invalidnost na osnovu oboljenja kičme, nego samo na osnovu oboljenja PTSP. Naime, članom 22. stav 2. Zakona o upravnim sporovima je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na koje se poziva, te ako stranka ne predoči dokaze za svoje navode ili se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njenom postojanju će sud riješiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. S obzirom da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je njegovo oboljenje kičme u uzročnoj vezi sa povredom od 15. jula 1992. godine, to je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke.

2. AP-2634/15 Štefo Masatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepča, kojeg zastupa Franjo Marjanović advokat iz Žepča, podnio je 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 U 001086 U od 24. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantu je po službenoj dužnosti određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u akontativnom iznosu od 638,02 KM mjesečno, počev od 1. augusta 2013. godine. U postupku je, između ostalog, utvrđeno da je apelantu utvrđen navedeni iznos penzije prema penzijskom stažu od 20 godina, šest mjeseci i 25 dana, umanjen za 30% obzirom da mu nedostaje staž do punog penzijskog staža od 40 godina, pri čemu je jedinstvena osnovica za izračun visine penzije bila zajamčena penzija isplaćena u decembru 2011. godine pomnožena sa koeficijentom apelantovog čina „pukovnika“, a kako je propisano Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata.

3. AP-1219/16 E.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, podnio je 18. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 008287 15 U od 25. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da apelant ne ispunjava uslove iz člana 4. stav 1. tačka 1. Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata, da je apelant bio pripadnik oružanih snaga BiH u periodu od 18. septembra 1991. godine do 22. aprila 1996. godine, te da je pravosnažnom presudom Suda BiH od 12. decembra 2013. godine osuđen zbog počinjenja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Kantonalni sud je naveo da su organi uprave pravilno odlučili kada apelantu nisu priznali pravo na prijevremenu povoljniju starosnu penziju, iz razloga što se u skladu sa odredbom člana 95. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da licima koja su pravosnažnom presudom osuđena zbog krivičnog djela ratnog zločina poseban staž iz člana 94. istog zakona se ne računa u penzijski staž. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

4. AP-1280/16 Subhija Zaimović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Emil Galušić advokat iz Tuzle, podnijela je 21. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 020347 14 U od 17. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantici (kao članu porodice umrlog R.Z. poručnika Vojske FBiH) je po službenoj dužnosti (postupak pokrenut 16. jula 2013. godine) određen novi iznos porodične penzije u visini od 356,7122 KM počev od 1. avgusta 2013. godine. U postupku je, između ostalog, utvrđeno da je visina penzije apelanticinog bračnog druga, na osnovu koje je određena porodična penzija, utvrđen navedeni iznos penzije prema penzijskom stažu od 31 godine, 10 mjeseci i sedam dana, umanjen za 18% obzirom da mu nedostaje staž do punog penzijskog staža od 40 godina (u visini od 509,5890 KM), pri čemu je jedinstvena osnovica za izračun visine penzije bila zajamčena penzija isplaćena u decembru 2011. godine pomnožena sa koeficijentom čina „poručnik“, a kako je propisano Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata. Također, pravilno su organi uprave odredili porodičnu penziju u visini od 70% od naprijed utvrđenog iznosa prijevremene povoljnije starosne penzije, u skladu sa odredbama čl. 22. i 69. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, zaključio je na kraju Kantonalni sud.

5. AP-1624/16 Senijad Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 9. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 008798 15 U od 1. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelantu je po službenoj dužnosti određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u akontativnom iznosu od 638,0219 KM mjesečno, počev od 1. augusta 2013. godine. U postupku je, između ostalog, utvrđeno da je apelantu utvrđen navedeni iznos penzije prema penzijskom stažu od 23 godine, devet mjeseci i 19 dana, umanjen za 30% obzirom da mu nedostaje staž do punog penzijskog staža od 40 godina, pri čemu je jedinstvena osnovica za izračun visine penzije bila zajamčena penzija isplaćena u decembru 2011. godine pomnožena sa koeficijentom apelantovog čina „pukovnika“, a kako je propisano Zakonom o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata. Kantonalni sud je istakao da rješenjima organa uprave apelantovo pravo na penziju nije ukinuto već je samo izmijenjen iznos penzije i na taj način se nije zadiralo u pravo apelanta na imovinu jer je apelant i dalje korisnik prava na imovinu, dok u postupku koji je prethodio donošenju rješenja organa uprave nije poduzeta bilo kakva radnja koja bi za posljedicu imala dovođenje apelanta u nejednak i neravnopravan položaj u odnosu na druge koji po istom zakonu ostvaruju pravo na penziju.

6. AP-1627/16 Muharem Mujić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 8. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 007855 15 U od 5. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant svoj zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida podnio 26. septembra 2007. godine, te da je u skladu sa odredbama člana 35. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica njegov zahtjev odbačen iz razloga što je podnesen nakon isteka prekluzivnog roka od tri godine (krajnji rok, u skladu sa citiranim članom zakona, za podnešenje zahtjeva za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida po osnovu rane, povrede, oboljenja ili pogoršanja oboljenja je bio 20. juni 2007. godine). Kantonalni sud je, analizirajući stanje spisa u kontekstu ranije pokrenutog upravnog postupka po zahtjevu apelanta od 26. septembra 2007. godine, kao i kasnijeg postupka pokrenutog podneskom od 17. oktobra 2013. godine, naveo da je apelant propustio rokove za podnošenje zahtjeva za priznanje svojstva RVI i ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, kao i ostalih prava koja proizilaze iz navedenog Zakona. Sud je istakao da je prvostepeni organ uprave, postupajući po posljednjem zahtjevu apelanta od 17. oktobra 2013. godine, bez obzira na činjenicu kako se isti tretirao, ili kao zahtjev za obnovu okončanog postupka ili kao zaseban zahtjev za pokretanje upravnog postupka, pravilno donio zaključak kojim je odbacio apelantov zahtjev jer nema uslova za pokretanje upravnog postupka, dok drugostepeni organ pravilno svojim rješenjem odbija kao neosnovanu žalbu apelanta i pri tome pravilno analizira tok ranijeg upravnog postupka po zahtjevu apelanta od 26. septembra 2007. godine, kao i predmetnog postupka pokrenutog podneskom apelanta od 17. oktobra 2013. godine. Imajući u vidu navedeno, sud je donio odluku kao u izreci presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1871/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, povredu ovih prava apelantica u predmetu broj AP-1280/16 navodi i zbog dugog trajanja predmetnog postupka. Također, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na život itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka u predmetu AP-1280/16 bila primjerena okolnostima u konkretnom predmetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1871/15 (M. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio