Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-177/16 (S. i M. L. i drugi)
Odluka donesena 28. 04. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-177/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. aprila 2016. godine, u predmetu broj AP-177/16, rješavajući apelacije Slavko Ljoljić i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Slavko Ljoljić i Marijana Ljoljić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 000818 13 Rev od 3. novembra 2015. godine;
Mehmed Ćenanović, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 019683 15 Rev od 15. januara 2016. godine i presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 019683 15 Gž od 25. juna 2015. godine;
„INTESA SANPAOLO BANKA “ d.d. BiH, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 123570 15 Gž od 10.
februara 2016. godine;
Mirko Mumović, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 034282 15 Gž od 17. decembra 2015. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-177/16
1. Slavko Ljoljić i Marijana Ljoljić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Gradiške, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović, iz Gradiške, podnijeli su 12. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 000818 13 Rev od 3. novembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezani su apelanti da tužiteljima (M. R. i D. R.) isplate dug u određenom novčanom iznosu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da nisu osnovani revizioni prigovori apelanata da nisu oni sa tužiteljima ugovorili kupovinu predmetnih sadnica već da je to bilo preduzeće „Dionis“, odnosno da nisu pasivno legitimisani u predmetnom sporu jer nisu bili ugovorena stranka, jer su nižestepeni sudovi, pravilnim tumačenjem spornog ugovora i uvažavajući sve okolnosti koje su pratile zaključenje ugovora, utvrdili da je ugovor zaključen između tužitelja, odnosno njihovog pokojnog sina, kao prodavaca i apelanata kao kupaca, te da je to bila prava volja ugovorenih stranaka. Vrhovni sud konstatuje, da čak i da je tačna tvrdnja apelanata da je kupac bila firma „Dionis“, to ne bi imalo uticaja na njihovu pasivnu legitimaciju obzirom da je nesporno da ova firma više ne postoji, a apelant Slavko Ljoljić je bio njen vlasnik i osnivač, pa prema odredbi člana 385. u vezi sa članom 326 i 327. Zakona o preduzećima odgovara za obaveze tog preduzeća, a apelantica Marijana Ljoljić kao supruga apelanta, koja je radila u navedenoj firmi i posjedovala pečat iste, je također odgovorna za sporni dug, imajući u vidu odredbu člana 279. Porodičnog zakona.
AP-875/16
2. Mehmed Ćenanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ključa, kojeg zastupa Feho Botonjić, advokat iz Ključa, podnio je 24. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 019683 15 Rev od 15. januara 2016. godine, kojim je odbačena revizija podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 019683 15 Gž od 25. juna 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2135/14 od 8. decembra 2015. godine u odnosu na predmet AP-4158/15, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je apelant obavezan da isplati tužitelju (R. M.) određeni novčani iznos na ime uloženih sredstava u apelantovu vikendicu. U svom obrazloženju, između ostaloga, Okružni sud navodi da je odredbom člana 35. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine, propisano da lice čije je pravo privremenog korištenja ili stanarsko pravo prestala prema članu. istog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nekretninu ili stan, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), stavom 2. istog člana je propisano da u slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava licu iz stava 1. vlasnik ili nosilac stanarskog prava može u skladu sa ZOO, namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili od davaoca stana na korištenje. Okružni sud konstatuje, da iz navedene odredbe jasno proizlazi da kada su u pitanju nekretnine, ne isključuje se mogućnost zahtijevanja naknade navedenih troškova od vlasnika nekretnine, kako je to u konkretnom slučaju i traženo. Okružni sud konstatuje da je neosnovan i apelantov žalbeni navod da je sanacija predmetne kuće vršena bez saglasnosti vlasnika, jer je predmetna kuća, u vrijeme preduzimanja radova od strane tužitelja imala karakter napuštene imovine.
AP-1035/16
3. „INTESA SANPAOLO BANKA “ d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 7. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 123570 15 Gž od 10. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da joj tuženi (G. I. i I. Š.) solidarno isplate novčani iznos na ime duga po osnovu mjenice. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je nesporna činjenica da je prvotuženi po opomeni apelantice izvršio uplatu određenog novčanog iznosa kada je obaveza već zastarjela, te da je odredbom člana 387. stav 2. ZOO-a propisano da se priznanje duga može učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što je davanje otplate. Dalje se navodi da priznanje zastarjele obaveze, davanjem otplate, se može učiniti samo ako je učinjeno prije isteka roka zastare, a kako je prvotuženi izvršio otplatu dijela duga nakon što je obaveza zastarjela, to se primjenjuju odredbe člana 366. ZOO-a o odricanju od zastare. Prema odredbi člana 366. stav 1. i 2. ZOO-a pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastare, a isti učinak ima davanje zaloga ili kojeg drugog osiguranja za zastarjelo potraživanje, dakle za valjanost priznanja zastarjele obaveze prema stavu ovog člana traži se pismena forma. Kantonalni sud, konstatuje da kako je prvotuženi izvršio plaćanje dijela duga nakon isteka roka zastarjelosti, bez da je pismeno priznao zastarjelu obavezu, to se plaćanje dijela duga nakon isteka roka zastare ne može smatrati ni odricanjem od zastare, već djelomičnim ispunjenjem naturalne obaveze u kojem slučaju povjerilac, tj. apelantica nema pravo na prinudno ispunjenje zastarjele obaveze, odnosno u ovom slučaju tužbom zahtijevati isplatu preostalog duga od prvotuženog, kao glavnog dužnika, niti od drugotuženog kao solidarnog dužnika. AP-1448/16
4. Mirko Mumović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Han Pijesaka, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokolca, podnio je 29. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 034282 15 Gž od 17. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju (MKD „Mikrofin“ d.o.o. Banja Luka) na ime duga isplati određeni novčani iznos, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant kao jamac potpisao predmetnu mjenicu i time preuzeo obavezu, shodno članu 239. Zakona o obligacionim odnosima, koji govori da obaveza iz hartije od vrijednosti nastaje u trenutku kad izdavalac hartije od vrijednosti preda isti njenom korisniku. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je članom 48. stav 1. Zakona o mjenici, propisano da svi koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice i imalac mjenice ima pravo da protiv ovih lica postupi pojedinačno ili protiv više njih, ili protiv svih zajedno i nije dužan da se drži reda, kojeg su se oni obavezali, pa je u tom pravcu neosnovan prigovor prirode mjenice koju je izdao i potpisao sam apelant. Dalje se navodi da je pravilno prvostepeni sud postupio kada je cijenio predmetnu mjenicu kao valjanu i u skladu sa zakonom sačinjenu, pa su neosnovani navodi iz apelantove žalbe o prirodi mjenice i navodi o manjkavosti predmetnog ugovora o kreditu koji je u cijelosti realizovan od strane tužitelja kao davaoca kredita, što je vidljivo i iz Izvoda iz poslovnih knjiga banke, kao materijalnog dokaza, kojeg je, kako Okružni sud konstatuje, prvostepeni sud pravilno cijenio kada je odlučivao o predmetnom tužbenom zahtjevu.
Spajanje predmeta
5. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-177/16.
6. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
7. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman